i recepti se zovu po njoj

NEDJELJNI INTERVJU Dijana Češljaš - voditeljicu restorana Varaždin Breg kamera voli, a ona ni kameru ni češnjak

Piše: Ivan Njegovec

Objavljeno: 14.05.2017. 10:10

Zadnja izmjena: 14.05.2017. 10:53

Foto: Luka Šalamun

Šezdeset i tri godine na Varaždin bregu postoji istoimeni restoran u koji isto toliko godina navraćaju posjetitelji s jednostavnom uzrečicom: "Idemo kod Češljaša". Razloga je puno, ne kanimo ih isticati, svaki od gostiju ima svoje razloge.

Tek činjenica je da je ovaj lokal svojom dugovječnošću kontinuiranog rada i obiteljskom tradicijom postao dio povijesti varaždinskog ugostiteljstva i na taj način spontano postao kultno mjesto kamo isto tako spontano dolaze gosti, neki već desetljećima, neki u novije vrijeme, a neki ga usput otkrivaju.

I kad drugi propadaju - oni opstaju

Mnogi su poznati nekadašnji varaždinski restorani i gostionice - poput "Janjeta", "Ludve", "Grošanića", "Šibenika" - propali ili promijenili namjene i vlasnike, a "Češljaš" je ostao i opstao u istoj obitelji i na istom "glasu" -  "tamo gdje se dobro jede i dobro osjeća". Tradiciju nastavlja treća generaciju Češljaševih, brat i sestra Mirko i Dijana, a čuvarica tradicionalnog ponosa i tajne dobre hrane je majka Marija, kuharica od zanata i s iskustvom kakvo ni jedna škola ne može dati. Od nje i pokojnog oca Josipa, koji je talent dobrog ugostitelja naslijedio od svoga oca Đure, umijeću vođenja restorana naučili su brat i sestra. Mirko je vlasnik, a Dijana voditeljica restorana.

U tome je cijela "tajna" uspješnosti i dugovječnosti njihovog lokala, kako je rekla Dijana, izuzetno lijepa žena, ljubazno poslovna i  šarmantno suzdržana, koja je jedva pristala na snimanje jer kako je kazala, ne voli kameru a slikala se nije već "sto godina". Ali, očito je – kamera voli nju. No, nije bio razlog slikanje – s njom smo razgovarali o dugovječnosti  ugostiteljstva Češljaševih.

Cijela obitelj u pogonu

Vi ste odrastali u restoranskom ozračju, kako je to bilo u Vašem djetinjstvu?

Imam još sliku iz djetinjstva, iz kuhinje na kojoj smo baka, mama, strina i ja. Djed je kupio lokal 1954. godine, poslije njega ga je preuzeo stric,  nakon strica tata, a potom brat i ja. Sjećam se da je cijela obitelj uvijek bila u pogonu, više smo boravili u restoranu nego doma, u njemu smo radili i hranili se, gotovo da doma nismo imali obiteljske ručkove. Od trinaeste godine sam počela s pranjem čaša za šankom, kad je bila gužva pomagala sam u kuhinji ili pri posluživanju gostiju. Prije srednje škole sam ozbiljnije počela raditi i ponešto zarađivati za pristojan džeparac. Time sam nastavila i tijekom gimnazije za vrijeme praznika, a nakon gimnazije upisala sam Ekonomski fakultet na kojem sam i diplomirala.

Niste se opredijelili za ugostiteljsko zanimanje?

Za ugostiteljstvo se opredijelio brat, tako da smo se na taj način uskladili. On je sada vlasnik restorana, a ja sam voditeljica zadužena za vizualni izgled i meni, tj. za kreiranje jelovnika i kušanje novih jela.

Jelovnik nastojim prilagoditi suvremenim prehrambenim potrebama gostiju iako i dalje ostajemo na klasičnim jelima po kojima smo stalno bili poznati kao što su janjetina, odojak, gulaš. Nastojim udovoljiti novim trendovima mladih i vegetarijancima, a radim i na uvođenju bezglutenske prehrane.   

Što je potrebno da bi restoran opstao više od šest desetljeća?

Bitni su ljudi. Važan je i vizualni izgled i ambijenta, važna je i kvaliteta hrane, ali najvažnije je osoblje i njihov odnos prema gostima. Kod nas rade ljudi koji su dio nas već trideset i više godina. Primjerice naša Goga je ovdje počela raditi s 15 godina, mama je sa svojih 69 godina još uvijek u kuhinji od onog vremena otkad je obitelj preuzela lokal, sestra dođe vikendom pomoći tako da smo svi koji ovdje radimo iskusni i provjereni djelatnici koji  smo sačuvali taj starinski štih kvalitete i pristupa gostu svih tih proteklih desetljeća. Kao takve nas gosti prepoznaju, a i mi poznajemo svoje goste posebice one koji stalno dolaze. Puno je njih koji su nam dolazili još kao djeca s roditeljima, a sada dolaze sa svojom djecom.

Sjećam se da su se nekad kod našeg lokala zaustavljali autobusi s putnicima, znalo je biti istovremeno i po desetak do dvadesetak autobusa, čak bi nam ponestalo čaša, sva su mjesta bila zauzeta, ljudi su sjedili i vani na ogradi. Sada više nema toliko autobusa s putnicima, orijentirali smo se na obiteljske ručkove, proslave rođendana, krizmi, manjih svadbi i drugih prigodničkih okupljanja.      

'Ni češnjak, ni luk...'

Mnogi se vlasnici restorana žale da jedva preživljavaju, kakva je Vaša pozicija?

Čini mi se da se gosti u sve većoj mjeri vraćaju. Mi se ne žalimo iako ovo najnovije povećanje PDV-a  nije baš mali udar na poslovanje ugostitelja. Država se ne bi trebala u toj mjeri maćehinski odnositi prema ugostiteljima koji su ionako preopterećeni svim mogućim porezima i nametima. Teško je to izdržati bez povećanja cijena koje smo malo korigirali samo u pićima. Cijene hrane još nismo povisili, ali teško će biti izdržati s postojećim cijenama uz tako visoki PDV.

Čime se osim restorana bavite?

Inače  radim i u Calzedoniji, a svaki dan se bavim i crosfitom, a zaokuplja me i uređenje vlastitog vrta.

Našli ste se u knjižici "kralja češnjaka" Venčeslava Špilaka "Poezija i češnjak" u kojoj Vam je autor posvetio stihove, a neke od svojih recepata nazvao po Vama. Volite li poeziju?

Iskreno govoreći, više volim čitati knjige. Volim pročitati dobru pjesmu, ali nisam se baš našla u poeziji. Ima Venčeslav lijepih pjesama, piše lijepe stihove, šteta što ne piše više. A češnjak nikako ne volim, ni luk.

Komentari