Na 50 tisuća kvadratnih metara u Cehovskoj ulici u Varaždinu, uz glavnu prometnicu prema Zagrebu prostire se fascinantni kompleks poslovnih zgrada, auto salona, radionica, voznog parka i parkirališta Kos Transporta, najveće  špediterske tvrtke na ovim prostorima i jedne od pet najvećih u Hrvatskoj vlasnika Borisa Kosa, koji osim djelatnosti međunarodnog transporta ima i koncesijsko zastupništvo prodaje vozila Renaulta, Nissana, Dacia-e i Mazde te zapošljava 240 djelatnika.

Njegovih 140 velikih najsuvremenije opremljenih kamiona na kojima svoj kruh svagdašnji zarađuje 170 vozača, svakodnevno „krstari“ cestama diljem Europe, od Italije, Španjolske, Francuske, Portugala, Engleske, Poljske, Danske do ostalih članice EU-a. Priča o poslovnom uspjehu Borisa Kosa je zanimljiva i pomalo neobična za aktualne hrvatske prilike jer je stvorio respektabilnu vlastitu tvrtku „iz ničega“ isključivo vlastitim radom; nije je niti naslijedio, ni kupio za male pare u tzv. hrvatskoj pretvorbi, niti mu je bila omogućena zbog „stranačke lojalnosti“.

Kako ste zapravo uspjeli?

Kad u nešto kreneš s čvrstom voljom – nema odustajanja. Treba se boriti, uvijek nastojati stvarati novu dodatnu vrijednost, treba se potpuno posvetiti poslu, raditi bez radnog vremena da bi se postigao cilj. Malo je obrtnika koji uspiju ako misle da nakon osam sati mogu staviti ključ u bravu i reći moje radno vrijeme je završeno. Puno je energije potrebno uložiti ali to i nije tako teško kad se vidi da trud donosi napredak i boljitak za egzistenciju obitelji i ljudi koji također ovdje ostvaruju egzistenciju. Ta sinergija zaposlenika i vlasnika firme i njihov osjećaj da rade za vlastitu dobrobit izuzetno je važna za zajednički uspjeh.

Malo je obrtnika koji uspiju ako misle da nakon osam sati mogu staviti ključ u bravu i reći moje radno vrijeme je završeno. Puno je energije potrebno uložiti ali to i nije tako teško kad se vidi da trud donosi napredak i boljitak za egzistenciju obitelji i ljudi koji također ovdje ostvaruju egzistenciju

Ruska „Lada“ i prijevoz stoke u prvom kamionu

A počeli ste od „nule“?

Počeo sam na cesti, kao taksista 1978. godine, i tako je započela moja obrtnička karijera. Došao sam kao mlad „među lavove“ i trebalo se izboriti za svoje „mjesto pod suncem“, tj. za svoje mušterije. Međutim, ubrzo sam stekao povjerenje korisnika, bio sam sa svima ljubazan, trudio se da budu zadovoljni kvalitetom usluge i korektnošću pa su mnogi opetovano tražili moj prijevoz. Dobivao sam prijevoze za Varteksove i Vartimpeksove rukovodioce, službene putnike i poslovne partnere, pa zaKožaru, Vodogradnju, te mnoge druge firme. Pamtim da sam u ono vrijeme u deset mjeseci napravio 170 tisuća kilometara taksiranja. Imao sam tada novu Ladu koju sam nabavio uz pomoć nekadašnjeg predsjednika općine Varaždin ČireGrabrovca jer onda se nije samo tako mogao kupiti uvozni automobil. Trebalo je inače čekati dvije godine, a meni je novi auto  bio potreban jer sam znao da kvalitetne taksi usluge ne mogu pružati sa starim vozilom. I sada se držim visoke razine sigurnosti i kvalitete te jeprosjek starosti naših kamionadvije i pol godine. Taksirao sam tri godine, onda sam se oženio i napustio taksi te kupio kiper za prijevoz rasutih tereta, a usput sam radio i u mesnici svog pokojnog tasta i djeda. Za njih sam nabavljao i dovozio stoku. Te poslove sam „vukao“ do 1985. godine, kada sam kupio hladnjaču s kojim sam počeo voziti po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, od varaždinske „Koke“ do Skoplja, Titograda do Beograda, Sarajeva, Rijeke, Slavonije… Sada se to ne smije ni pomisliti, ali u ono vrijeme sam mjesečno radio i po 18 tisuća kilometara mjesečno. Vozio sam i do 18 sati dnevno, dakle, davao sam sve od sebe.

1985. godine kupio sam hladnjaču s kojim sam počeo voziti po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Sada se to ne smije ni pomisliti, ali u ono vrijeme sam mjesečno radio i po 18 tisuća kilometara mjesečno. Vozio sam i do 18 sati dnevno, dakle, davao sam sve od sebe

Nije isto stvoriti ili dobiti

Trud se isplatio?

Kao što sam rekao – treba imati čvrstu volju i nema odustajanja. Kad se krajem 80-ih počelo drmati s bivšom Jugoslavijom, prodao sam hladnjaču i kupio prvi kamion za međunarodni prijevoz, kojeg sam također sam počeo voziti. Već nakon šest mjeseci potrebe za prijevozom su se povećale i nabavio sam još jedan kamion te se posvetio nabavljanju novih poslova, a za prijevoz sam angažirao druge vozače. Tako j krenula naša međunarodna prijevoznička djelatnost. Kad je počeo rat u Hrvatskoj imali smo već četiri kamiona i uključili se u sve humanitarne akcije i pomoći za potrebe hrvatske obrane. Bilo je grdo, ali preživjeli smo, a u daljnjem je razdoblju  firma je polako rasla, kamion po kamion do njih 140 u današnje vrijeme.

Vaša je priča nažalost, rijetka, pretežite su one o propasti mnogih tvrtki preuzetih od tajkuna koji ih nisu stvarali ali ni za njih odgovarali?

Mnogi su nakon privatizacije preuzeli firme a da nisu bili ni svjesni u što ulaze. Jedno je početi raditi od početka, od jednog šrajfa, jednog kamiona, bilo čega što si stvorio i zaradio svojim rukama, a drugo kad dođeš na gotovo. Ako nešto nisi zaradio svojim rukama, onda to ne znaš ni cijeniti. Ako ti je nešto „Bogom dano“, onda, kako vele ljudi – „kak došlo tak prošlo“. Neki su doduše, održali firme koje su preuzeli, ali previše je onih koji su ih upropastili. Mi koji smo stvarali  vlastite firme znamo cijeniti uloženi trud i rad, paziti na svaku gumu i svaki segment poslovanja.

Mnogi su nakon privatizacije preuzeli firme a da nisu bili ni svjesni u što ulaze. Jedno je početi raditi od početka, od jednog šrajfa, jednog kamiona, bilo čega što si stvorio i zaradio svojim rukama, a drugo kad dođeš na gotovo

Sudski postupci za naplatu i do 10 godina

Hrvatski se poduzetnici žale na mnoštvo problema, u čemu su najveći?

Najveći problemi su u neplaćanju računa. Svaka čast firmama koje redovno podmiruju potraživanja i doprinose održavanju  likvidnosti, te zahvaljujem takvim dugogodišnjim poslovnim partnerima na korektnoj suradnji. Ali problem neplaćanja je stalno prisutan i zato se uvijek držim one židovske: nikad nemoj uložiti sve što imaš, uvijek treba imati pričuvu za teške situacije. Ne smije se dogoditi da nema sredstava za redovne plaće zaposlenika jer ako čovjek ne dobije plaću izgubi volju za rad. Uvijek mi je podmirivanje plaća i svih obaveza bilo na prvom mjestu, a ako meni kaj ostane dobro, ako ne - bit će bolje drugi put – to je definitivno moj prvi princip. U tome me učvrstila supruga koja je radila u banci s tuđim novcima i znala da novci koje imamo na računu nisu naši nego sredstva firme i da se ne mogu trošiti osim za podmirivanje obaveza i strogo poslovne svrhe. Zahvalan sam i šefici računovodstva koja je izuzetno savjesno i odgovorno vodila poslovne knjige i dokumentaciju i usmjerila me kako od obrtnika postati poduzetnik.

Problem neplaćanja je stalno prisutan i zato se uvijek držim one židovske: nikad nemoj uložiti sve što imaš, uvijek treba imati pričuvu za teške situacije. Ne smije se dogoditi da nema sredstava za redovne plaće zaposlenika jer ako čovjek ne dobije plaću izgubi volju za rad

Neplaćanje računa je još uvijek velika rak rana za obrtnike i poduzetnike, dugovi se i nadalje jako teško naplaćuju, sudski su postupci dugi i trajugodinama, a u međuvremenu mnogi propadnu. Primjerice, već deset godina traje jedan sudski spor za naplatu mojih potraživanja. Kad bi se sudski sporovi brže rješavali mnogi obrtnici ne bi dolazili u situaciju da ostanu ne samo bez obrta nego i kuće i cjelokupne vlastite imovine. Naime oni još uvijek za razliku od trgovačkih društavamoraju za svoje poslovanje garantirati osobnom imovinom, protiv čega se već godinama bezuspješno borimo. O situaciji obrtništvu najbolje govori podatak da se svake broj varaždinskih obrtnika smanji za 10 posto.

Spriječili zalaganje Obrtničkog doma

Predsjednik ste varaždinskog obrtničkog udruženja već drugi mandat?

Tu ću dužnost na kraju ovog mandata prepustiti  nekom drugom jer imam 42 godine radnog staža i sve uvjete za mirovinu. Ponosan sam što smo uspjeli sačuvati najvredniju imovinu varaždinskih obrtnika, obrtnički dom u Kukuljevićevoj ulici kada ga je ondašnja tzv. Štedno kreditna obrtnička zadruga (koja je kasnije propala), htjela založiti kod banke za dobivanje kredita. Tada se je nekolicina nas tome oštro suprotstavila jer da smo to dozvolili, Obrtničkog doma možda danas više ne bi imali. Ta Štedno kreditna zadruga nije bila obrtnička iako se tako prikazivala, bila je to lihvarska banka. Tada ja nisam bio predsjednik ali uvijek sam seborio da se sačuva imovinu i za interese naših obrtnika. Koliko sam u tome uspio neka drugi prosude.

U podrumskom dijelu Obrtničkog doma otvorili ste ugostiteljski lokal „Bard“; ne bojite se primjedaba da ste kao predsjednik pogodovali sebi?

Nema bojazni, dapače, napravio sam dobro djelo za Udruženje. Taj je lokal prije bio iznajmljen ugostitelju koji je nakon određenog vremena odustao od najma i taj je inače reprezentativni  prostor stajao prazan. Udruženju itekako dobro dođe svaki prihod i tražili smo novog zakupca putem oglašavanja o iznajmljivanju, ali nitko nije pokazao interes jer je trebalo platiti inventar, dobavljače i najamninu. Stoga sam na Upravnom odboru rekao ako nitko neće ja ću uložiti u novo otvorenje tog prostora i ponudio da samom još netko uđe u tu investiciju ali nije bilo zainteresiranih. Tako je lokal otvorenkrajem prošle godine, troškovi su podmireni, najamnina se redovito plaća Udruženju, a „Bard“ je postao omiljeno okupljalište gostiju posebice petkom i subotom kad je živa glazba i radi do 4 sata izjutra. U njemu je posao našlo petero ljudi.

Zbog Marasa „zamrznuta“ humanitarna  pomoć djeci 

Odmah na početku mandata odrekli ste se predsjedničke naknade,sudjelujete i u brojnim humanitarnim aktivnostima, a dobitnik ste i mnoštva priznanja među kojima i najveće obrtničke nagrade „Zlatne ruke“?

Zaključio sam da mi taj novac predsjedniče naknade ne treba i odrekao sam se te naknade u korist pomoći obrazovanju djece s posebnim potrebama. Nisam htio ukinuti predsjedničku naknadu kad je već bila predviđena pa sam mislio da će ona nekome pomoći i drago mi je ako je pomogla. No, sada više ne pomaže jer je bivši ministar Gordan Maras smanjio komorski doprinos pa nema novaca niti za predsjedničku naknadu ni za Obrtničko glazbeno društvo, ni mnoge druge obrtničke aktivnosti. Na humanitarnom planu sudjelujem u akcijama rotarijanaca, lajonsa i drugih humanitarnih udruga. Uvijek mi je bilo srce puno kad sam mogao nekome nešto dati. Ne tražim nikakva priznanja, ali „Zlatne ruke“ su je posebno drage jer je to priznanje struke koja me je prepoznala kao jednog od onih koji su sve što su stvorili, napravili vlastitim rukama. Ja ću ovo što sam stvorio kad odem u mirovinu predatiu ruke nasljednicima sinu i kćeri koji su se već dobro uhodali u posao, znajući da će nastaviti na istim principima po kojima su naši zaposlenici zapravo najveća vrijednost tvrtke.

Ključne riječi: bori kos, hladnjača, kamion, prijevoznik, taksi, tvrtka,

Komentari

26.02.2017. 15:52h Zadnja izmjena: 26.02.2017. 16:59

Foto: Viktor Hranić