Ivan Drinković: Vodeći hrvatski radiolog obožava svoj rodni Novi Marof

Objavljeno: 02.06.2014. 09:19

Zadnja izmjena: 23.02.2016. 09:23

Doktor Drinković je optimist. Definitivno. I čovjek nevjerojatne energije. Jedri, roni, skija, putuje i radi po dvanaest sati dnevno. Kad je najumorniji, dva sata vozit će bicikl. Dokle će to trajati, ne zna. Kaže, još uvijek traje i neka traje!

- Nisam nikakav supermen. Supermensch nije nitko, ali da u takvom radnom tempu nemam dodatne aktivnosti, prvenstveno sportske, jer sport podiže i stvara dodatnu energiju, taj tempo ne bih izdržao. Od ‘80.-e godine, kada sam još radio u bolnici, radim praktički dva radna vremena.

Svoju polikliniku s pet specijalnosti, koja je poglavito poznata kao ambulanta za bolesti dojke, utemeljio je još 1988. godine - među prvima; 2002. godine definitivno prelazi u privatnike i posvećuje joj se u potpunosti. Do tada je radio na Merkuru. Ovaj primarius profesor specijalist radiolog, u više mandata potpredsjednik Izvršnog odbora Svjetskog senološkog društva za Europu i direktor za znanstvene djelatnosti, na više područja unaprijedio je medicinu općenito. Ostalo, da ne nabrajamo... Smeta ga bahatost kod pojedinih liječnika!

- Često u malim sredinama vidim da doktori vole biti prepotentni, što mislim da nije dobro jer mi smo tu da služimo ljudima. Oni možda toga nisu ni svjesni, međutim ja sam itekako svjestan! Ako prema nekome budem bahat i bezobrazan, taj drugi put kod mene neće doći. Doktori su isto na neki način “uslužna djelatnost” i samo si ljudi koji rade u bolnicama, dakle kojima pacijent mora doći hoće-neće, dopuštaju da šikaniraju pacijenta. Međutim, to je kriv sistem u kojem, radio ti ili ne radio, dobiješ plaću.

Zbog sistema je i otišao u privatnike. Početkom milenija hrvatskim liječnicima bilo je, naime, dopušteno da uz redovni posao rade i kod kuće; onda je to ukinuto, a investicija u vlastitu polikliniku bila je jednostavno prevelika da se pokriva iz redovnih bolničkih prihoda. Tvrdi, u Hrvatskoj je osnovni problem što nema konzistentne politike.

- Ni jedna politika ne traje dovoljno dugo i sve se “vija” kako dođe neka vlast. Oni bi morali biti svjesni da ovu državu nitko nikome nije poklonio. To je država naših predaka i mi svi moramo raditi konzistentno i na drugi rok, a to što netko dođe i ode pa misli da s njime počinje i završava svijet, to je jedna velika tragedija. To se odražava i na medicinu i na sve ostale strukture.

Kad nije u svojoj klinici, na nekom kongresu u svijetu, na skijanju ili na svojoj jedrilici, Drinković tada vrijeme najradije provodi u gradu u kojem je rođen, odrastao i, kako kaže, proveo možda najljepši dio svog života - u Novom Marofu.

- Sve najljepše me veže uz Novi Marof, od šetnje po Bednji, Grebengradu, Ivanšćici, do šetnje po goricama. Mogu reći da je za mene to bilo idilično djetinjstvo, iako je situacija bila kakva je bila. Tih mirisa i okusa djetinjstva sjetim se još i sad. Iskreno, iz Marofa nikad nisam ni otišao. Otišao sam fizički, ali Marof je i dalje moj kraj. U Ključicama imam klet koju posjećujem barem jedamput tjedno, tamo se opustim s prijateljima iz djetinjstva i mladosti, a često znamo napraviti fešte i s marofskim muzikašima – koji su perfektni!

Drinkovićev otac nekoć je bio direktor novomarofske bolnice, koja se u posljednje vrijeme našla u žiži medija i javnosti zbog masterplana ministra zdravlja. Živjeli su relativno dobro, a u to doba bolnica je funkcionirala kao svojevrsna mikroekonomija. Uzgajale su se svinje, voće i povrće, sve što je bilo potrebno za
život. Malo je tužno da je bolnica koja je nekoć bila vodeća plućna bolnica u čitavoj ondaš- njoj državi sada postala bolni- com B-tipa, smatra Drinković. On i brat Nikša, obojica su pošli za očevim stopama i otišli u liječnike. Ivan Drinković medicinu je upisao 1971. u Zagrebu.

- Moram reći jednu stvar koju ljudi inače ne vole priznati, a to je da su meni roditelji zbilja omogućili sve. Kao student imao sam lijepi stan u Zagrebu i uvijek velim da je puno lakše kad kreneš s leđa roditelja, nego kad krećeš sa svojih vlastitih leđa - otvoreno govori Drinković, ističući kako mu je zbog te činjenice
bilo mnogo lakše izgraditi karijeru. Kao student, međutim, nije razmišljao o tome.

- Nikad nisam bio izvrstan student. Bio sam prosječan i ne mogu reći da sam se na fakultetu potrošio... O nekoj viziji života nisam previše razmišljao. Nisam ni “prerano” diplomirao zato što sam se bavio skijanjem. Bio sam trener hrvatske reprezentacije, a onda i A reprezentacije Jugoslavije. Dakle, bavio sam se sportom – svim mogućim sportovima, a sportom sam se bavio i za fakultet.

Sport pridonosi apsolutno svemu, smatra ovaj doktor. Poglavito, čovjeka sport nauči ocijeniti situaciju: što, kada i kako, a osamdesetih godina kada je on otišao na specijalizaciju počeo se razvijati ultrazvuk.

- U to sam ušao vrlo rano i koliko sam do tada bio angažiran u sportu, isto toliko sam se onda angažirao u tome. Vidiš, radiš i najedanput ti se otvore nove mogućnosti... Neki profesor iz Amerike nešto napiše, a ti radiš sličan posao i vidiš da tome nije tako! To me zato zaintrigiralo i postao sam predan medicini kao što sam prije bio predan sportu. Bilo je i sreće, jer ultrazvuk je tada bio u razvoju, pa sve što se radilo bilo je novo i to mi je, naravno, pomoglo.

Medicina je tako Drinkoviću postala broj jedan, a sportovi ostali trajno prisutni kao strast. One koji su vezani uzmore, poput jedrenja i ronjenja, Drinković je na neki način naslijedio od oca koji je rodom Hvaranin. “Mi smo, bumo rekli, naturalizirani Zagorci” šali se...

- Veza s Hvarom ostala mi je od najranije mladosti, jer smo ljeti uvijek išli dolje i to me fasciniralo. S druge strane, Marof isto tako ima jednu specifičnu poziciju zbog koje ga obožavam. Ima Bednju, potoke koji su nekad bili puni ribe, a ima i snijeg po kojem smo se kao djeca skijali. Dakle, bavim se tim dvama sportovima koji su počeli još u Marofu. Tenis, recimo, ne igram... U Marofu smo imali jedan stari kajak s kojim smo se po Bednji “nateravali” i tu se razvio nekakav osjećaj vode i snijega, i tako je to ostalo do dana današnjega.

Da ga se pita, Drinković bi, kaže, opet studirao medicinu - Kod medicine ima jedna stvar, a to je da čitav život moraš učiti, stalno svladavati neke nove tehnologije i to te onda drži. S druge strane fascinantno je kad nekome pomogneš! Naravno, apsolutno bi bilo krivo kad bih rekao da ne radim za materijalnu korist, ali to je samo jedan dio posla.

Nažalost, s obzirom na stanje u zemlji, mlađi liječnici danas se nalaze u nezavidnoj situaciji - Kotizacija za neki kongres u svijetu stoji 800 eura. Kako će onda mladi doktor koji zaradi isto toliko sebe poslati na edukaciju? Nema šanse, a to sigurno dovodi i do jedne dekadencije, odnosno do pada kvalitete medicine. Ono što mene osobno najviše smeta u toj situaciji, a to moram reći jer sam napravio puno različitih akcija - kad radite nešto takvo, onda neki kažu koliko si pri tome zaradio ili da se reklamiraš. Smatram da svaki čovjek koji radi i ima prihode mora nešto dati društvu! Kad bi svatko od nas u Hrvatskoj deset ili dvadeset posto od svoje energije radio za opće društveno dobro nama bi bilo puno bolje. “Privatne liječnike neki smatraju lešinarima, a nitko s druge strane ne postavlja pitanje kad netko sagradi nekoliko robnih kuća, zašto nešto ne daje zabadava”, uspoređuje Drinković.

- To se zna da je dućan. Medicina je isto na neki način dućan. Ja imam sredstva i znanje, dolazi pacijent koji to treba i ja to znanje prodajem na njegovu korist. Ako on to ne može platiti onda je vezan uz HZZO. Ja živim od medicine i od toga što mi dolaze pacijenti. Naravno, ne mogu raditi besplatno, iako bih to vrlo rado. Medicina je, nažalost, komercijalizirana. Sve je zapravo komericijalizirano. I kultura.

U socijalizmu je bila dobra stvar, napominje, to što nije bio potreban novac da se čovjek liječi. Danas, nažalost, ljudima na nekim mjestima neke stvari nisu dostupne čak ni ako plate. Primjera radi, ako nekoga pogodi infarkt u Splitu ili Zagrebu, taj će vjerojatno dobiti stent. U Vinkovcima vjerojatno neće...

Zanimljivo je čuti, boje li se bolesti i liječnici? Evo što o tome kaže Drinkovič - Iskreno, u ljudskoj prirodi je razmišlja- nje da se bolest dešava nekom drugom. Doktori misle da zato što su doktori neće biti bolesni, što je totalno glupo i s time se susrećem svaki dan. Svi smo mi jednako ranjivi.

Za zdravlje, smatra, vrlo je važna i duhovna dimenzija života. - Mislim da je ta duhovna strana života ekstremno važna, u smislu jednog optimizma. To mogu potkrijepiti ljudi koji imaju rak. Optimistični ljudi puno dulje žive nego oni koji padnu u depresiju. Dakle, ta duhovna strana je sigurno bitna! Važan je pozitivan stav prema životu i važno je ne prepustiti se letargiji koja nažalost vlada u našem društvu.

Komentari