Direktor Metssa Branko Grašić

Klanovi i 'velike ribe' u Međimurju? Evo što nam je o tome rekao jedan od najimućnijih Međimuraca

Piše: Ivan Njegovec

Objavljeno: 03.07.2016. 17:23

Foto: Siniša Sović / Foto agencija Sjever

Izvor: 30 dana

Kakav je taj biznismen Branko Grašić, hoće li uopće naći vremena za razgovor? – nameće se pitanje dok nas tajnica u upravnoj zgradi međimurskog trgovačkog lanca Metss u Čakovcu najavljuje spomenutom direktoru.

Na čelu Metssa, trgovačkog društva u čijem je sastavu trgovački lanac od 185 trgovina, je 12 godina. Prošle godine ostvarili su ukupni prihod od 60,5 milijuna eura, po čemu se Metss svrstava među 200 najboljih poduzeća u Hrvatskoj. - Bit će da je direktor takve firme strašno zauzet i zacijelo ćemo teško do njega... Ali usred nedovršene misli otvore se vrata, izlazi zanimljiv onizak čovjek od 56 godina, bez kravate u causal stilu odjeven: - Branko Grašić, izvol’te dečki, kaj bute popili?

Među 10 najuspješnijih

-Tko je Branko Grašić, kako da Vas predstavimo javnosti? – pitamo.
- Diplomirani pravnik po struci, direktor trgovačke kuće Metss Čakovec. Otac dvoje djece, živim u Čakovcu. I to bi bilo to, u najkraćem. – A poslovni svijet?
- U njemu sam od 1984. godine, najprije kao pravnik u Čakovečkim mlinovima, a 2004. sam postao direktor Metssa, koji je nastao kupnjom nekretnina čakovečkog Trgocentra i pridruživanjem Veleprodaje Čakovečkih Mlinova. Tada je bilo 130 zaposlenih, danas imamo 800 zaposlenika. Od 40-ak dućana proširili smo se na 185 prodajnih mjesta. Onda smo pokrivali samo Međimurje, danas smo prisutni na području šest županija, tako da je teško uspoređivati ondašnji i današnji Metss. Danas smo među deset najuspješnijih trgovačkih tvrtki u Hrvatskoj, a u Međimurskoj županiji smo prema ukupnom prihodu i broju zaposlenih daleko najveća trgovačka firma u svojoj „branši“.

Što je uspjeh?

- Osjećate li se stoga možda kao „veliki moćnik“?
Očito zatečen pitanjem, Branko Grašić je malo pošutio: ... Ne, ne, ne... kaj je vama, ne želim ni čuti takve konotacije... Mi smo normalni, obični ljudi, družimo se sa svojim sugrađanima, krećemo se slobodno i ne trebaju nam osobni čuvari. Nitko me ne doživljava niti bi htio da me netko doživljava kao nekog tko je iznad ostalih... – Ali, ipak ste prema objavljenim podacima drugi ili treći najimućniji čovjek u Međimurju?
– Zavisi o kakvim se podacima radi, ako se radi o podacima o dioničkom kapitalu onda možda i jesam, a ako se radi o pojedinim dioničkim društvima onda to ne stoji. – No, u svakom slučaju, Vi ste uspjeli?
– Kaj ja znam jesam li uspio. Zavisi kako tko gleda na uspjeh. Prije četiri godine preživio sam tešku bolest, i kaj onda reći o uspjehu? - Ali na poslovnom planu, doista ste postigli velike uspjehe? – To da. Ali ne smatram se ništa boljim od drugih. Običan sam čovjek. Nisam od onih „nedodirljivih“ koji se kreću u svojim zatvorenim krugovima, ne spadam u nikakve „elite“, normalno se družim s ljudima uz zafrkanciju kao i svaki prosječan čovjek, ne pripadam nikakvim „klanovima“ niti sam pripadnik bilo koje političke stranke. Ovdje u Međimurju je društvena klima malo drugačija nego u nekim drugim sredinama, čini mi se malo demokratičnija i rekao bih zdravija. Nema sprege između političara i gospodarstvenika, politika nema glavnu riječ i ne pogoduje podobnim pojedincima. Svatko radi svoj posao kako najbolje zna i umije. Zato kod nas nema „velikih riba“ i eksponiranih političara i gospodarstvenika kojima se mora baviti pravosuđe.

Presudno je poštenje

Branko Grašić smatra da je za uspjeh u poslu presudno poštenje. – Ako imaš poštene namjere onda se sve posloži samo od sebe. To znači da treba sve interese podrediti zajedničkom dobru, profitabilnosti tvrtke. Bitno je da se te poštene namjere potvrđuju u praksi što opet zavisi od sposobnosti pojedinaca. A sposobnost odgovornih je itekako potrebna u aktualnim gospodarskim prilikama u uvjetima europske konkurencije, čija je „invazija“ posebice izražena u djelatnosti trgovine „poplavom“ trgovačkih lanaca. No, direktor Grašić smatra da još uvijek ima prostora za trgovačku djelatnost. – Po meni trgovine kod nas još uvijek nema previše. Njezin je regulator tržište, a prema nekim podacima još uvijek nema previše „kvadrata“ maloprodajnog prostora u odnosu na broj stanovnika. U nekim sredinama su ti odnosi blizu optimuma, u nekima su ispod, a ponegdje iznad predviđenih standarda, a mi vidimo još prostora za proširenje te smo ovih dana otvorili još jedan kvartovski dućan.
No, to ne znači da se ne boji konkurencije: - Uvijek sam se bojao konkurencije koja mi je stalni poticaj da radimo još kvalitetnije. Tržište je stalna borba da bi se opstalo i uspjelo. Na njemu firme opstatnu ili propadnu. Naša je prednost blizina potrošača i njihovo povjerenje, naši su dućani kvartovski i potrošači nas smatraju „svojima“. Ne trebaju automobil da bi došli do njih, nalaze im se u susjedstvu na dohvat ruke.

Ni nedjelja više nije - nedjelja

Pitamo tog običnog, kako sam za sebe kaže „narodskog“ čovjeka, što misli o radu svojih trgovki nedjeljom, nije li to izrabljivački rad. – Bez rada nedjeljom poslovali bi poprilično lošije, pad gospodarske aktivnosti bi bio veliki. Nije istina da bi se ono što se proda nedjeljom, prodalo u ponedjeljak. Ne možemo ignorirati uvjete koje postoje na tržištu i isključiti se iz postojećih trgovačkih tokova. Propisi su takvi kakvi jesu, a ako se promjeni važeće radno vrijeme, tj. ako se propiše neradna nedjelja, tome ćemo se prilagoditi. Međutim, hiperprodukcija roba je svjetski trend i sve je podređeno prodaji, a i potrošači su već naučeni da im bude dostupno sve što im treba u sve dane tijekom tjedna. Realnost je naprosto takva i tu se ne radi o izrabljivanju djelatnica u trgovini koje rade i primaju plaću prema kolektivnom ugovoru u kojem je predviđena i dodatna naknada za rad nedjeljom. Zar je izrabjivanje ako netko dobije zasluženu plaću za svoj rad? Htjeli mi to li ne vremena su se promijenila i nedjelja više nije što je bila, kao što se je promijenio i način života.  Vremena su se promijenila kao i način života, ali Branko Grašić je uglavnom, bez obzira na to što je postao jedan od najimućnijih Međimuraca, ostao običan, „narodski“ čovjek. Svojevremeno je kao član folklornog društva svirao bugariju, koju još uvijek, ponekad u društvu uzme u ruku i zasvira. Kako kaže nedavno je kupio i harmoniku, i to malu jer veliku iz zdravstvenih razloga ne može svirati i – zasvira za svoju dušu i prijatelje.

Ekskluzivni intervju prenesen je iz našeg visokotiražnog mjesečnika 30 dana, kojega možete pročitati i na linku ovdje.

Komentari