Bili smo svjedoci da su ove godine, kao nikad dosad, službene hrvatske vlasti ostale nijeme ne oglašavajući se uopće povodom tako značajnog datuma kao što je Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, kojim je diljem Evrope svečano obilježen. Kao i svake godine najsvečanije u Moskvi, obilježen vojnom paradom.

A što bi to HDZ-ove vlasti i obilježavale, kad imaju na umu obilježavati nešto posve drugo, nešto što nitko drugi i nitko pametan ne slavi, naime već treći dan nas s HRT-a upozoravaju na direktni prijenos ustaškog derneka, pardon komemoracije s Blajburškog polja koji će početi točno u podne u subotu 13. 05. 2017.

Time HDZ-ove vlasti intenzivno nastavljaju razorni proces ideološkog raspolućivanja hrvatskog nacionalnog korpusa, koji su započeli odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine.
Na pamet im ne pada da smiruju strasti i čine sve da to ludilo prestane i narod probude iz beznađa kako bi se bez tereta življenja prošlosti u sadašnjosti posvetio radu i stvaralaštvu?

Ali prvo da vidimo može li se to ludilo u poodmakloj fazi uopće zaustaviti?
Ja osobno mislim da bi se moglo je, ali uz pretpostavku da se vlasti nedvosmisleno odreknu fašizma i ustaštva i onemoguće svako javno istupanje njihovih promotora među kojima prednjače oni iz redova „Stepinčeve crkve“.
To se ne može vapeći za pomirbom, jer se ideologije fašizma i antifašizma pomiriti ne mogu, niti ikakav pozitivan rezultat može donijeti zauzimanja stava ekvidistance između ustaštva i antifašizma, kao da se istodobno može biti malo ustaša pa malo antifašist.

Stalno poticana od katoličkog klera, najvećeg promotora ustaštva, „Blajburška tragedija hrvatskog naroda“ sve se više napuhuje, uporno ponavljane ustaške laži pomalo poprimaju konture istine, tako da se sve češće postavlja pitanje radi čega se to radi, jer je sve očitije da se na „komemoracijama“ na Blajburškom polju ne radi ni o kakvom odavanje pijeteta bilo kome, a najmanje nekakvim žrtvama, već se u narodu stvara „buka“ koja prikriva malverzacije vlasti i vodi daljnjem obespravljivanju naroda i rasprodaji svih nacionalnih dobara.

O čemu se radi pokušat ću pokazati na primjeru Vojislava Mazzocca Indexovog novinara-komentatora, koji je izvještavajući za Indeks sa „hodočašća“ na Blajburškom polju 14. 05. 2016. između ostalog napisao:

„Blajburškom tragedijom naziva se stradanje hrvatskih vojnika i civila koji su se na kraju Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. godine, htjeli predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila jugoslavenskoj. Neki su ubijeni na Blajburškom polju, a mnogi su stradali idućih mjeseci u marševima poznatima kao Križni putovi. Točan broj stradalih Hrvata, vojnika i civila na Bleiburgu i Križnim putevima, još uvijek nije utvrđen, a dosadašnja istraživanja ukazuju da ih je ubijeno najmanje 50 tisuća.“

Zato što to radi novinar kojega ne možemo opisati kao promotora ustaštva, naprotiv, jedan je to od najeklatantnijih primjera kako se uporno promoviranje laži polako pretvara u istinu („tisuću puta ponovljena laž postaje istina“), koja postaje okosnicom povijesnog revizionizma.

Prvo, kraj 2. Svjetskog rata u Evropi nije se dogodio u svibnju 1945. već u 23:01 sati 08. 05. 1945., dakle bivši pripadnici kvislinških vojski s područja Jugoslavije, tada već u statusu odmetnika, htjeli su se predati Britancima 15. 05. 1945., dakle 7 dana po završetku rata.

Drugo, na Blajburškom polju nije se dogodilo apsolutno ništa što bi se u bilo kojem pogledu moglo opisati kao tragedija. Niti hrvatska, niti ičija druga.

Treće, tamo nije bilo nikakvih hrvatskih vojnika već samo odmetnutih bivših pripadnika kvislinških vojski, dakle onih pod njemačkom kontrolom, s područja Jugoslavije. Civila je bilo i oni nisu sporni, pa i zato što su po predaji oružja odvojeni od uniformiranih i poslani kućama.

Četvrto, Britanci nisu nikoga nikome izručili, oni su samo temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji odbili prihvatiti predaju odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije.

Peto, na Blajburškom polju partizanske snage nisu nikoga smaknule.

Šesto, sami učesnici su kolone ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika jednostavno zvali „kolonama“, nikad ni od jednog od njih, a razgovarao sam sa stotinjak njih, bivših ustaša i domobrana, ali i dvojicom nekadašnjih pripadnika Wehrmachta, nisam čuo da bi koristio drugi izraz. A bogami ni KNOJ-evcima i oficirima OZN-e iz pratnje kolona takvo što nije padalo na pamet.

Sedmo, u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.
Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Digresija:
Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:
1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka
2. provodili neprijateljsku propagandu
3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru
4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora
5. bavili se ratnim profiterstvom i švercom
Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag, ustaške vojnice, domobranstva, ali i pripadnicima represivnog aparata tzv. NDH, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Ali eto žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a toliko su jaki da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam je za njih zločinačka ideologija, a pogotovo nema mjesta nekakvom slavljenju bilo kakve i bilo čije pobjede nad fašizmom.
Oni 13. 05. 2017. slave svoj Dan uz direktni TV prijenos.

Ključne riječi: kontra portal,

Komentari

16.05.2017. 14:05h Zadnja izmjena: 16.05.2017. 14:10

Izvor: Kontra Portal