Doktor Nemec otvoreno o svojoj specijalnoj bolnici i dugogodišnjoj liječničkoj karijeri

dr. Boris Nemec

Objavljeno: 07.12.2014. 12:30

Zadnja izmjena: 17.02.2016. 11:19

Ukoliko bi se netko zapitao što povezuje svjetski poznatog hrvatskog sportaša i trenera Slavena Bilića i sve popularnijeg hrvatskog glumca Mislava Čavajdu, upućeniji bi mu odmah odgovorili – doktor Nemec.

Naime, i Slaven Bilić i Mislav Čavajda našli su se na operacijskom stolu rođenog Varaždinca specijalista ortopeda doktora Borisa Nemeca. Upravo ove godine, prva ortopedska bolnica u Hrvatskoj proslavila je deset godina svog rada, a prema rezultatima, bilo je to vrlo uspješnih

Kako to da ste se odlučili na otvaranje privatne bolnice?
Dugo sam radio u bolnici u Lovranu, pune 32 godine. Puno sam putovao po svijetu i vidio moge bolnice koje su bile uređenije od naših. Predložio sam svojim kolegama na koji bismo mi način trebali uređi vati bolnice i operacijske sale, no oni se nisu složili sa mnom i ja sam rekao da ću sam sebi napraviti bol nicu. Bilo je malo smijeha i zadirkivanja, međutim oni nisu shvatili da sam ja to mislio ozbiljno. Kada sam izgradio bolnicu i kada su vidjeli što se dešava, onda su i oni nakon par godina počeli ulagati i renovirati operacijske sale.

Specijalna bolnica dr. Nemec Matulji otvorena je 2004., a upravo ove godine proslavili ste deset godina uspješnog rada. U čemu je tajna uspjeha?
Nakon 32 godine rada u Loranu, odlučio sam otvoriti svoju bolnicu i to se dogodilo ujesen 2004. Da, punih deset godina je iza nas. U tih deset godina napravili smo preko osam tisuća operacija. Ključ uspjeha zasigurno je u postupnom razvijanju bolnice. Prve godine bilo je oko petero zaposlenih, a kako se povećavao broj operacija, tako se povećavao i broj zaposlenih. Danas u bolnici radi šest ortopeda, jedan anesteziolog, medicinske sestre i ostalo osoblje. Godišnje imamo oko tisuću operacija, a kroz ambulantu prođe oko dvije i pol tisuće pacijenata.

Je li teško u današnje vrijeme imati privatnu bolnicu, osobito u Hrvatskoj?
Da, teško je zbog toga što se država maćehinski odnosi prema privatnim bolnicama i privatnim poliklinikama. Mi smo tri godine imali suradnju s HZZO-om i tada smo preko uputnice obavljali operacije. Novi ministar zdravlja ukinuo je takvu praksu rekavši da neće dozvoliti da se državni novac prelijeva u privatne džepove. Time je sve rečeno o odnosu države prema privatniku. Umjesto da država iskoristi nas jer ima gotovu infrastrukturu o kojoj ne mora brinuti, ne mora brinuti o plaćama djelatnika, ona to ne koristi. Liste čekanja se povećavaju, pa cijenti su nezadovoljni, a u privatnim bolnicama mogu dobiti, ako ne istu onda i bolju uslugu nego u javnim bolnicama.

Osim po izrazito uspješnoj bolnici, poznati ste i kao doktor Hrvatske nogometne reprezentacije. O čemu sve morate brinuti?
Da, od 1996. godine doktor sam Hrvatske nogometne reprezentacije. Upravo sam s reprezentacijom kao liječnik. Nakon okupljanja, brinemo se o njihovom zdravlju, brinemo o prehrani, radimo program prehrane. Užitak je biti na nogometnoj klupi, gledati utakmicu uživo, osobito utakmice kvalitetnijih nogometaša kao što su to reprezentativci. Od malih nogu sam ljubitelj nogometa. Otkad sam počeo trčati, trčao sam za nogometnom loptom. Igrao sam i u juniorima Slobode Varaždin, ali nažalost ili na sreću, nisam bio baš kvalitetan nogometaš jer sam bio spor pa sam se više posvetio medicini i znanosti.

Rođeni ste Varaždinac, ovdje vam žive majka i sestra. Iako ste otišli na studij u Rijeku i tamo pustili korijene, još vas mnogo toga veže za Varaždin.
Varaždin mi je uvijek u lijepom sjećanju. Ovdje mi žive majka i sestra pa dolazim kod njih u posjetu, no ne onoliko često koliko bih želio. Nažalost, kad imate privatan posao onda ste jako zaokupljeni tim poslom. Međutim, tu su i kolege iz mojih školskih dana, iz gimnazijskih dana s kojima se jako rado susrećem. Kako vrijeme ide, kako posao ide, nažalost imamo sve manje vremena za drage ljude i druženja,jer nas posao potpuno zarobi.

U moru obaveza, bolnica, operacije, doktor nogometne reprezentacije, kako uslađujete privatni i poslovni život?
Radni dan počinje već u sedam sati ujutro. U 7,15 sati održava se sastanak i dogovori o operacijama, dok se u osam sati već ide u operacijsku salu. Ponedjeljkom, četvrtkom i petkom popodne sam u ambulanti, a nakon toga riješavam papirologiju što mi je, moram priznati, najteže. Radije bih operirao u sali nego radio s papirima. Navečer oko 21 i 22 sata idem kući i tako je svaki radni tjedan. Subota i nedjelja su onda rezervirani za obitelj, odmor, igranje s unukom Gabrijelom te koja partija tenisa. Sada mi je tenis glavni sport, jer kad sam otvorio privatnu bolnicu, jedan od uvjeta moje supruge bio je da više ne igram nogomet kako ne bi došlo do kakve ozljede, s obzirom na to da su mi ruke vrlo važne kod operacija.

Kakvi su vam planovi u budućnosti? Planirate li širiti bolncu?
Naravno, bolnica će se i dalje razvijati. Imamo šest odličnih kirurga ortopeda na kojima gradimo budućnost bolnice. Daljnji razvoj vidimo i u zdravstvenom turizmu, naravno to ovisi i o tome koliko će država htjeti s nama surađivati. Ako bismo više radili na tome da imamo više inozemnih pacijenata, u planu nam je i širenje na još dodatnih deset soba. Uz kolege i osoblje koje bolnica danas ima i nadalje nastavljamo s kvalitetnim radom.  

Tekst je prenesen iz mjesečnika 30 dana.

Komentari