Višestoljetnu povijest varaždinskog glumišta koja dokumentirano seže od davne 1673. godine, a institucionalizira se 1873., kada je Varaždin dobio svoju današnju velebnu zgradu HNK, stvarale su plejade znanih i neznanih  glumaca i kazališnih poslenika, a neki od njih su je posebno opečatili.

Velika varaždinska glumačka imena koja su koja su obilježila 20. stoljeće su primjerice 101-godišnji Zvonimir Rogoz koji je ovdje djelovao do 1945-te i čije ime nosi tzv. Podrumska scena varaždinskog HNK,  da bi potom njegovim stopama slave nastavili Franjo Majetić, Ivo Serdar, Sandra Lagerholz, Martin Sagner, Ivo Rogulja…Posljednjih decenija prvo je ime Ljubomir Kerekeš, koji je, kako piše na službenoj internetskoj stranici varaždinskog HNK, u tom kazalištu – odrastao. I nakon skoro 37 godina glumačkog „staža“ izrastao u jednog od najpoznatijih i najzaposlenijih hrvatskih glumaca.

U potpunosti sam bio radničko dijete, roditelji su bili radnici iz Varteksovog naselja. Imao sam prekrasno djetinjstvo, odrastao sam uz škvadru tog naselja, „ratovali“ smo zbog „komada“ i sportskog prestiža, ali svi smo bili privrženi Varteksovim sportskim klubovima, posebice NK Varteks

Kakva je „bilanca“ Vašeg dosadašnjeg glumačkog rada u brojkama?

Moram priznati da nikad nisam pedantno vodio evidenciju o svojim predstavama, premijerama, ulogama… Moram zahvaliti mojoj supruzi Jaci koja je o tome vodila više brige pa ipak postoje kakvi takvi podaci iako oni nisu do kraja pouzdani. Znam samo da je monodrama „Dimnjačar“ odigrana više od 1.220 puta, predstave u okviru Kerekesh Teatra dosegle su 800-tinjak izvedaba, bilo je više stotina premijera, ostvario sam uloge u 24 filma, od kojih glavne uloge u njih pet.

Glede sveukupnog broja mojih predstava nemoguće je točno brojčano izraziti ali mogu reći da ih je bilo između osam i deset tisuća. Ostvario sam i 15 TV serija od humorističkih, kriminalističkih i dramskih do sapunica, u kojima sam odigrao vjerojatno oko tisuću epizoda.  Kad jer riječ o nagradama i priznanjima, na neki način su pratile moj glumački staž, pa ih ima oko 34.

Glazbi sam posvetio dobar dio svoje mladosti i proživio lijepe godine sa svojim bendom Autoput. 

Djetinjstvo zakopano u srcu

Ostvarili ste vrhunske glumačke domete, međutim, kako je počeo Vaš stvarni život u djetinjstvu, da li je ono odredilo kasniji životni put?

U potpunosti sam bio radničko dijete, roditelji su bili radnici iz Varteksovog naselja. Imao sam prekrasno djetinjstvo, odrastao sam uz škvadru tog naselja, „ratovali“ smo zbog „komada“ i sportskog prestiža, ali svi smo bili privrženi Varteksovim sportskim klubovima, posebice NK Varteks. Bilo je to izuzetno bogato djetinjstvo usprkos skromnom socijalnom radničkom životu. Roditeljima mogu zahvaliti na bezgraničnoj ljubavi i na svemu što su se potrudili dati mi u onim prilikama.

Upravo u tim prilikama naučio sam prepoznavati malog radničkog čovjeka velikog srca, što mi je kasnije u mojem glumačkom zvanju omogućilo da vrlo trezveno, pedantno i pošteno mogu sagledati, razumjeti, doživjeti i prenijeti publici upravo  takve sudbine ljudi sa svim njihovim porazima i pobjedama. Takvi su se našli u mnogim mojim tekstovima i predstavama. Tako mogu reći da je moje djetinjstvo imalo odraza u kasnijem glumačkom pozivu.

Stariji Varaždinci Vas se sjećaju i kao glazbenika u mladenačkim danima?

Tu glazbenu crtu vjerojatno sam naslijedio od svojih roditelja koji su bili istaknuti članovi Varteksovog KUD-a „Vilko Jurec“ u koji sam i ja bio uključen još kao klinac. Sjećam se stare barake kod bivšeg „Vartimpeksa“ gdje smo imali probe.  Sa šest godina počeo sam svirati harmoniku i u toj baraci sam zajedno s tatom zasvirao na harmonici prateći mamu koja je pjevala. To mi je ostalo zakopano duboko u srcu.

Jednom su me roditelji vodili u kino na predstavu filma „Prodavačica ljubičica“, a kad smo se vratili kući uzeo sam tatinu harmoniku i zasvirao melodiju iz tog filma. Tada su odlučili da mi kupe malu harmoniku „Hohnericu“ sa 32 basa. Išao sam i u Muzičku školu kod prof. Zubera, no brzo sam odustao jer nisam imao strpljenja polako učiti svirati. Bio sam veliki sluhista, pa i dan danas mogu odsvirati nepoznatu melodiju koju sam netom čuo. Glazbi sam posvetio dobar dio svoje mladosti i proživio lijepe godine sa svojim bendom Autoput.

Igrom slučaja dogodilo se da je redatelj Dane Georgijevski negdje početkom 70-ih godina radio u Varaždinu i tražio klince na II. Osnovnoj  za statiste za predstavu „Tajna zakopanog blaga“, te je izabrao mene i mog prijatelja Rajića jer smo bili najmanji u razredu da „glumimo“ kaktuse na koje se kauboji budu napikavali. 

Glumac izrastao iz kaktusa

A tko je otkrio Vaš glumački talent?

Igrom slučaja dogodilo se da je redatelj Dane Georgijevski negdje početkom 70-ih godina radio u Varaždinu i tražio klince na II. Osnovnoj  za statiste za predstavu „Tajna zakopanog blaga“, te je izabrao mene i mog prijatelja Rajića jer smo bili najmanji u razredu da „glumimo“ kaktuse na koje se kauboji budu napikavali.

Prva predstava se ne zaboravlja i tako sam se ja zaljubio u kazalište, pa sam uz varaždinsko kazalište ostao i poslije dosta godina postao stalni član njegovog dramskog studija, uključujući se i u druge kazališne projekte. Kad sam se godine 1979. spremao na upis u Akademiju, varaždinsko kazalište mi je ponudilo profesionalni angažman što sam objeručke prihvatio i u tu svoju prvu godinu profesionalnog rada ušao kao osmi glumac kazališnog ansambla.

Tuđman zabranio „Plavi pakao“

Zašto ste nakon 14 godina rada otišli u Zagreb? 

Odlazak u Zagreb bio je moja osobna potreba za novim izazovima, za osobnim glumačkim pročišćenjem. Otišao sam najprije u zagrebački „Jazavac“, današnji „Kerempuh“ jer sam bio zamoljen da umjesto Mladena Crnobrnje „Gumbeka“ koji se spremao na operaciju, uskočim u predstavu „Nečastivi na Filozofskom fakultetu“ koja je prije bila napravljena u Varaždinu. Tamo sam odigrao osamdesetak predstava „Nečastivoga“, te niz drugih, kao primjerice „Dobro došli u plavi pakao“ odigranu također osamdesetak puta, dok je Franjo Tuđman nije zabranio.

Nakon tri provedene sezone u „Kerempuhu“ otišao sam u nacionalni HNK, zahvaljujući Georgiju Paru i odličnoj predstavi varaždinskog kazališta „Jedermann iliti Vsaković“, koja je doživjela televizijsku adaptaciju i snimana na našem Stančićevoj trgu. U zagrebačkom HNK-u sam bio do prije dvije i pol godine i opet se vratio u Varaždin, tako da mogu reći da iz Varaždina zapravo nikad nisam otišao jer sam mu se uvijek vraćao. 

Sve se nikad ne može u potpunosti ni zadovoljiti ni nasmijati. Ako vam je Bogom dano da ih što više nasmijete, onda ste napravili dobar posao.

Od mnogih filmskih uloga posebno ste se proslavili glavnom ulogom  majora JNA Alekse u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“. Je li Vam to i najdraža filmska uloga?

Ma, nije. Taj film kao i uloga ima svoju specifičnost jer se pojavio u pravo vrijeme na pravom mjestu iz potpuno realnih i pravih razloga. Otuda je nastala i tolika pomama za tim filmom. Sjećam se tog filma jer je to bio moj prvi film s naslovnom ulogom i prvi sam iznio ideju za njegovom varaždinskom premijerom u kinu „Gaj“. To se pokazalo svojevrsnim novitetom koji je svoju kulminaciju doživio na najbolji mogući način.

Ne samo da je njegovo prikazivanje  sa sedam dana bilo produljeno na 12 dana, nego su se dodavale i dodatne projekcije u vidu matineja i rano poslijepodnevnih termina. Već same brojke od 300 tisuća gledatelja u Hrvatskoj ili 700 tisuća, primjerice u Indiji, da ne zamaram drugih brojkama o gledanosti, govori da je bio pogođen. Iako je bio ratna komedija na snimanjima su se događali nesporazumi jer su među ljudima još bile svježe situacije vezane uz rat. 

Kad se pogledam u špiglu znam gdje sam zaj…

Velike ste uspjehe postigli upravo s tim humorističkim ulogama o čemu svjedoče i višestruke nagrade glumišta „Zlatni smijeh“ i  „Nasmijani jarac“?

Radi se o pitanju smisla za humor počevši od režisera do glumaca. Smijeh je jedinstven, a smisao za humor zavisi od ljudi, jer sto ljudi ima sto čudi. Zato treba znati profilirati humor da bi bio prihvatljiv za što više od tih sto čudi. Sve se nikad ne može u potpunosti ni zadovoljiti ni nasmijati. Ako vam je Bogom dano da ih što više nasmijete, onda ste napravili dobar posao.

Volim progovarati o stvarima koje su bliske ljudima na spontan i smiješan način bez prodavanja glume i magle ili prevelikih karikaturalnosti. Humor mora biti istinski i iskonski. Ima ga svugdje oko nas, samo treba promatrati ljude na najpošteniji i najiskreniji način i znati ga izraziti. No, treba znati promatrati i sebe. Kad se ujutro pogledam u špiglu točno znam gdje sam i zaj… , gdje sam nešto dobro napravio, čovjek se u ogledalu u potpunosti prepoznaje.

Šeligova „Svadba“ i igranje šizofrenika sa sjekirom koji sam sebi pokušava odrubiti glavu su bile situacije i stanja u kojima kao mlad glumac još nisam mogao imati potpunu samokontrolu tako da su mi poslije ostali neki tragovi pokušaja povlačenja sjekirom po vratu.

Čovjek ste sa stotinama kazališnih, televizijskih i filmskih lica od dimnjačara do Raskoljnikova, Henrika IV., Hamleta… Može li čovjek ostati svoj ako se stalno preobražava u tuđe karaktere i živote?

Može ostati svoj ali s puno iskustva i rada. Sjećam se svojih početaka i Šeligove predstave „Svadba“ kao i spomenute uloge Raskoljnikova . Šeligova „Svadba“ i igranje šizofrenika sa sjekirom koji sam sebi pokušava odrubiti glavu su bile situacije i stanja u kojima kao mlad glumac još nisam mogao imati potpunu samokontrolu tako da su mi poslije ostali neki tragovi pokušaja povlačenja sjekirom po vratu.

U slučaju igranja Raskoljnikova i izuzetno velikog psihološkog naboja toga lika, potpomognutog željom i voljom da smršavim, došao sam u situaciju da sam počeo previše drhtati te nisam u ruci mogao držati ni čašu. Uživio sam se u psihičke momente lika i to je bio izuzetno „krvav“ posao za mene. No, uvijek se dade iz toga izaći samo je pitanje „triježnjenja“, koje je kod psihičkih stanja daleko teže nego kod klasičnog pijanstva. No, s radnim iskustvom triježnjenje od teških uloga ne predstavlja veliki problem.

Priča je počela 15.veljače 1992. kada je pokojni prijatelj i novinar Mirko Kelek donio tu zbirku pripovjedaka i dogovorili se da za dotičnu pripovijetku „Dimnjačar“ napiše sinopsis monodrame, za koju sam napravio adaptaciju.

Posebnost je „Dimnjačar“, a fenomen Jan  

Od svih Vaših predstava monodrama „Dimnjačar“ predstavlja svojevrsnu posebnost?

Apsolutno. Ne samo zbog brojki „Dimnjačar“ je fenomen koji se „vrti“ rekordno dugo i „vrtjet“ će se dok bude zdravlja i interesa za tu predstavu.  Priča je počela 15.veljače 1992. kada je pokojni prijatelj i novinar Mirko Kelek donio tu zbirku pripovjedaka i dogovorili se da za dotičnu pripovijetku „Dimnjačar“ napiše sinopsis monodrame, za koju sam napravio adaptaciju.

Tako je krenula predstava koja živi još i danas, dakle već 25. godinu. Drago mi je što ona s njegovim autorskim imenom, živi njemu u spomen. Siguran sam da je, kao što je za života bio sretan što je „Dimnjačar“ oživio, sretan i sada tamo negdje gore i da se smiješi. 

Posebnost varaždinskog kazališno glumačkog života je i obitelj Kerekeš, s Kerekesh Teatrom?

Ne volim govoriti kad je o nama riječ, u superlativima, ali činjenica je da smo u proteklih godinu i nešto vremena s Kerekesh Teatrom napravili iskorak kakav nitko nije napravio u kazališnoj kulturi Lijepe naše. Postali smo svojevrsnim brendom i kazalište s velikim obimom sadržaja raznorodnih manifestacija koje smo pokrenuli kao idejni začetnici i realizatori počevši od „Tjedna smijeha“ koji je postao najposjećeniji kazališni festival u državi. Čitav projekt predvodi Jan Kerekeš.

Ne zato što je moj sin, u njemu unatrag tri godine sazrijevanja, vidim jedan fenomen organiziranosti te poštenog odnosa prema poslu kojeg se god prihvati. Tako pristupa ne samo kazalištu i glumačkom pozivu nego i glazbi sa svojim bendom Cold Snap. Svemu što on danas postiže mogu se samo pokloniti, prije svega toj jednoj unutarnjoj čistoći  u odnosu prema profesijama s kojima se bavi i prema prepoznavanju ljudskih vrijednosti svakog pojedinog čovjeka.               

                       

 

Komentari

26.03.2017. 09:52h Zadnja izmjena: 26.03.2017. 09:52

Foto: Luka Šalamun