Zrak je titrao na vrućini iznad 35 Celzijusa, oblaci žute prašine su se kao u Sahari dizali iza automobila kad smo se poljskim putem vozili oko podneva na vidovečka polja gdje je obitelj Cafuk iz Domitrovca od ranih jutarnjih sati sadila svoje varaždinsko zelje. Nositelj ovog poljoprivrednog gospodarstva koje obrađuje 110 hektara zemlje je mladi poljoprivrednik Jurica Cafuk, nastavljač 60 godišnje tradicije poljoprivredne proizvodnje Cafukovih u četvrtoj generaciji, nakon oca Zdravka, legendarnog poljoprivrednog proizvođača, nažalost nedavno preminulog, kojemu je struka dodijelila najviše priznanje "Zlatne ruke", a prijatelji ga se spominju kao čovjeka zlatnog srca.

Nakon što je prethodnu noć do dva sata iza ponoći proveo na traktoru prskajući poljoprivredne nasade na brojnim njihovim parcelama, Jurica se po toj srpanjskoj žezi pridružio svojoj obitelji u sadnji zelja, supruzi Karolini, majci Nadi i teti Mariji, ekonomistici, koja je također prethodne noći radila u polju zalijevajući nasade. U sadnji zelja pomagala su im i tri radnika romske narodnosti s kojima već godinama surađuju na obostrano zadovoljstvo, a od ostalih članova sedmeročlane obitelji nedostajala je 90-godišnja još uvijek vitalna prabaka Terezija, koja je inače angažirana oko vrta i kuhanja obroka, te četverogodišnji blizanci Ela i Ivano, vrtićari, koji su sami po sebi velika radost obitelji.

'Prije 50 godina plaćali su nas povoljnije'

Ovo je sezona godišnjih odmora i tko god ima imalo mogućnosti traži osvježenje na moru, a vi po ovim žegama raditi na poljima, planirate li odlazak na more? – pitali smo Juricu.

Možda ćemo otići na nekoliko dana zbog djece. Nama je more ovdje na poljima. Teško je uz ovolike poslove planirati dulje ljetovanje, zemlja zahtjeva čitavog čovjeka i svo njegovo vrijeme. Ako se čovjek želi ozbiljno baviti poljoprivredom nema slobodnog vremena, priroda mu jednostavno nameće poslove koji se ne mogu zanemarivati ili preskakati, a s godinama mu to jednostavno uđe "pod kožu" i postane normalno. Jasno, bez volje i ljubavi prema poljoprivredi nemoguće se njome  baviti.

Četvrta ste generacija obiteljskog bavljenja poljoprivredom, ima li nešto i u genima?

Sigurno ima. Tradiciju je započeo pradjed, a nastavio djed i otac. Još 60-ih godina prošlog stoljeća vagonima su otpremali krumpir i zelje na more za ugostiteljske i turističke objekte, velike tvornice i druge naručitelje. Kako bi bili sigurni da će im na vrijeme isporučiti potrebne količine robe koja je očito bila najkvalitetnija u bivšoj državi, plaćali su unaprijed, a financirali su i nabavku potrebnih poljoprivrednih strojeva i to u markama. Tako su moji preci još pred 60 godina u Italiji nabavili prvi traktor, potom kosilicu, prikolicu i druge poljoprivredne strojeve. Takve su isporuke trajale godinama, bio sam klinac ali sjećam se da se je zelje ili krumpir direktno iz kombajna tovarilo u kamione i odvozilo u hotele.

Danas je to sasvim drugačije. Sada moramo trgovačkim lancima nuditi poljoprivredne proizvode na otkup i pristajati na njihove uvjete koji su najčešće nepovoljni za proizvođače.

Parcele od Cerja Nebojse do auto ceste

Pa ipak ne odustajete, što danas proizvodite na tih 110 ha zemlje?

Moji su preci počeli s 5 hektara, s godinama smo se širili i došli na 110 ha od kojih je svega 20 posto u najmu. Proizvodimo uglavnom krumpir i zelje. Prošle godine proizveli smo preko 1.500 tona krumpira te do 500 tona zelja. Ostale površine koristimo za plodored, sijemo pšenicu i kukuruz, kako bi se zemlja odmorila i razrahlila. Naše parcele protežu se od Cerja Nebojse do naplatnih kućica u Varaždinu. Radi se o preko 200 parcela, pojedinačnih veličina od jedne trećine hektara, a samo jedna je velika koja ima 20 ha. To nam je veliki problem za proizvodnju od navodnjavanja i sadnje do transporta da ne govorim o troškovima. Da bi znao gdje je što zasađeno, na kojoj parceli kada i kakva je provedena gnojidba i zaštita, kada i kakvi su radovi obavljeni, za svaku trebam voditi detaljnu evidenciju, pri čemu koristim i GPS. Primjerice kod prskanja treba mi 3 do 4 dana da obiđem sve parcele.

Jedino rješenje da se riješi problem rascjepkanosti parcela na našem području bilo bi okrupnjavanje, no o tome se govori već godinama bez ikakovih rezultata. Taj veliki problem može riješiti samo poljoprivredna politika na razini države, a očito je da se time dosad ni jedna vlast nije željela baviti.

Ista je stvar i s navodnjavanjem bez kojeg nema prinosa. S postojećim „bunarima“ i rolomatima jednostavno se ne stigne navodnjavati veliki broj raštrkanih parcela. Preduvjet za kvalitetno navodnjavanje je okrupnjavanje parcela.

'Sami sebi rušimo cijene'

A kako je s plasmanom?

Krumpir isporučujemo trgovačkim lancima Špar i Lidl te drugim otkupljivačima putem zadruge "Varaždinsko povrće", a kiselo zelje zagrebačkim bolnicama, vrtićima i restoranima. Imamo vlastitu kiseljaru u kojoj kiselimo isključivo naše varaždinsko zelje, čija je kvaliteta prepoznata na tržištu, pa su nam počeli dolaziti i Slovenci. Stoga razmišljamo o proširenju kapaciteta kiseljare. Imamo i vlastitu pakirnicu za krumpir koji pakiramo trgovačkim lancima pod njihovom markom. Odnos s njima je korektan, s cijenama nismo baš prezadovoljni ali naplata je uredovna. Ne ide nam u prilog što oni uvjetuju cijene, zahtijevaju  isključivo prvu klasu, a značajan dio robe prodaju po akcijskim cijenama.

Tako proizvođači ne mogu prodati robu koja nije prve klase te im ostane sigurno oko 30 posto povrća za koje ne zna kamo će s njim. Bacaju ga ili zaoru jer nema odgovarajućih  skladišnih prostora u kojima bi ga mogli čuvati za eventualnu prodaju izvan sezone. U takvim odnosima proizvođači su podosta sami sebi krivi jer sami sebi rušimo cijene i nismo organizirani.

Je li Poljoprivredna zadruga "Varaždinsko povrće" čiji ste jedan od osnivača ispunila očekivanja zadrugara?

Jako sam zadovoljan i mislim da je ispunila ciljeve osnivanja prvenstveno oko otkupa i plasmana svih viškova nas 15-oro zadrugara. Neki putem nje realiziraju cjelokupnu svoju proizvodnju, neki 80 posto, a ja oko 50 posto. Jako puno nam znači i nabavka repromaterijala putem Zadruge po znatno jeftinijim cijenama neko da ga kupuje svaki pojedinačno. Nije isto kad jedan kupuje umjetno gnojivo, zaštitna sredstva ili sjemenski materijal ili ga zajednički naručuje nas 15. Za velike količine se mogu dobiti rabati i postizati niže cijene. Naša PZ je bila prva u županiji i jedna od prvih u Hrvatskoj i mogu reći da se pokazala vrlo korisnom.    

Mega sarma ušla u Guinnessovu knjigu

Poznati ste kao donatori kiselog zelja za mega sarmu vidovečke Zeljarijade?

To je desetgodišnja tradicija koju je započeo moj otac Zdravko. Za tu prigodu svake godine oko 21.lipnja zasadimo mlado zelje kako bi ga pravovremeno mogli ukiseliti i dati za sarmu na Zeljarijadi sredinom rujna. Ta mega sarma posebna je atrakcija naše vidovečke manifestacija poznate i izvan Hrvatske. Ušla je i u Guinnessovu knjigu rekorda svojom dužinom većom od tisuću metara. Svake godine je sve duža jer je potražnja posjetitelja sve veća, no već sada smo pred ograničenjem jer nema lonca tako velikog kapaciteta koji bi zadovoljio tako veliku potražnju. Također svake godine doniramo zelje Crvenog križu, Caritasu i varaždinskoj tržnici prigodom organizacije pojedinih humanitarnih manifestacija.

Jedini ste nositelj certifikata čuvara sjemena autohtone sorte varaždinskog zelja, možete li to sjeme prodavati i drugima?

Sačuvali smo izvorno sjeme varaždinskog zelja tijekom svih prošlih generacija i to je sjeme priznato kao takvo od nadležnih hrvatskih institucija, ali još nije priznato u Europskoj uniji. Podnijet za zahtjev za priznanje i od EU ali su Slovenci „zaštopali“, jer bi i oni htjeli proizvoditi varaždinsko zelje kao svoje, što je malo nelogično. No, možda i nije jer ako si prisvajaju naše more, zakaj ne bi i zelje. Postupak je u proceduri u Bruxellesu, a prema informacijama, na dobrom je putu da nam se prizna izvornost našeg sjemena varaždinskog zelja. Certifikat čuvara tog zelja prvenstveno nas obavezuje da sačuvamo njegovu opstojnost, a što se prodaje tiče, možemo ga plasirati u ograničenim količinama do 30-ak kilograma.

Tu nema nikakve zarade jer cijena je minimalna, a zarada nam nije ni cilj. Cilj je prepoznavanje kvalitete varaždinskog zelja i njegova afirmacija. U sadašnjoj situaciji njegova proizvodnja  se gotovo i ne isplati jer mu je cijena ista kao i hibridima.

Od poljoprivrede se može jako dobro živjeti

Bili ste u konkurenciji za najboljeg mladog hrvatskog poljoprivrednika, koliko Vam je to značilo?

Kandidirala me je Varaždinska županija i Poljoprivredna savjetodavna služba. Iskustva su bila super, upoznao sam mlade ljude koji vide svoju budućnost u poljoprivredi, imaju ideje i realiziraju različite projekte. Sudjelovao sam na Europskom kongresu mladih poljoprivrednika u Bruxellesu i imao prilike upoznati se s europskim standardima u poljoprivrednoj proizvodnji. Bila su to korisna saznanja ali meni osobno i veliki poticaj.

Mladi odlaze u inozemstvo, sve je više zapuštene zemlje, seoska domaćinstva izumiru, može li se uopće živjeti od poljoprivrede?

Ja velim da se od poljoprivrede dade jako dobro živjeti ali se za taj posao treba ozbiljno opredijeliti, uložiti puno truda, biti uporan i raditi planski. Treba si zacrtati planove, napraviti računicu, uključiti faktore rizika, procijeniti odnos između uloženog i potencijalnog dohotka i – biti spreman na brojna odricanja. U poljoprivredi ništa nije unaprijed zagarantirano, često se događaju i elementarne nepogode, ali u cjelini gledajući, na kraju se ipak isplati.

Da se ne isplati ne bih mogao sve ove godine ulagati u kupovinu zemljišta, nove strojeve skladišne prostore. Nismo kupovali kuće i zemljišta na moru, niti skupe automobile, naše je opredjeljenje – živjeti od poljoprivrede.

Komentari

09.07.2017. 10:00h Zadnja izmjena: 09.07.2017. 12:46

Foto: Luka Šalamun