Šezdeset i tri godine na Varaždin bregu postoji istoimeni restoran u koji isto toliko godina navraćaju posjetitelji s jednostavnom uzrečicom: "Idemo kod Češljaša". Razloga je puno, ne kanimo ih isticati, svaki od gostiju ima svoje razloge.
Tek činjenica je da je ovaj lokal svojom dugovječnošću kontinuiranog rada i obiteljskom tradicijom postao dio povijesti varaždinskog ugostiteljstva i na taj način spontano postao kultno mjesto kamo isto tako spontano dolaze gosti, neki već desetljećima, neki u novije vrijeme, a neki ga usput otkrivaju.
I kad drugi propadaju - oni opstaju
Mnogi su poznati nekadašnji varaždinski restorani i gostionice - poput "Janjeta", "Ludve", "Grošanića", "Šibenika" - propali ili promijenili namjene i vlasnike, a "Češljaš" je ostao i opstao u istoj obitelji i na istom "glasu" - "tamo gdje se dobro jede i dobro osjeća". Tradiciju nastavlja treća generaciju Češljaševih, brat i sestra Mirko i Dijana, a čuvarica tradicionalnog ponosa i tajne dobre hrane je majka Marija, kuharica od zanata i s iskustvom kakvo ni jedna škola ne može dati. Od nje i pokojnog oca Josipa, koji je talent dobrog ugostitelja naslijedio od svoga oca Đure, umijeću vođenja restorana naučili su brat i sestra. Mirko je vlasnik, a Dijana voditeljica restorana.
Cijela obitelj u pogonu
Vi ste odrastali u restoranskom ozračju, kako je to bilo u Vašem djetinjstvu?
Imam još sliku iz djetinjstva, iz kuhinje na kojoj smo baka, mama, strina i ja. Djed je kupio lokal 1954. godine, poslije njega ga je preuzeo stric, nakon strica tata, a potom brat i ja. Sjećam se da je cijela obitelj uvijek bila u pogonu, više smo boravili u restoranu nego doma, u njemu smo radili i hranili se, gotovo da doma nismo imali obiteljske ručkove. Od trinaeste godine sam počela s pranjem čaša za šankom, kad je bila gužva pomagala sam u kuhinji ili pri posluživanju gostiju. Prije srednje škole sam ozbiljnije počela raditi i ponešto zarađivati za pristojan džeparac. Time sam nastavila i tijekom gimnazije za vrijeme praznika, a nakon gimnazije upisala sam Ekonomski fakultet na kojem sam i diplomirala.
Niste se opredijelili za ugostiteljsko zanimanje?
Za ugostiteljstvo se opredijelio brat, tako da smo se na taj način uskladili. On je sada vlasnik restorana, a ja sam voditeljica zadužena za vizualni izgled i meni, tj. za kreiranje jelovnika i kušanje novih jela.
Što je potrebno da bi restoran opstao više od šest desetljeća?
Bitni su ljudi. Važan je i vizualni izgled i ambijenta, važna je i kvaliteta hrane, ali najvažnije je osoblje i njihov odnos prema gostima. Kod nas rade ljudi koji su dio nas već trideset i više godina. Primjerice naša Goga je ovdje počela raditi s 15 godina, mama je sa svojih 69 godina još uvijek u kuhinji od onog vremena otkad je obitelj preuzela lokal, sestra dođe vikendom pomoći tako da smo svi koji ovdje radimo iskusni i provjereni djelatnici koji smo sačuvali taj starinski štih kvalitete i pristupa gostu svih tih proteklih desetljeća. Kao takve nas gosti prepoznaju, a i mi poznajemo svoje goste posebice one koji stalno dolaze. Puno je njih koji su nam dolazili još kao djeca s roditeljima, a sada dolaze sa svojom djecom.
'Ni češnjak, ni luk...'
Mnogi se vlasnici restorana žale da jedva preživljavaju, kakva je Vaša pozicija?
Čini mi se da se gosti u sve većoj mjeri vraćaju. Mi se ne žalimo iako ovo najnovije povećanje PDV-a nije baš mali udar na poslovanje ugostitelja. Država se ne bi trebala u toj mjeri maćehinski odnositi prema ugostiteljima koji su ionako preopterećeni svim mogućim porezima i nametima. Teško je to izdržati bez povećanja cijena koje smo malo korigirali samo u pićima. Cijene hrane još nismo povisili, ali teško će biti izdržati s postojećim cijenama uz tako visoki PDV.
Čime se osim restorana bavite?
Inače radim i u Calzedoniji, a svaki dan se bavim i crosfitom, a zaokuplja me i uređenje vlastitog vrta.
Našli ste se u knjižici "kralja češnjaka" Venčeslava Špilaka "Poezija i češnjak" u kojoj Vam je autor posvetio stihove, a neke od svojih recepata nazvao po Vama. Volite li poeziju?
Iskreno govoreći, više volim čitati knjige. Volim pročitati dobru pjesmu, ali nisam se baš našla u poeziji. Ima Venčeslav lijepih pjesama, piše lijepe stihove, šteta što ne piše više. A češnjak nikako ne volim, ni luk.
Komentari