Vedran Kögl: O životu, sebi i arhitekturi

Ovog tjedna odlučili smo napraviti priču o jednom ar hitektu. Tek onako, po nekoj intuiciji... Mogli bismo Kögla, predložio je netko - još uvijek dobro stoji, puno radi... I tako nas je priča odvela na posljed nji kat jedne od zgrada u Zagrebačkoj ulici. Čudne li koincidencije, baš iznad autosalona. A kako nam je Kögl kasni je ispričao, prije nego što je odlučio postati arhitektom, sanjao je upravo o tome - o automobilima...
- Namjeravao se baviti njihovim dizajnom. Štoviše, već krenuo i studirati strojarstvo! Nakon sedam dana, međutim, shvatio sam da to nije za mene. Već u startu to mi je izgledalo vrlo surovo, vojnički... A onda sam imao sreće što se 1978. ponovio prijamni ispit na arhitekturi.

Naime, nekolicina studenata arhitekture izbačena je s fakulteta iz razloga što su “upali” na sumnjive ugovore. Ugovori zapravo nisu bili legalni pa su se oslobodila dodatna mjesta i, tada još Topličanec Kögl, upisao je arhitekturu.

No, dobroj sreći usprkos, prve godine položio je samo dva ispita - priča nam kroz smijeh.

- Marksizam smo uspjeli prevariti, a iz Obrane i zaštite profesor nam je podijelio petice još prije nego što smo odslušali semestar, zato što smo mu pomogli nositi ormare u njegovom kabinetu. To je trajalo svega pet minuta...

Baš kao u slučaju Ivice Kičmanovića iz Registrature, stvar je zapravo bila u prelasku iz male, provincijske sredine u veliki grad s puno mogućnosti.

- Odgojen sam u prilično patrijarhalnoj obitelji. Katoličkoj obitelji s malo sloboda i puno vježbanja discipline. I kada sam došao u Zagreb, onda su
mi se otvorili mnogi vidici. Ipak, za vidik koji je odredio njegov život u poslovnom smislu i usmjerio ga prema privatnom biznisu zaslužan je njegov
otac koji je bio glasoviti toplički “šuštar”. Izrađujući ortopedske cipele pristojno je zarađivao i kao rijetko tko u ono vrijeme, omogućio je Köglu i njegovoj sestri da završe fakultete. I oboje su kao zvanje odabrali - arhitekturu!

- Još kao dečecu otac mi je govorio da u Toplicama postoje samo dvije firme čiji su direktori “vlasnici” svih tamošnjih ljudi, osim onih koji
su privatnici. Pedeset posto radilo ih je u Tvornici opruga ili su čekali da im se tamo zaposle djeca, pa su ih zato morali slušati i “biti dobri”, a svi drugi koji su negdje radili, radili su u bolnici. Imali su autokratske komunističke direktore i bilo je svega... Ali naravno, kada ti netko otvori oči i to sve naposlijetku vidiš i sâm, onda bi i ti najradije radio za sebe, a gledajući poslovno, to je uvijek najbolje rješenje!

Stoga, čim je to bio u stanju, Kögl je otvorio vlastitu tvrtku koja uspješno posluje već 23 godine. Međutim, neposredno nakon povratka iz Zagreba svoj zanat tesao je, a gdje drugdje nego u varaždinskom Coningu.

- U Coningu sam radio pet godina, sve dok nisam naučio posao! Bila je to dobra prilika da naučim, jer krenuti odmah poslije fakulteta u privatan biznis, to nikome ne bih preporučio. Međutim, u to vrijeme u Coningu je bilo prilično dobro i puno se radilo, premda plaće nisu bile bogzna kakve. Kasnije je imao sreće što je u Tomislavu Plavecu pronašao poslovnog partnera s kojim sve to vrijeme provedeno u privatnom biznisu uspješno surađuje. Kako kaže, kao da ih je sam Bog povezao! Bez ikakve zadrške Kögl pritom govori o poslovnoj filozofiji koja je tvrtci koju vode omogućila opstanak u ovim vremenima koja baš i nisu “za svakog”.

Kaže - Kad znam da drugi kubure i smanjuju svoje firme, onda to što ljudima u ovo doba još uvijek mogu podijeliti solidne plaće, meni je veliko zadovoljstvo. Cijene radova sada jesu nešto niže, ali s druge strane, sad investiraju bogati privatnici koji su novac zaista zaradili pa se ne boje to i pokazati! A za njih radimo vikendice od nekoliko stotine kvadrata ili kuće od tisuću, dvije tisuće kvadrata i oni to pla te. Nažalost, kod nas su stvari postavljene na način da kad radiš za državu ili crkvu onda to mora biti jeftino, što u povije sti i svijetu nikad nije bilo tako.
Crkva i država uvijek su elitno investirale, da stvari ostanu za buduće naraštaje! Kod nas se, međutim, radi na jedan sasvim drugačiji način i zato sve funkcionira tako loše, a privatni investitor razmišlja drugačije. On ima novac i nađe si arhitekta kojega god hoće! Cjenka se, naravno, jer to je poslovno, ali nikada pritom ne spušta cijenu ispod onoga za što zna da nekome treba kako bi napravio dobar posao. S druge strane, kad se takmičiš za neki državni posao po sistemu javne nabave onda cijenu treba prepoloviti i još je spustiti za 15 posto. Država malo plaća i zato dobiva loše elaborate, iza kojih slijedi i loše izvođenje radova.

Arhitektonski ured Kögl-Plavec zbog toga je sudjelovao na svega dva takva projekta, otvoreno kaže Vedran Kögl. Pa ipak, upravo jedan od ta dva projekta njemu je posebno prirastao srcu. Riječ je, naime, o projektu fontane kod varaždinskog kazališta.

- Taj projekt drag mi je iz razloga što se tamo sada okupljaju ljudi, kao i zbog toga što ga se nitko nije usudio raditi, a ja sam imao ideju da pokraj kazališta treba napraviti jedan ozbiljan trg. Prije toga, kao što znamo, prostor je bio mrtav i problematičan, a Grad je imao ideju da ćemo mi napraviti neku fontanu u zelenilu, kakva je tamo bila i ranije. Postojale su, međutim, dvije fontane. Jedna mala, skoro nezamjetna “dječja fontanica” koje se ljudi ni ne sjećaju, i jedna druga: brutalna, betonska, čudnih boja zbog čega je se ljudi sjećaju. No, ja sam odlučio ne raditi nikakav arhitektonski eksces u smislu skulputre sa fontanom i želio sam stvoriti prostor koji će ljudima biti primamljiv. Isprva je fontana trebala biti u osi kazališta jer to ima nekekve veze s arhitekturom, ali onda sam na stvar počeo gledati više urbanistički. Uspio sam naći točku s koje se fontana vidi sa svih strana, i to je zapravo stvar koja je taj prostor napravila dobrim.

No zanima nas, što je zadatak arhitekta kada mu dođe čovjek s konkretnom idejom  na temelju koje treba osmisliti građevinu?

- Postoje određeni propisi i standardi koji te tjeraju da stvari napraviš na točno određeni način, ali u principu sloboda arhitekta prilično je velika. Teško je reći što je IN, jer to je vrlo raznorodno zato što ovisi o ukusu čovjeka. Još uvijek, naime, ima ljudi koji bi htjeli graditi nekakve povijesne oblike - “retro kuće”, ali mi ih odgovaramo od toga i pokuša vamo napraviti moderne kuće koje su u skladu s prirodom, niskoenergetske. A koliko mi treba za ideju? Nekad sat vremena, a nekada danima crtaš i ne bude ništa. Onda se odmakneš od posla pa se opet vratiš i tako... - pojašnjava nam Kögl koji je pred početak rata zamalo ostao živjeti u Zadru, gdje je radio na hotelu “President”.

Bio je to njegov prvi veći posao nakon što je otišao u privatnike, ali onda je počeo rat i vratio se u Varaždin.

- Tu sam kupio kuću i sva sreća da jesam, jer u Varaždinu mi je stvarno dobro. Dnevno radim 10 do 12 sati, spavati više ionako ne mogu puno, imam društvo s kojim volim kartati, ali dosta vremena zapravo ulažem u društveno koristan rad. U izvršnom sam odboru jednog sportskog kluba i borimo se za to da djeca dođu na sport, da nisu doma. Borimo se da ne sjede za facebookom i nežive tuđe živote, jer to je tragedija. Tako se ne vježba ni kreativnost ni ideja, i nema se vremena za vlastiti razvoj. Sretansam stoga kad godišnje okupimo pedeset klinaca koji igraju ping-pong, jer to su onda timski igrači i zdravi ljudi.

Na pitanje što bi poručio onima koji tek kreću na arhitekturu ili su je upravo završili, Kögl odgovara - Bez obzira na to što na televiziji govore koja su zanimanja dobra a koja to nisu, mislim da je najvažnije ono što čovjek nosi u sebi. Za svakog čovjeka je važno da prijeđe svoju granicu ili strah, da krene grlom u jagode ako treba, pa tko živ tko mrtav. Kad to jedamput napraviš i iz toga izađeš jači, onda si već riješio puno problema u životu.