NEDJELJNI INTERVJU Dr. Pavao Brajša: 'Izvodio sam 'lude' na plesove'

Odlazeći na zakazani intervju s najpoznatijim hrvatskim psihijatrom u njegov dom na Banfici, sretoh znanca koji me upitao kamo idem: „K Brajši“ – odgovorio sam, na što me on zabrinuto pogledao: „Pa, kaj ti se dogodilo“? Prisjetih se tada uzrečice  „Ti si za Brajšu“, upućivane onima koji nisu  bili „sasvim svoji“, a u još težim slučajevima se govorilo „Tebi ni Brajša ne može pomoći“.

Dr. Pavao Brajša umirovljeni je varaždinski psihijatar, psihoterapeut i komunikolog, specijalizirao je neurologiju i psihijatriju i doktorirao iz područja obiteljske psihijatrije. Upravo na tom području njegovo je ime značilo autoritet ne samo u Hrvatskoj, nego i na prostorima bivše Jugoslavije ali i Europe. Osnivač je nekoliko obiteljskih savjetovališta, autor je 48 knjiga, publicist, kolumnist… Primjerice, za „Glas koncila“ je pisao kolumne kontinuirano 16 godina.

Najprije sam mislio studirati psihologiju, no shvatio sam da je psihijatrija stvarnija i životnija naučna disciplina. Svojevremeno sam se bavio i psihoanalizom, što je potrajalo svega godinu dana. Odustao sam od psihoanalize kad mi je jedna pacijentica rekla: „Ili si budete s menom legnuli ili prekidam s terapijama“.  

„Biskup me pitao: Kaj se i vi budete rastali?“

Bili ste jedan od najpoznatijih psihijatara. Zašto ste baš psihijatriju odbrali  za svoj životni poziv?

Organizirao sam psihijatrijske stručne skupove ne samo s područja bivše Jugoslavije nego i zemalja srednje Europe. Neko vrijeme sam u Grazu održavao predavanja i seminare o obiteljskoj psihijatriji. Najprije sam mislio studirati psihologiju, no shvatio sam da je psihijatrija stvarnija i životnija naučna disciplina. Svojevremeno sam se bavio i psihoanalizom, što je potrajalo svega godinu dana. Odustao sam od psihoanalize kad mi je jedna pacijentica rekla: „Ili si budete s menom legnuli ili prekidam s terapijama“.  Volio sam psihijatriju o kojoj sam napisao desetke knjiga, a posljednja je izašla prošle godine pod naslovom „Drukčija psihijatrija“. Neke od mojih knjiga su bile propisane kao udžbenici na fakultetima, primjerice „Medicinska psihologija“ koja je tiskana u pet izdanja, ili „Pedagoška komunikologija“ izdana u Sloveniji. Moja karijera u psihijatriji trajala je 54 godine, točno toliko koliko sam u braku s istom ženom.

Ako ljudi žele kao ja i moja supruga živjeti u dugogodišnjem normalnom braku, moraju ostati različiti. Mi smo sretni i zadovoljni, a totalno smo različiti. Raspadi brakova često uzrokuju raznolike teške posljedice, pa i psihološke poremećaje. 

Rijetki su brakovi danas tako trajni?

Jednom prilikom, dok smo na varaždinskom korzu supruga i ja nešto žustro raspravljali, pristupio nam je biskup i pitao: „Kaj se budete i vi rastali?“ Rekao sam mu „Nismo valjda tak glupi“. Pokušao sam i njemu kao i mnogim bračnim parovima tumačiti: „Krivo mislite, ako smatrate da će se brak održati samo molitvom. Da bi on opstao moraju se poštovati pravila igre i ponašanja, primjerice kao i u prometu. Uzalud se molite Bogu da ne poginete ako se ne pridržavate pravila ponašanja u prometu i prometnih propisa.

Prihvaćanje različitosti jamstvo trajnog braka

Koliko su obiteljski odnosi važni za zdrav duševni život?

Sada su jako moderna različita bračna savjetovališta, tečajevi za život u braku itd. Međutim, razvoda je sve više, oni su postali dio svakodnevnice, preplavili su i medije i filmove, postali su „normalna“ stvar kao i bračne nevjere. Najveća je ludost kad parovi misle da je za brak dovoljna zaljubljenost. Zaljubljenost je problem trajanja braka. Brak ovisi o kvaliteti međusobnih odnosa, a ona ovisi o sposobnosti partnera da sačuvaju svoju posebnost i različitost i da oboje prihvate različitost drugoga.

Svoju knjigu nazvao sam „Drukčija psihijatrija“, čime nisam želio pretvoriti psihijatriju u nešto drugo nego ukazati da se može stvoriti drukčija okolina u kojoj se mogu stvoriti odnosi tolerancije i prihvaćanja različitosti. Ako ljudi žele kao ja i moja supruga živjeti u dugogodišnjem normalnom braku, moraju ostati različiti. Mi smo sretni i zadovoljni, a totalno smo različiti. Raspadi brakova često uzrokuju raznolike teške posljedice, pa i psihološke poremećaje. Mogu se ljudi razvesti na kvalitetan i nekvalitetan način. Ako zadrže korektne odnose to može biti kvalitetan razvod, a ako se razvod pretvori u međusobni obračun ili „rat“ to uzrokuje teške posljedice koje traju godinama i nerijetko završavaju katastrofama.

Moja teza koju sam stalno isticao pacijentima je bila: „Ja vas ne mogu ozdraviti, ako želite čudo idite  Majci Božjoj bistričkoj, u Lurd ili Međugorje, ali vam mogu pomoći da takvi kakvi jeste živite u društvu koliko toliko normalnim životom.

Scene iz „Kukavičjeg gnijezda“

Kakve ste metode primjenjivali u radu s pacijentima?

U praktičnom djelovanju primjenjivao sam socijalnu psihijatriju. „Izveo“ sam socijalnu psihijatriju iz Bajnskih dvora i „smjestio“ je u normalno životno okruženje, na primjer u hotel „Turist“ gdje smo imali druženja, večere, plesove, radionice i druge sadržaje. Priređivali smo i putovanja, primjerice u Graz, u šopinge, pa na krstarenje na Balaton i na druge izlete. Vodio sam pacijente i na kino predstave. Sjećam se da smo kolektivno išli gledati film „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ koji obrađuje upravo problematiku psihijatrijskih bolesnika, pa smo nakon filma diskutirali o toj problematici.  

Jeste li i u stvarnosti imali možda neke slične scene kao na tom filmu?

Bilo je sličnih situacija. Primjerice, kad sam radio u Bajskim dvorima, policajci su u zatvorenom vozilu dopremili jednog, kako su rekli, opasnog tipa koji je izgrizao policajca. Međutim, kad smo otvorili vrata taj je čovjek rekao: „Kak su glupi, misle da sam lud“. Moja teza koju sam stalno isticao pacijentima je bila: „Ja vas ne mogu ozdraviti, ako želite čudo idite  Majci Božjoj bistričkoj, u Lurd ili Međugorje, ali vam mogu pomoći da takvi kakvi jeste živite u društvu koliko toliko normalnim životom.

Zato sam ih u najvećoj mogućoj mjeri uključivao u životne tokove i društvena događanja. Kad su psihijatrijski bolesnici došli u takav jedan normalan ambijent, bitno drugačiji od bolničkog, više nisu bili ludi. Sjećam se slučaja jedne pacijentice na jednom od spomenutih druženja u „Turistu“, koja nije željela ući jer se bojala pošto nikad prije nije bila u hotelu a stanovala je svega par kuća dalje. Uzeo sam je za ruku i uveo, a kad se malo opustila plesala je kao možda nikad u životu.

Često se psihijatrijski slučajevi ne mogu izliječiti, ali se mogu učiniti takvima da neće izazivati nikakve probleme i da kao takvi ljudi mogu normalno funkcionirati, raditi i živjeti. 

Ludi su i među „normalnima“

Mogu li se duševni poremećaji izliječiti?

Ako se duševni poremećaj gleda izdvojeno, u mnogim slučajevima predstavlja nešto što se promijeniti ne može. Ali može se promijeniti kontekst, okolina, situacija u kojoj je nastao. Nisam primjenjivao nikakvu terapiju bez obitelji pacijenta. Imali smo tzv. obiteljske četvrtke, dolazilo je po stotinjak članova obitelji na zajedničke edukacije, terapijske sadržaje i radionice. U tu svrhu dolazili su i poznati ljudi iz kulture i umjetnosti, kao primjerice slikari Rabuzin i Lacković.

Na taj način htjeli smo naše bolesnike uvjeriti da su oni kao i svi drugi tzv. normalni ljudi, i da mogu biti još i bolji od mnogih. Uvijek sam im htio dokazati da ni jedan hendikep nije zapreka da čovjek živi normalnim životom. Uz ostale, doveo sam jednom prilikom jednog invalida koji je bio vrlo uspješan poduzetnik i govorio im kako se može u životu uspjeti ako čovjek ima čvrstu volju, a ne se samo prepustiti svojoj nesreći i nad njom cmizdriti i bježati od problema. Često se psihijatrijski slučajevi ne mogu izliječiti, ali se mogu učiniti takvima da neće izazivati nikakve probleme i da kao takvi ljudi mogu normalno funkcionirati, raditi i živjeti. 

Naime, moj kolega koji je vodio jednu od naših grupa upozorio je pacijenta te bolnice (koji inače nije naš pacijent) da podigne opušak koji je bacio na pod. Taj čovjek je izvadio pištolj i ubio ga na licu mjesta. 

Jeste li u radu s pacijentima doživljavali i tragične situacije?

Najtragičniji slučaj koji se dogodio bio je onaj kad smo boravili u bolnici u Varaždinskim Toplicama, ali nije bio vezan uz moje pacijente. Naime, moj kolega koji je vodio jednu od naših grupa upozorio je pacijenta te bolnice (koji inače nije naš pacijent) da podigne opušak koji je bacio na pod. Taj čovjek je izvadio pištolj i ubio ga na licu mjesta. Drugom prilikom jedan od pacijenata te bolnice razbio nam je medicinsko vozilo s kojim smo došli u Varaždinske Toplice. Eto, tko onda pouzdano može reći tko je lud, a tko normalan, odnosno pouzdano je da i među tzv. normalnim ljudima ima ludih.

Svijet ide prema ludilu

Koliko smo uopće normalno društvo ako imamo 250 tisuća oboljelih od depresije koja je treća najzastupljenija bolest u Hrvatskoj, a potrošnja antidepresiva enormno raste?

Prema ludilu ne idemo samo mi nego čitav svijet, ne samo biološki nego i ekološki, pa i u smislu prirodnih resursa. Sve mi se više čini da se približava neka kataklizma, nemam pojma kakva, ja se s tim ne bavim jer sam psihijatar. Ali kao psihijatar mogu reći da nije depresija kriva što smo takvi i što srljamo u nenormalne situacije. Krivo je naše poimanje životnih vrijednosti i okoline u kojoj živimo. Ako želimo nešto promijeniti moramo najprije prepoznati stanje u kojem se nalazimo.

Ako ne prepoznamo uzroke stanja ne možemo ga ni mijenjati i osjećamo se bespomoćnim a to vodi u depresiju. Ako svuda vidimo bolest, katastrofu, nesreću, a ne vidimo i pozitivne strane života onda i sami postanemo katastrofični. Bolest se ne liječi samo tabletama i terapijama nego pozitivnim životnim stavom prema stvarnosti. Stav prema stvarnosti stvara našu stvarnost, a stvarnost naš stav. Dakle, sami stvaramo svoju stvarnost. Sve ovisi o tome kako čovjek gleda na svijet. Nije dovoljno da svijet bude bolji da bi čovjek bio sretan, bit će sretan ako će sam biti bolji.

 Ako želimo nešto promijeniti moramo najprije prepoznati stanje u kojem se nalazimo. Ako ne prepoznamo uzroke stanja ne možemo ga ni mijenjati i osjećamo se bespomoćnim a to vodi u depresiju.

Dakle, čovjek sam sebi može biti psihijatar i to bi mogao biti najbolji lijek protiv depresije?

Da, upravo tako kao što ste sad rekli.