NEDJELJNI INTERVJU dr. Predrag Grims: "Varaždinci su na najmirniji način znali rješavati krize"

Primarijus i akademik, dr. Predrag Grims, jedan je od legendarnih varaždinskih doktora kojeg i danas s poštovanjem znaju i spominju mnogi Varaždinci, iako je već skoro 17 godina u mirovini. Bio je prvi školovani varaždinski urolog specijalista i poput još nekolicine naših primarijusa, proslavio je varaždinsku bolnicu i pronio dobro ime Varaždina diljem bivše države i izvan njenih granica.

Baš kao što su Varaždinci ponose svojim znamenitim ljudima, dr. Grims se ponosi Varaždinom. Kako i ne bi kad  varaždinski korijeni Grimsovih sežu u davnu 1856-u, te su postali dio obrtničke i liječničke povijesti grada, o čemu smo razgovarali s dr. Predragom Grimsom, koji svoje umirovljeničke dane provodi na otoku Pašmanu. Kako kaže, ne može bez Varaždina pa ovamo navraća, makar jednom mjesečno pod izgovorom „da bi platio režije“.

Staklari, urari i optičari

Koji su korijeni Vaše, poznate varaždinske obitelji Grims?

Prvi Grims u Varaždinu bio je staklarski majstor Josip Grims koji je 1856.doplutao iz Klagenfurta splavi kojom se je prevozilo drvo iz prialpskih krajeva do Crnoga mora. Silazio je u svakom gradu u kojem su se splavari zaustavljali da se informira treba li kome staklarski majstor. Ta se je potreba ukazala u Varaždinu, gdje je baš netom umro staklarski majstor. Pomalo je otkupio radionicu od udovice staklara,oženio se i postao građanin grada Varaždina.Imao je 4 sina i dvije kćeri.Najmlađi Josip je moj djed koji je izučio urarski zanat i 1900-te otvorio urarsku radnju i godinu dana kasnije se oženio Dragicom Budicki sestrom Ferdinanda Budickog poznatog automobiliste i bicikliste. Moj otac je rođen 1907. godine i po majci je dobio ime Dragan. Završio je višu urarsku školu u Karlsteinu u Austriji i Višu optičku školu u Jeni kod Zeissa. Nakon školovanja zajedno sa svojim ocem radio je u urarskoj radnji. Nakon „preokreta“ 1948.godine, komunističke vlasti su zatvorile moga oca i djeda i osudile ih na konfiskaciju imovine usprkos činjenici da je otac u vrijeme rata aktivno sudjelovao u partizanskom pokretu. Kad je izašao iz zatvora otac se posvetio optici i vodio optičku radnjuna Trgu kralja Tomislava koju je kasnije preselio u Gajevu i u njoj radio do 80-tih godina. Ta se radnja tu i sada nalazi. U očevoj radnji sam se i ja educirao za optičara,a svoju edukaciju završio u optičkoj i urarskoj radnji u Ilici u Zagrebu kod majstora Široka i tada, već kao student medicine položio pomoćnički ispit pred komisijom u Obrtničkom domu. Poznavanje optike mi je itekako dobro došlo u mom kasnijem liječničkom zanimanju koje se velikim dijelom sastojalo u upotrebi optičkih instrumenata.

Nakon „preokreta“ 1948.godine, komunističke vlasti su zatvorile moga oca i djeda i osudile ih na konfiskaciju imovine usprkos činjenici da je otac u vrijeme rata aktivno sudjelovao u partizanskom pokretu. Kad je izašao iz zatvora otac se posvetio optici i vodio optičku radnjuna Trgu kralja Tomislava koju je kasnije preselio u Gajevu i u njoj radio do 80-tih godina. Ta se radnja tu i sada nalazi

Sin „narodnog neprijatelja“

Na početku svog školovanja završili steTekstilnu školu. Kako ste postali vrhunski doktor urolog?
Nakon osnovne škole, 1948. sam završio nižu gimnaziju tada skraćenu na tri godine,no kao sin „narodnog neprijatelja“ nisam bio primljen u višu gimnaziju već mi je određeno daljnje školovanje u netom otvorenoj Tekstilnoj tehničkoj školi, kemijski odsjek. Po završetku te škole i diferencijalnih ispita upisao sam sedmi razred gimnazije koja je zbog skraćenja niže gimnazije bila produljena na pet godina te se tako nađoh opet među svojim starim suučenicima iz niže gimnazije. Moja želja da postanem liječnik ponikla je u najranijoj mladosti pa sam po završetku varaždinske gimnazije 1953. upisao studij medicine koji je baš te godine produljen na 12 semestara. Redovno sam polagao ispite i diplomirao 1959. godine. Šest semestra hospitirao sam na kirurškom odijelu u Varaždinu pa mi je tadašnji šef kirurgije primarijus dr. Nikolić omogućio namještenje na njegovom odjelu u svojstvu stažiste. Po povratku iz vojske primio me je primarijus dr. Antauer na kirurškiodjel kojeg je on vodio. Varaždinska bolnica tada nije imala urologa te sam odlukom dr. Kalafatića, tada direktora Medicinskog centra dobio specijalizaciju iz urologije koju sam završio 1965. i vratio se iz Zagreba natrag u Varaždin kao tada prvi urolog u našem gradu. Napominjem da sam ja tada bio tek jedanaesti liječnik u Hrvatskoj sa položenim ispitom iz urologije.

Uveo svjetske endourološke metode operacija

Kako su se u varaždinskoj bolnici dotad liječile urološke bolesti?

Do toga vremena urološke operacije izvodili su kirurzi a prvu urološku specijalističku ordinaciju vodio je prim.Oberiter iz Bolnice milosrdnih sestara iz Zagreba. Moram naglasiti da su varaždinski kirurzi vrlo uspješno izvodili operacije na urotraktu pa čak i neke vrlo opsežne i zahtjevne. Dakako da je osnivanjem Odjela za urologiju u siječnju 1971., kojeg sam vodio, cjelokupna problematika oboljenja i liječena bolesti urotrakta bila postavljena na širu osnovu iako sam kao jedini urolog na području koje danas opskrbljuje 17 urologa imao u svom radu dosta poteškoća. Kasnijim dolaskom novih liječnika na rad u RJ za urologiju stvari su postepeno dolazile normalne tokove. Liječili smo tada naše bolesnike svim tada najmodernijim sredstvima iako su nam smještajni kapaciteti i udobnost bolesnika bili manjkavi. U takvim prilikama uveli smo endourološke metode operacija kao tada najnovije u svijetu i pomogli u širenju tih zahvata u cijeloj tadašnjoj državi.
Liječnici našeg odijela radili su u obližnjim gradovima čije bolnice još nisu imale uroloških odijela kao npr. Čakovec,Koprivnica, Bjelovar. U nastojanju da omogućimo blagodat endouroloških operacija što većem broju bolesnika odlazili smo u mnoge bolnice, Osijek,Vinkovci,Virovitica,Niš, Vranje itd.

Osnivanjem Odjela za urologiju u siječnju 1971., kojeg sam vodio, cjelokupna problematika oboljenja i liječena bolesti urotrakta bila postavljena na širu osnovu. Liječnici našeg odijela radili su u obližnjim gradovima čije bolnice još nisu imale uroloških odijela kao npr. Čakovec,Koprivnica, Bjelovar.​​​​​​

Dvije nagrade Grada u dva režima

Svojim stručnim i znanstvenim radom pridonijeli se afirmaciji varaždinske bolnice i postali jedan od najcjenjenijih urolog u bivšoj državi?

Nastojao sam se stalno usavršavati i 1974. sam obranio doktorsku disertaciju za naslov doktora znanosti, 1975. dobio zvanje primarius, a 1976. osnovao medicinski časopis Acta medicorum u zajednici s kolegama dr. Cvetnićem i dr. Kotorcem, kojem sam 11 godina bio glavni urednik. 1980. osnovao sam u Medicinskom centru jedinicu za znanstveni rad i bio nekoliko godina njen rukovoditelj. U mirovinu sam otišao 2000. godine. Član sam Hrvatske medicinske akademije u znanstvenom zvanju višeg znanstvenog suradnika. Zahvalan sam svima na suradnji kao i Gradu Varaždinu koji je prepoznao moj rad i dodijelio mi dvije nagrade u oba režima: Osmojamajsku nagradu za vrijeme Jugoslavije i Nagradu Sv. Nikola u hrvatskoj državi. Ne znam da li ima još koji takav slučaj.

Osnovali ste i varaždinski Rotary klub u samostalnoj Hrvatskoj?
Moj otac je bio član prvog Rotary kluba u Varaždinu koji je zabranjen 1941. godine i nije smio djelovati ni za vrijeme NDH, a niti u bivšoj Jugoslaviji. Zabranjeni rotarijancisu se nastavili sastajati po privatnim kućama članova pa tako i u mojoj roditeljskoj kući,pa sam već kao dijete prisluškivao njihove razgovore. Kad je poslije prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj njihov rad opet bio dozvoljen našao sam se u osnivačkoj momčadi, s kasnije sam proglašen počasnim članom.

Gdje čuješ pjevati mirno spavaj

Kakvo je Vaše mišljenje o Varaždinu i Varaždincima?

Moje mišljenje o Varaždincima je izvanredno pozitivno. Nekako su uvijek znali na najmirniji način prebroditi krizne dane. Prilikom propasti Austro-ugarske monarhije 1918., osim kratke pobune vojnika 1919. sve je proteklo mirno. U Kraljevini Jugoslaviji Varaždinci su se znali uspješno prilagoditi i othrvati srbizaciji. Za vrijeme ll. svjetskog rata ustaške vlasti morale su dovesti ljude sa strane, da bi kako je rekao Klaić „mogli provesti svoju vladavinu“. Odmah po ratu rukovodioci Varaždina puno su učinili da strahote budu što manje. Mnogo ubijenih u noći po dolasku partizana u Varaždin izvršila je OZNA Treće armije jer naš Kalnički  odred baš radi toga nisu pustili u grad sve dok egzekucije nisu obavljene. I kasnije su se naši domaći komunisti primjerice Belinić, kćerka Ivić i drugi, brinuli o sudbini grada dosta usrdno. 1992. Varaždin je prošao odlično u usporedbi sa jačinom garnizona Jugoslavenske armije, zahvaljujući umješnosti tadanjeg Izvršnog vijeća i Kriznoga štaba. Mislim da tu ljubav prema gradu ulijevaju već i same gradske ulice i zgrade. Kao i ljudi koji u njima stanuju. Sastav građanstva uvijek je bio povoljan,Varaždin su nastanjivali mirni, osjećajni ljudi i to nudili novim generacijama. U zadnjem broju „Glorije“ članak o Kranjčeviću pokazuje da je gotovo polovina svih izvođača njegove glazbe iz varaždinske Muzičke škole. Njemačka uzrečica: "Wodusingenhorstlegtdichruhignider,schlechte Leute singenkeineLieder" ("Gdje čuješ pjevati mirno spavaj, zločesti ljudi ne pjevaju")  – dobro pristaje uz Varaždin i Varaždince.

Ustaške vlasti morale su dovesti ljude sa strane, da bi kako je rekao Klaić „mogli provesti svoju vladavinu“. Odmah po ratu rukovodioci Varaždina puno su učinili da strahote budu što manje. Mnogo ubijenih u noći po dolasku partizana u Varaždin izvršila je OZNA Treće armije jer naš Kalnički  odred baš radi toga nisu pustili u grad sve dok egzekucije nisu obavljene. I kasnije su se naši domaći komunisti primjerice Belinić, kćerka Ivić i drugi, brinuli o sudbini grada dosta usrdno

Čime se sada bavite na otoku Pašmanu na kojem boravite?

Kad saberete sve sto sam gore napisao morate uvidjeti da mi zamnogo toga nije preostalo vremena.U starosti za sve sto radite, od pranja zubi do prehrane. a naročito spavanje, trebate daleko više vremena nogo ranije. Tu je već uključen dobar dio potrošenog vremena. Konkretno,odlazim u nabavu, pomažem supruzi u kućanstvu,dosta čitam, upravo Huzjanovu knjigu o vojsci u Varaždinu između dva rata. Dosta vremena provodim kraj bazena na suncu. Moja je majka pripadala porodici koja je i po muškoj i po ženskoj liniji opterećena osteoporozom,a sunčanje je jedini način sinteze D vitamina. Priče o K2D3 su kao i mnogo toga nastale djelovanjem farmaceutske industrije u cilju što većih zarada i želje da i zdravi ljudi kupuju njihove lijekove, zapravo proizvode jer to uglavnom i nisu baš lijekovi. I dok se tako sunčam i gledam naše prelijepo hrvatsko more, uvijek se sjetim pitomih i zelenih zagorskih bregova kojima sam tumarao „kad sam bio mlađan lovac ja“, i naravno, svog Varaždina u kojem su ostali duboki moji korijeni.