Što o fašizmu, antifašizmu, Drugom svjetskom ratu u nas, uče đaci u hrvatski školama? Nije naodmet, uvijek iznova upitati se što o tome, povijesti tog vremena, znaju mladi danas.

Logično mjesto, izvor njihovih znanja su škole, točnije, knjige iz kojih im se prenose znanja, iz kojih uče – udžbenici. Evo kako nam izgleda povijest toga vremena, prema jednom od udžbenika za 8. razred osnovne škole, s liste Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Autori su Stjepan Bekavac i Mario Jareb, nakladnik je Alfa d. d. iz Zagreba, izdanje (već drugo) godine 2009. Udžbenik je odobrilo spomenuto Ministarstvo, a recenziralo ga čak šestero recenzenata.

Čitajući dijelove koji se odnose na 2. svjetski rat, konkretno na situaciju u Jugoslaviji odnosno Hrvatskoj, čak i slabije poznavanje povijesnih činjenica dovodi nas u pravo čudo, i to kako nad njihovim izborom, tako (pa i gore) i nad osebujnom “interpretacijom”.

Redom i sistematski, autori će nam sasvim lijepo objasniti što je to kvisling (“zemlja u kojoj su Nijemci uspostavili marionetsku vladu na čelu sa Vidkunom Quislingom…”), ali ni na jednom mjestu ne vezuju taj pojam uz Pavelića i njegov marionetski režim (str. 94).

Dvije stranice kasnije (u dijelu “Nastanak Nezavisne države Hrvatske”) stvari se, istina bez namjere autora, ipak razjašnjavaju. Kažu: “Imajući u vidu želju hrvatskog naroda za samostalnom državom, smatrali su (Nijemci, op. đk) da nakon razbijanja Jugoslavije treba uspostaviti njima sklonu državu.

Vlast u Hrvatskoj odlučili su ponuditi (podvukla đk) Vlatku Mačeku… No kako je Maček tu ponudu odbio, Nijemci su se pomirili s time da vodeću ulogu u Hrvatskoj preuzmu ustaše na čelu s Antom Pavelićem.

U dogovoru s njemačkim izaslanikom, pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. proglasio je Nezavisnu državu Hrvatsku.” (str. 97) Pogledajmo malo vlasničke odnose. Čija je bila Hrvatska? Prema napisanome, očigledno u vlasništvu Njemačke, jer su je, kako kažu autori, Nijemci ponudili, i bilo im je uglavnom svejedno tko će, samo neka odgovara njihovoj politici.

O toj se politici nažalost mnogo zna, s izuzetkom autora udžbenika. K tome, vrlo su duševni bili ti Hitlerovi momci, jer su, kažu opet autori, “imali u vidu želju hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Tko dakle bijaše onaj Quisling? Kako dalje razlažu građu i interpretaciju, tako pomutnja autora, da ne upotrijebimo goru riječ, postaje sve teža, da bi se ipak na kraju pokazala kao sistem, kojega, naučili smo, ima u svakoj ludosti.

Dakle, Nijemci su utrapili državu bilo kome, samo da dobro služi njihovim interesima, jer osim političke službe i ideološke podređenosti, NDH je morala plaćati još i cjelokupne troškove uzdržavanja njemačke i talijanske vojske na “njezinu” području (što navode čak i autori ovog udžbenika). Pa pošto su državu, prvo neuspješno ponuđenu Mačeku, ustaše brže bolje prihvatile, pogledajmo što su to novi vazali imali na pameti, kamo im je smjeralo ustaško srce i pamet.

Autorima nije ni na pamet palo da djeci objasne razloge Mačekovog odbijanja njemačke ponude, kao i razloge zbog kojih su to ustaše sa veseljem i poniznošću prihvatile.A što su to u stvari prihvatile, autori poučavaju djecu na zanimljiv način. Tumačeći odakle riječ “Nezavisna” u naslovu marionetske države, kažu: “Riječju nezavisna (podcrtali autori) htjela se istaknuti željena samostalnost i potpuna neovisnost nove države.”

Tako na strani 98. Tridesetak redaka dalje, na stranici 99 stavljaju, međutim, stvarnom stanju državne nezavisnosti sasvim odgovarajući međunaslov: “Podređenost NDH Njemačkoj i Italiji”. Jedino što se iz svega dade zaključiti jest da su ustaše, dodijelivši taj pridjev, teško lagale jer država, priznaju to i autori, nije bila nezavisna. Ili su bile retardirane, pa su u naslov države stavljale puke želje, kako su u stvari autori i objasnili.

Svakako, ispod tog međunaslova tek slijedi još veće čudo izbora i sklapanja činjenica te njihovih interpretacija. Zadržat ćemo se na ključnom. Kažu autori: “Ubrzo nakon proglašenja NDH Mussolini je prisilio (podcrtala đk) Pavelića na sklapanje tzv. Rimskih ugovora. [zbog čega ‘tzv.’ to samo autori znaju] Njima su Italiji ustupljeni najvitalniji dijelovi hrvatskog obalnog područja.

Uz to su na polovici državnog područja NDH zadržali znatne vojne snage pa su i nad njima bili stvarni gospodari. Osim područja ustupljenih Italiji, NDH je ostala i bez Međimurja, koje je okupirala Mađarska.” (str. 99) Kako se ipak ne može toliko falsificirati, pa je bilo nužno priznati činjenice o tome koliko je Hrvatska bila okljaštrena, poslužilo se naizgled manje primjetnim falsifikatom. Onom o prisili.

Kako je to, naime, i čime Mussolini prisilio Pavelića i ustaše da se ne samo odreknu praktički cijele hrvatske obale zajedno s Istrom i naravno otocima? Je li Pavelić mogao kao i Maček odbiti nemoralnu ponudu? Da ne govorimo o kasnijem Josipu Brozu, koji ne samo da nije pristajao na otimačinu dijelova Hrvatske, već ih je borbom povratio. Je li Mussolini Pavelića nečim ucjenjivao?, možda ga i tukao?

Po onome što je prilično dobro poznato u historijskoj znanosti, ništa od toga; dapače, organizirao je i plaćao logore za vojnu obuku ustaša, pa ne samo da ih je obučio već ih je i obukao. Kako nisu imali uniforme, Mussolini im je dao uniforme talijanskih vatrogasaca, pa je tako šaka ustaškog jada ponosno dovezena na talijanskim kamionima (valjda i s talijanskim šoferima) u vatrogasnim uniformama u reliquiae reliqiarum od poklonjenog im feuda.

Koja i kakva im se to prisila priviđa, to autori ne objašnjavaju, jer prisile nije niti bilo, barem što se tiče podataka u ozbiljnoj historijskoj znanosti. Italija nije otela dijelove Hrvatske, ona ih je dobila na poklon od Pavelićevog režima. Za uzvrat, Pavelić je dobio talijanske i njemačke gospodare i upravljače na tom jezičku od države, a bogme i “čast” da hrvatsku dovede (istim Rimskim ugovorima) pod vlast talijanskog kralja. O svemu tome autori, očekivano, ne izvještavaju.

Nema ovdje mjesta za svu onu gomilu falsifikata i nevjerojatnih interpretacija dvojca Jareb-Bekavac; spomenimo tek neke “znanstvene zanimljivosti”. Tako imamo poglavlje “Kulturni život i mediji u NDH”, u kojem se hvali ustašku vlast jer je eto “posvetila kulturi i medijima posebnu pozornost”.

Pa se vrlo ležerno spominje glavni medij NDH “Hrvatski narod – glasilo hrvatskog ustaškog pokreta”. Što su objavljivale te novine, o tome ni slova, iako se radilo o najstrašnijoj ratnoj propagandi, koja je uz to sistematski širila rasizam. Bile su te novine, tko ne zna, nešto kao ustaški bilten u koje su objavljivani svi oni propisi i ukazi o progonima Židova, Srba, komunista…

Drugo “dostignuće” za autore je, čudnim čudom, radio (koji zovu krugoval), kojem je, kao i filmu, kako kažu, “posvećena sustavna briga”. Krugoval je naime radio, ali je tada ustašama, a izgleda i danas autorima udžbenika, srcu bliži njemački oblik, to jest naprosto doslovni prijevod i ponovni spoj dviju njemačkih riječi koje tvore rundfunk.

Potrudili su se autori, ali u mizernoj ponudi onoga što bi se moglo podvesti pod kulturu u ustaškoj NDH nije bilo, pa tako nije bilo lako naći nešto što bi vrijedilo istaknuti. Ono što je međutim odlikovalo ustašku “kulturu” nosi točnije ime – kulturocid; spomenimo samo rušenje sinagoge u Zagrebu, a sve u skladu s rasnim zakonima, kada je na mjestu ministra vjere i prosvjete bio, vidimo veoma “kulturni”, pisac Mile Budak.

O zabranama knjiga, skidanju predstava židovskih autora s kazališnog repertoara, zabrani rada umjetnicima a bogme i vješanju i strijeljanju umjetnika, nema ni riječi. Samo toliko o “umjetničkom” izražavanju ustaša. Istovremeno, poglavlja o kulturi u Narodnooslobodilačkoj borbi, gdje je kipjelo svim vidovima kulture i kulturne proizvodnje, u ovom udžbeniku nema.

Preskočilo se i zatajilo učenicima veliko i istinsko kulturno blago nošeno imenima Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, Antun Barca, Grge Novaka, likovnim velikanima kao što su Murtić, Radauš, brojnim ljudima od teatra, spomenimo samo Vjekoslava Afrića, brojnim piscima i pjesnicima… lista je vrlo duga, preduga. O njima ništa, baš ništa.

Jedva su istisnuli imena Nazora, Gorana te Pavleka Miškine. Ovakvo znanstveno nedopustivo i moralno bijedno ispuštanje najboljega što smo imali, valjda je posljedica toga što su dio spomenutih umjetnika i znanstvenika pobile ustaše, dio je zatvaran po logorima a dio otišao u partizane.

Odgovarajuće autorskim naklonostima su i ilustracije u udžbeniku: niti jedan od, recimo, genijalnih Murtićevih plakata, ali talijanskih i ustaških u lijepom broju. I još samo jedan primjer grdnog muljanja s, po autore, neočekivanim implikacijama. Autorski dvojac naime govori o teroru ustaša uglavnom korektno, jednako kao što govori i o teroru četnika, također nesporno.

Razlika je jedino pod kojim naslovima se o tome govori. Ustaški teror opisan je pod naslovom “Ustaški režim” dok je četnički teror naslovljen “Četnički teror”. U silnoj želji da nekako skinu bijedu s vrata NDH i sakriju ili barem zamagle užas zla koje je predstavljala i činila, desila im se nezgoda. Ustaški teror je po ovakvom smještaju i imenovanju ne tek neugodna sastavnica režima (u značenju vladavine, uprave; istina, pojam konotira diktaturu, svakako ne demokratsku vlast), već je sam režim imanentno teroristički.

Teror je po autorima u NDH bio standard a ne devijacija. Dakle, učiteljica i učenici mogu jedino zaključiti da je ustaška vladavina bila po svojoj biti i u svom djelovanju, teroristička. Što je i točno (napokon nešto!), mada daleko od namjere autora da to i tvrde. Omaklo im se ili je ipak povijest mudrija od pojedinačnog nauma.

Rekoh, mjesta za sve svinjarije nema, pa niti kolumna nije mjesto na kojem će se do svih detalja razlagati zloćudnost ovakvog falsificiranja povijesti. I nije glavni problem u tandemu Bekavac, Jareb; takvih nam, na žalost, ne nedostaje, i napokon svatko ima pravo da misli što hoće, kako može i koliko je to u stanju.

Svatko ima pravo i predložiti Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH udžbenik za bilo što. Oni međutim na kojima je odgovornost za sadržaje i poučavanje koje iz njih slijedi prije svega su Ministarstvo i recenzenti koji su takav udžbenik ocijenili valjanim za upotrebu u hrvatskim školama.

Šestero recenzenata, po svoj prilici školovanih historičara, propustili je takav opasan otpad u upotrebu. I to čak dva doktora (valjda ipak historijskih znanosti, mada se već u to može jako sumnjati), Franko Mirošević i Zdenko Radelić, te četvero profesora: Mila Anzur, Petar Bučević, Ivan Jujnović i Slavica Pervan. Provjereno, taj je udžbenik i dalje u upotrebi, usprkos dernjanju sada već bivšeg ministra Jovanovića da će ‘isušiti močvaru’.

Novi ministar daje još manje nade (za koju, nota bene, ni s Jovanovićem nije bilo osnova) da će se nešto promijeniti. No uza sve to zaista je pitanje, a gdje su to ti silni profesori povijesti, ta silna inteligencija s kojom se busamo u nejaka prsa, na fakultetima, u nastavi, po institutima, da se uhvate analize i podignu glas u javnosti.

Jer o čemu se u osnovi radi u ovakvim “interpretacijama” povijesti? Možemo se mi zabavljati upućujući na nepoznavanje elementarnih činjenica od strane autora ili pak njihovu interpretacijsku nevještost, otklon od svake historijske znanosti i historiografske metode i tako biti jako superiorni.

Međutim, prilično je blizu pameti da autori poznaju činjenice, jednako kao i to da je njihova interpretacija ciljana a ne tek rezultat nesnalaženja i znanstvene mutavosti. Izbor činjenica i interpretacija koje su ponudili Jareb i Bekavac jest naprosto falsificiranje povijesti, nastojanje da se država NDH, nastala na zločinu nad vlastitim narodom prije svega, država koja je bila u svom ustroju diktatorska, rasistička, ovisna o najgorem što se čovječanstvu moglo dogoditi, o nacizmu i fašizmu, da se dakle, takva jedna sramotna mrlja na hrvatskoj povijesti, opere i dapače, da ju se rehabilitira. Ako se ne varam, rehabilitiranje fašizma je kod nas kažnjivo djelo?

Zaključno, nije dobro, iako se u pravilu događa, kad historiju pišu pobjednici, kao što nije dobro niti kada je, to je već rjeđe, pišu gubitnici. Ovo je drugo možda i opasnije za znanost samu jer je praćeno donekle razumljivim, ali po posljedicama katastrofalnim frustracijama. Od silnog bljeska pobjede sjene se slabo vide, no tek od mrklog mraka gubitka, ne vidi se ništa. Povijest sama ostaje sakrivena i jedino što se s njom zbiva jest da umjesto učiteljice postaje obična služavka.

Komentari

19.01.2017. 11:00h

Foto: kontraportal.com

Izvor: kontraportal.com