Na groblju u Zavrču, susjednom slovenskom mjestu naše Dubrave Križovljanske, na mramornoj nadgrobnoj ploči uklesano je: Venčeslav Špilak 1954. , a uz ime „pokojnika“ uklesane su riječi neobičnog epitafa i to na tri jezika: hrvatskom, slovenskom i engleskom, koji glasi: „U centru grada, na vrućem asfaltu, uginula muha“.

To su zapravo stihovi haiku pjesme Venčeslava Špilaka, kralja češnjaka, pjesnika, glazbenika i boema, koja je osvojila Merit Award (Časnu nagradu) na najvećem svjetskom haiku festivalu u Tokiju 2003. godine i proslavila hrvatski haiku. Ovaj epitaf muhi pretvorio je tako još živući autor u svojevrsni vlastiti epitaf na svojoj nadgrobnoj ploči na groblju u Zavrču.

 – Pođite sa mnom na groblje, tamo ću vam ekskluzivno ispričati priču svog života – rekao je Venčeslav kad smo ga posjetili na njegovom OPG-u Špilak u Dubravi Križovljanskoj. Tako smo se „preko grane“ našli na posljednjem počivalištu ovog neobičnog čovjeka koji je u Zavrču pred 63 godine po prvi put ugledao svjetlo dana i tu proveo djetinjstvo, ali život proživio uglavnom u Dubravi Križovljanskoj.

'Haiku i češnjak učinili me besmrtnim'

Zašto ste tu pjesmu o muhi stavili na svoj grob?

Zato da ljudi koji dođu, vide i pročitaju pjesmu te me tako na neki način ožive kad me više ne bude. Da sam ostavio pjesmu negdje u ladici ili u knjižari, pjesma ne bi živjela, bila bi daleko od očiju ljudi, a ovdje tko god dođe, hoće-neće, mora pročitati pjesmu jer je neobična i uklesana na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku. Ta je pjesma postigla najveće svjetsko priznanje u Japanu, a javnosti je nedovoljno poznato i to da su moje haiku pjesme uvrštene i u UNESCO-vu svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu. Moja džepna knjiga Poezija i češnjak izdana 2003. godine u kojoj se nalazi i ta nagrađena pjesma, prodana je u milijun i 500 tisuća primjeraka.

Koji je živući pjesnik prodao toliki broj primjeraka svoje knjige? Nijedan na svijetu. Moje su pjesme uvrštene i u nekoliko hrvatskih i svjetskih antologija haiku poezije, a o meni kao pjesniku i kralju češnjaka snimljena su i tri dokumentarna filma, dakle ja sam već na taj način besmrtan.

Otkud ideja o takvoj Vašoj grobnici?

Napil sam se s prijateljima u jednom podrumu i rekli su mi: “Ti si poznata svjetska faca a nemaš nikakvi spomenik“! – Ali ja sam još živ – odgovorio sam na što su oni  kazali: „Ali ne buš još dugo“- pa su izvadili svi po 100 eura za moju nadgrobnu ploču. Jedan od njih ima klesarsku radnju i za te novce je postavio ploču s mojim imenom i godinom rođenja i stihovima koje sam mu ispisao. I tako se tu našla ta muha koju sam inače napisao na Jelačić placu u Zagrebu dok sam čekao tramvaj na velikoj vrućini asfalta na kojem je krepala muha. To mi je bila inspiracija za pjesmu ali i upozorenje: „Špilak, tak buš i ti završil na asfaltu, ako se ne vrneš na selo“! I vrnul sam se u Dubravu Križovljansku, ali ipak sam s jednom nogom u Zagrebu. U Dubravi Križovljanskoj imam imanje, a u Novom Zagrebu na tržnici u Utrinama štand na kojem već godinama prodajem češnjak, a na večer sviram po raznim klubovima i restoranima.

Spasila ga rakija od češnjaka

Ali već više od dvije godine niste u javnosti?

Da zbog bolesti sam bio „izvan igre“ i dugo je trebalo da se oporavim nakon teške operacije. Sada je opet sve u redu, samo sam još uvijek na štaki, ali od lipnja ove godine opet krećem u život. Bio sam potpuno nepokretan u varaždinskoj bolnici i prijatelj mi je donio rakiju od češnjaka. Nakon nekoliko gutljaja te rakije, uzeo sam štaku digao se i počeo hodati na zaprepaštenje doktora koji se bojao da ću pasti. On nije znao da sam si ja trgnul rakiju od češnjaka i da sam dobio volju, snagu i hrabrost da bi i bežal a ne samo hodal. Sada nogu i ruku koje su mi bile ukočene masiram s rakijom od češnjaka i već sada mogu voziti auto i otići bilo kamo.

Da nisam rakiju primjenil kao terapiju, bio bi negdje u domu nepokretan ili u kolicima ili bi bio ispod a ne iznad ove nadgrobne ploče. Mislim da ću živjeti do sto godina, dakle još kojih četrdesetak.

Babica znala - stručnjaci potvrdili

Poznati ste godinama kao kralj češnjaka, kako ste to postali?

Moji djed i baka su se bavili poljoprivredom, a baka je posebno sadila češnjak i luk što je najlakše prodavala na placu. Baka je sakupljala i narodne recepte o liječenju bolesti češnjakom koje sam nakon njezine smrti pronašao i nastavio njezinim stopama u uzgoju češnjaka i pomaganja ljudima u liječenju bolesti češnjakom. 2003. godine sam izdao spomenutu knjigu recepata i haiku poezije  „Poezija i češnjak“ koja je u 20 godina doista prodana u 1,5 milijuna primjeraka. Češnjak je najljekovitija biljka na svijetu, što su potvrdili mnogi svjetski znanstvenici i znanstvene institucije a što je davno znala i moja babica.  Nastavio sam sakupljanjem narodnih recepata o liječenju češnjakom i prikupio sam preko tri tisuće recepata, dakle  ja sam čovjek koji ima najveću građu češnjakovih recepata na svijetu. Sada pripremam novu knjigu koja će biti daleko obimnija i opširnija.

S obzirom na zdravstvenu situaciju, sada više niste u mogućnosti uzgajati češnjak?

Ovdje u Dubravi Križovljanskoj više nisam u stanju saditi češnjak, ali zato sam u Dalmaciji, kod Vrgorca, kupio šest tisuća kvadratnih metara zemljišta i organizirao proizvodnju češnjaka na temelju izvornog ovdašnjeg sjemena. Inače, u Dubravi imam tisuću kvadrata zemljišta, a u Zavrču pet tisuća kvadrata, ali te slovenske površine mi se ne priznaju pod OPG .

Poznata faca

Jeste li se obogatili na češnjaku?

Nisam se obogatio, ali sam se oplemenio. Zahvaljujući češnjaku izbjegao sam smrt i sada na vlastitom grobu mogu izrecitirati svoju pjesmu. Ako čovjek u nešto vjeruje, onda je i psihički jak što je jako bitno u borbi za život. Ta vjera mi je sigurno pomogla. Češnjak je čudo Božje, a ako mi je pomogao češnjak znači da mi je preko njega pomogao Bog. Ljudi misle da će im Bog nešto iz neba poslati. On je sve stvorio što je na zemlji samo trebamo znati to koristiti.

Poznati ste i kao glazbenik?

Muzikom se bavim čitav život, imao sam nekoliko svojih bendova, svirao po seoskim i zagrebačkim birtijama, radio kao disco jockey u diskačima i na vlastitom imanju u klubu „Štala“ u Dubravi Križovljanskoj. Svojevremeno sam imao 75 tisuća svjetskih hitova, što nije imao nitko u ondašnjoj Jugi. Na mjestima gdje sam ja svirao ili puštao glazbu bile su takve gužve da je i policija imala posla. Kad u „Štali“ napravim feštu – to je nezaboravno, dođu mnoge poznate face. Snimio sam i vlastite CD-e, a za CD  pop repa dobio sam nagradu u Nizozemskoj. Napisao sam repersku pjesmu i o češnjaku koja je postala jako popularna, a ide ovako: „Češnjak jedem češnjak sadim, puno ljubim puno radim. Kaže meni svaka žena, volim miris tvog parfema.“ Doista mogu reći da sam poznata faca, od utrinskog placa, zagrebačkih ulica i okupljališta poznatih do regionalnih širina. Eto, primjerice, u monografiji o kultnom zagrebačkom Saloonu kao najvećem okupljalištu najpoznatijih osoba u bivšoj državi, koja će biti objavljena ovih dana, njezin urednik, poznati hrvatski novinar Damir Jirasek, mojoj je malenkosti, „kralju češnjaka“, posvetio čak dvije stranice.

'Angelina Jolie došla k meni po recept'

Po mnogim ste poznatim ženama nazvali i svoje recepte?

Radio sam recepte mnogim poznatim osobama pa sam neke nazvao njihovim imenima, primjerice, Janici Kostelić ili Angelini Jolie, kojoj sam posvetio i pjesmu. Angelina je pitala Radu Šerbedžiju za čovjeka na Balkanu za kojeg je čula da ima recept za izlječenje karcinoma češnjakom. Šerbedžija je mene znao i prigodom njezinog posjeta Sarajevu doveo je u Zagreb. Došla je k meni na štand tržnice u Utrinama.

Ljudi su blenuli nisu mogli vjerovati da je to Angelina Jolie. Tamo sam joj prodao knjigu s receptima jer nije htjela zabadava. Vjerujem da joj je pomogla. K meni već 20 godina dolaze ljudi koji su imali karcinom i koje su liječnici već bili otpisali, ali su još uvijek živi jer su koristili moje recepte s češnjakom.

Zašto se nikad niste ženili, nije li za to kriv češnjak?

Ja jesam sam, ali uvijek sam imao najljepše žene, glumice, pjevačice, plesačice… Ne mogu javno reći, ali 80 posto Varaždinaca zna da imam najljepšu prijateljicu u gradu Varaždinu i okolici. Tako sam i u Zagrebu uvijek imao najljepše cure, jednostavno sam imao sreću. Ružan sam pa me vjerojatno nije htjela nijedna ružna, htjele su me lijepe jer se suprotnosti privlače. Češnjak nije bio kriv ni u kom slučaju jer su cure shvatile da češnjak blagotvorno djeluje na ono što im je najmilije – ljubavni alat. Može muškarac biti lijep ko anđel, ali ako nema pravog „čekića“ ne može biti ljubavnik.

'Sve sam dal za cure'

Je li ipak žao što nemate vlastite obitelji?

Nije mi žao, imam svoje pjesme, sadržaje, prijatelje i prijateljice, nisam usamljen. Oduvijek sam živio sam, i u Zagrebu, u Parizu, Stuttgartu, a sada živim u Dubravi Križovljanskoj sam. To je moj način života. Mogu reći da me nijedna cura nije mogla ostaviti jer nijednu nisam oženio. Doduše, nisam ni imao novaca za ženidbu jer sam sve što sam dobio od sviranja rastepao na cure i zabavu. Evo, da mi prijatelji nisu platili grobnicu, ne bi imal ni vlastiti grob i za to im zahvaljujem.

Pa ne bi se reklo da ste baš takav siromah?

Malo se moram šaliti. Imam u Zagrebu stan, kuću i imanje i svoj OPG u Dubravi Križovljanskoj, zemlju u Zavrču i Vrgorcu, a imam fala Bogu nekaj i penez, umjetničku penziju i svoj štand u Zagrebu. 

Komentari

02.04.2017. 10:05h Zadnja izmjena: 02.04.2017. 10:07

Foto: Viktor Hranić