30 dana: Život Ernesta Fišera posvećen književnosti, kulturi i novinarstvu

Piše: Ivan Njegovec

Objavljeno: 29.11.2015. 14:24

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:08

Foto: FOTO: Siniša Sović

Malo se koji književnik može pohvaliti četverostrukim osvajanjem prestižnih književnih nagrada za jedno književno djelo kojima je u nepune dvije godine nagrađivan varaždinski novinar, književnik, posebice pjesnik, Ernest Fišer, piše 30 dana. Radi se o pjesničkoj zbirci na kajkavskom jezičnom izričaju „Machbeth na fajruntu“, za koju je prošle godine u Selcima na otoku Braču osvojio „Maslinov vijenac“, a potom i književne nagrade „Fran Galović“ u Koprivnici, te „Katarina Patačić“ u Varaždinu, da bi ovaj sjajni niz bio ovjenčan najnovijom i čini se najprestižnijom nagradom „Dragutin Tadijanović“ koju mu je nedavno dodijelila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Književni stvararački opus mr. sci. Ernesta Fišera je međutim, samo dio njegovog ukupnog dosadašnjeg životnog stvaralaštva kojim je ostavio duboke tragove, posebice u novinarstvu i kulturi Varaždina i ovog dijela Hrvatske. O tom njegovom stvaralaštvu razgovarali smo s ovim u široj kulturoj javnosti zacijelo najpoznatijim Varaždincem.

Možete li gospodine Fišer ukratko sumirati svoj dosadašnji stvaralački opus?

Moj dosadašnji životni i stvaralački opus mogao bi se sažeti na tri plana: građansko i javno kulturno djelovanje, novinarski profesionalni rad i književni profesionalni rad. Moj životni angažmam odvijao se na ta tri područja, u nekim je razdobljima naglasak bio na jednom, u drugim na drugom području, ali u cjelini moj je život obilježen kulturom, novinarstvom i književnošću.

Kakvi su bili Vaši počeci ?

Rođen sam u Zagrebu 1943., djetinjstvo i mladost sam proveo u Međimurju, osnovnu školu završio u Čakovcu, gimnaziju u Varaždinu i to moje gimnazijsko razdoblje odredilo je moj kasniji život i Varaždin kao moj odabrani domicilni grad. Kasnije sam završio Filozofski fakultet, studij jugoslavene književnosti i jezike (današnja kroatistka) i čiste filozofije. Nakon završenih studija sam se zaposlio i tijekom godina promijenio desetak radnih mjesta, od nastavnika u Osnovnoj školi u Domašincu, pa profesionalnog novinara u listu „Međimurje“ gdje sam proveo pet godina i djelovanja u novoosnovanom Kulturno- prosvjetnom društvu „Zrinski“koje smo osnovali 1971. godine zajedno s tada također mladim novinarom Dragutinom Feletarom, danas umirovljenim profesorom emeritusom. To čakovečko kulturno prosvjetno društvo su komunisti ubrzo zabranili i ukinuli. Potom sam prešao u također čakovečki Tiskarsko izdavački zavod „Zrinski“ gdje sam u izdavačkom odjelu bio urednik za sva izdanja i uredio više od sto naslova knjiga. U to mi se vrijeme dogodila obiteljska tragedija pogibijom moje prve supruge. Ostavši s dvoje maloljetne djece prešao sam u tadašnji Historijski arhiv u Varaždin, a nakon tri godine zaposlio se u varaždinskom kazalištu „August Cesarec“ na poziv Petra Večeka tadašnjeg kazališnog ravnatelja. Nakon Večekovog odlaska iz kazališta, voljom većine zaposlenika postao sam najprije kao v.d. direktora, a 1987. godine izabran sam za direktora. Kasnije sam prešao u Gradsku knjižnicu i tu sam bio ravnatelj sve do Domovinskog rata, a 1991. sam nakon provedenog javnog natječaja izaban za direktora i glavnog i odgovornog urednika „Varaždinskih vijesti“, gdje sam proveo punih 20 godina, do umirovljenja.


Kao najdugovječniji čelnik te medijske kuće što možete reći o značaju „Varaždinskih vijesti“ u ta dva desetljeća „Fišerovog razdoblja“?

Kad sam došao u „Varaždinske vijesti“ novine su izlazile jedva u deset tisuća primjeraka s prodajom od oko sedam tisuća, s tendencijom stalnog tjednog pada prodaje. U situaciji Domovinskog rata kada su drugi mediji stagnirali i gasili se, „Varaždinske vijesti“ počinju rasti. Slali smo besplatne primjerke našim dečkima na bojišta diljem domovine, a tijekom sve četiri godine Domovinskog rata naklada nam je rasla te smo došli na respektabilnih 17 tisuća tiskane naklade od čega oko 15 tisuća prodanih primjeraka novina. Povećan je broj zaposlenika za više od deset ljudi i došli smo do 30 zaposlenih i to je bilo najviše ikad zaposlenih u povijesti „Varaždinskih vijesti“. Dakle, mogu reći da sam vrlo ponosan na svoj pofesionalni rad u toj medijskoj kući jer ne samo da smo uspjeli sačuvati taj tjednik u vrlo turbulentnim vremenima, nego ostvariti respektabilan razvitak i ugled među čitateljstvom i u novinarskoj struci. O tome svjedoče i dvije vrlo vrijedne nagrade koje su „Varaždinske vijesti“ dobile od Hrvatskog novinarskog društva, a meni je svakako veliko priznanje „Zlatno pero“ i Plaketa Milana Grlovića za posebne zasluge u novinarstvu kojom me je nagradila novinarska struka. Mogu spomenuti i to da sam ostvarenim dionicama u toj medijskoj kući mogao prodati udjele i osigurati si dobru egzistenciju do kraja života, međutim to nisam htio učiniti kako „Varaždinske vijesti“ ne bi kupili stranci. Uvijek sam smatrao da moraju ostati onima koji ih stvaraju i onima kojima su namijenjene, dakle Varaždincima. Vjerujući da je to moguće, ispao sam međutim, naivan i to me je koštalo jer politika i kapital su učinili svoje.

Vaš odlazak iz „Varaždinskih vijesti“ se dogodio naprasno. Da li ste razočarani takvim razvojem događaja nakon svega što ste učinili za novine tijekom dva desetljeća?

Naravno da sam razočaran jer 20 godina svog života posvetio sam „Varaždincu“ na račun svog književnog rada, na račun obitelji i slobodnog vremena. Potpuno sam se posvetio dobrobiti novina i novinara te čuvanju profesije od srozavanja u „prostituiranje“, što se nažalost događa u posljednjih desetak godina, spašavanju etike novinarske riječi, pomoći mladim novinarima da stasaju i postanu pravi profesionalci... Međutim, okolnosti su učinile svoje i nisam u svojim nastojanjima uspio što mi je žao. Žao mi je također što sam se razočarao u nekim kolegama i bivšim suradnicima.

No, po onoj narodnoj :“Svako zlo za neko dobro“, nakon novinarstva više ste se posvetili književnosti, a plodovi se vide u nagradama koje osvajate?

Novinarstvo i literatura su moje dvije životne stvaralačke preokupacije. Kad je završio moj profesionalni novinarski rad uvidio sam koliko sam zapravo propustio na književnom planu. Novinarstvo je bilo moj izbor i ne žalim bez obzira što se na kraju dogodilo. No, i književnost me privlačila još od srednje škole ali je teško bilo potpuno se posvetiti jednom i drugom. Kad je završilo razdoblje mog profesionalnog novinarstva, temeljito sam se „okrenuo“ literaturi nastojeći nadoknaditi ono što sam propustio iz objektivnih razloga. Posebno sam se posvetio poeziji budući da sam prve pjesme napisao i objavio još kao gimnazijalac u nekadašnjem časopisu „Polet“. U međuvremenu sam objavio deset zbirki pjesama, objavio sam knjige književnih rasprava, kritika, eseja, likovnih kritika, monografiju o Stolniku, uredio sam Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva koja mi je posebno draga.. Dakle, ne mogu se požaliti na svoj književni opus, ali poezija me oduvijek ponajviše privlačila. Nakon posljednjih desetak godina, od 2003. kad sam objavio svoju knjigu izabranih pjesama koju je uredio prof. dr. Zvonko Kovač, shvatio sam da mi nedostaje pjesnički diskurs, pogotovo kajkavskog izraza koji sam želio nekako zaokružiti. Na preporuku prof. dr. Jože Skoka, pripremili smo moju zbirku sabranih i novih kajkavskih pjesama koja je izašla 2013. godine i ta me je zbirka na neki način opet vratila poeziji u punom smislu te riječi jer sam uspio iskoračiti iz svoje dosadašnje poetike i donijeti nešto novo u svoj opus ali mislim, i u modernu hrvatsku kajkavsku poeziju. Rezultat toga je ta zbirka pjesama „Machbeth na fajruntu“ koja je ujedno najnagrađivanija pjesnička kajkavska zbirka uopće dosad. Dobila je četiri vrijedne književne nagrade, među njima i najvredniju nagradu „Dragutin Tadijanović“ Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Velik trag u varaždinskom kulturnom životu ostavili ste i na svjetski poznatim Varaždinskim Baroknim večerima ?

Ja sam jedan od „krivaca“ za osnivanje Kluba mecena Varaždinskih Baroknih večeri. Odmah nakon završetka Domovinskog rata 1996. godine , zaokupila me ideja da taj Festival koji je postao varaždinski brand i prerastao hrvatske granice, svojim osobnim donacijama ili donacijama njihovih tvrtki pomognu i građani koji imaju ugled i utjecaj u javnom životu grada. Ta je ideja zaživjela i čini mi se da su Varaždinske barokne večeri jedini festival u državi pa i u Europi koji ima svoj stalni Klub mecena. Zahvaljujući tom Klubu barokne večeri su svake godine imale jedan koncert više nego što bi ih objektivno mogle imati prema raspoloživim sredstvima. Jako sam ponosan na Klub mecena kao i na ulogu „Varaždinskih vijesti“ koju su svojevremeno dugo godina imale ne samo u afimaciji baroknih večeri nego i prema kulturnom i književnom životu u gradu Varaždinu.

Priprema li pjesnik Ernest Fišer novu pjesničku zbirku?
Nakon spomenute kajkavske zbirke pjesama koja me opet vratila književnosti i poeziji, napisao sam novu pjesničku zbirku ali na štokavskom standardnom književnom jeziku koja čeka izlazak iz tiska. Izaći će na proljeće u nakladi zagrebačke „Alfe“. Toj se zbirci jako veselim jer je to moj povratak u angažiranu poeziju. Zove se „Doba nevremena“i obuhvaća 80 pjesama, dok moj cijeli kajkavski opus iznosi 66 pjesama. Sve te moje nove pjesme su izuzetno aktualne i progovaraju o našim aktualnim političkim i društvenim prilikama i neprilikama. Primjerice naslovi nekih od njih su: „Tranzicijska pjesma“, „Na sjeverozapadu ništa novo“, „U raljama totalitarizma“ ili posebno aktualna „U dužničkom ropstvu“.

Možemo li ekskluzivno čuti i pokoji stih?
Primjerice, poanta „Tranzicijske pjesme“ je u stihu: „Petoj koloni niti ime hrvatskog jezika ne prelazi preko usana“. Želim reći kako je strašno kad govornici hrvatskog jezika iz financijskih, političkih, karijerističkih razloga, potiru identitet hrvatskog jezika u svojoj vlastitoj domovini. To ni jedan Francuz, Nijemac, Englez ili pripadnik bilo kojeg europskog naroda ne radi, a to se događa nažalost u našem hrvatskom jeziku. A to su još recidivi iz komunističkog razdoblja.

Izvor: 30 dana

Komentari