MAJSTORICA MESARICA

NEDJELJNI INTERVJU Martina Gotić Korotaj: ''Dečki radije postaju tajnice nego mesar''

Piše: Ivan Njegovec

Objavljeno: 18.06.2017. 10:30

Zadnja izmjena: 18.06.2017. 10:53

Foto: Luka Šalamon

Malo djevojaka izabere za svoj životni poziv mesarsko zanimanje, ono je kako se čini, „predodređeno“ za muškarce. Martina Gotić Korotaj je izuzetak koji potvrđuje to „pravilo“. Ova mlada žena je u mesariji nakupila čak 18 godina radnog staža iako bi, prema njezinom izgledu mnogi rekli da nema više od dvadesetak godina.

No, prevarili bi se jer Martina je u tatinoj mesnici „Gotić“ počela raditi sa 17 godina, a pred osam godina naslijedila je taj mesarski obiteljski obrt nakon što je otac otišao u mirovinu, a ona položila ispit za majstora mesara. Otada je nositeljica obrta i šefica u poznatoj mesnici „Gotić“ na varaždinskom placu, koja ove godine obilježava 20 godina postojanja. Ali ona nije šefica koja samo šefuje i nadgleda – ova šefica ravnopravno s djelatnicima svakoga dana, otkako plac „otvori vrata“ do zatvaranja, poslužuje mušterije koje u redovima stoje pred ovom mesnicom.

U mesariji od 15. godine

Poznato je da mnoge djevojke postaju frizerski, kuharski, slastičarski majstori, ali baš mesarski majstori su rijetki u ženskoj populaciji. Kako to da ste Vi to postala?

Na našem području nema ženskog majstora mesara mojih godina, ako uopće i postoji.  Ja sam inače završila trgovačku školu, ali sam uvijek bila uključena u obiteljski mesarski obrt koji je otac, izučeni mesar i mesarski majstor otvorio 1997. godine. Još kao učenica tu sam obavljala praksu, a nakon završetka škole nisam tražila drugdje radno mjesto već se ovdje i zaposlila. Tako sam upoznala taj zanat od obrade do prerade i prodaje mesa i mesnih prerađevina. Kad je otac 2009. odlazio u mirovinu trebalo je nastaviti s obiteljskim obrtom, a budući da je brat bio zaposlen u jednoj drugoj firmi, posao sam preuzela ja. Prethodno sam položila majstorski ispit i tako eto, već osam godina nastavljam obiteljsku tradiciju. U potpunosti sam usvojila sve tajne zanata, od „handlanja“ mesa do izrade salama i kobasica. U posao se u međuvremenu uključio i brat koji vodi proizvodni i  prerađivački dio našeg mesarskog obrta. Uz brata i mene angažiran je još jedan djelatnik te jedan praktikant. Uskače i otac glede određenih narudžbi. Posebno smo poznati po našim domaćim kobasicama i krvavicama, te dimljenim proizvodima na klasičan starinski način, što kupci najviše traže.

U mesarsku industriju Martina je ušla sa samo 17 godina i kaže kako nikad nije požalila.

Sve je manje dobrih mesara

Nekad je skoro svako selo imalo mesnicu, zašto su mnoge propale?

Vremena su se očito promijenila. Nekad su se seoska domaćinstva bavila uzgojem svinja i teladi, održavali su se stočni sajmovi, nije bilo problema s otkupom stoke. Svinjogojstvo i stočarstvo takvog tipa već godinama propada, u seoskim domaćinstvima krave se više gotovo i ne mogu vidjeti i jedva tko više hrani svinje. Naravno da su u takvim prilikama mnoge mesnice morale zatvoriti vrata, a to se odrazilo i na zainteresiranost mladih za mesarsko zanimanje. Sve je manje dobrih mesara, puno njih je otišlo izvan Hrvatske ili se zapošljavaju u trgovačkim lancima. Svake godine se sve manje učenika upisuje u mesarsko zanimanje pa otuda i nestašica mesara. Svi bi samo na fakultete, tražeći lagodniji život. To je u redu, ali mnogi se razočaraju kad nakon fakulteta ne mogu naći posao i završavaju na burzi, ili kad se razočaraju plaćama koje s visokim obrazovanjem dobivaju. Mnogi pak s fakultetskim diplomama, nažalost, traže bilo kakav posao da bi preživjeli.

Je li težak mesarski posao, može li se od njega solidno živjeti?

Meni je taj posao super, ni jedan posao nije težak ako se radi s voljom. Ako se radi preko volje onda je i kancelarijski posao opterećenje. Nije čudno što se djevojke ne odlučuju za mesarsko zanimanje iako bi ga mogle obavljati jednako uspješno kao muškarci. Naime, još uvijek prevladavaju predrasude da je mesarija muški posao. S druge pak je strane za taj „muški posao“ sve manje zainteresiranih mladića, izgleda da sve više njih žele biti tajnice. Od mesarskog posla se može pristojno živjeti čak i u nepovoljnim gospodarskim prilikama kakve su već dugo u Hrvatskoj. Ljudi moraju jesti, a kao što je poznato u današnjim prehrambenim navikama stanovništva još uvijek prevladava meso.

Isključivo domaće

Kakve sirovine koristite u svojoj proizvodnji?

Sirovinu nabavljamo Isključivo s ovog područja, tj. iz Međimurja. Svinjetinu od njihove Veterinarske stanice, junetinu i teletinu od jedne privatne farme. Uvoznu sirovinu nemamo niti smo je ikad koristili iako je kao što je poznato, jeftinija, ali daleko lošije kvalitete jer uglavnom dolazi u smrznutom stanju u kojem je bog te pitaj koliko dugo stajala. Takva se roba prodavala u trgovačkim lancima po znatno jeftinijim cijenama na štetu domaće proizvodnje a to se osjetilo i na prodaji mesa u mesnicama s autohtonim proizvodima. No, otkako je otkrivena salmonela na nekim uvoznim proizvodima i najavljene bolje kontrole uvoznog mesa, stanje se normalizira. U cjelini gledajući, naše su cijene jeftinije nego u trgovačkim centrima u kojima su jeftiniji samo uvozni proizvodi na akciji. Mi nismo povisili cijene iako su porasle cijene „žive vage“, a mislim da će naše cijene i nadalje ostati na postojećoj razini, prihvatljivoj za naše kupce. Kad PDV ne bi bio tako velik, kad bi bio primjerice 8 posto koliki je na hranu u Sloveniji, mogli bi cijene i znatnije sniziti. 

Martina kaže kako je u potpunosti usvojila sve tajne zanata, od „handlanja“ mesa do izrade salama i kobasica.

Sudeći po redovima pred mesnicom, mušterija ne nedostaje?

S brojnošću kupaca zaista ne oskudijevamo, svakodnevno imamo dosta posla. Najbrojniji su naši stalni kupci koji godinama ovdje kupuju i s kojima se poznajemo, znamo njihove potrošačke navike i izlazimo im ususret u svim slučajevima njihovih posebnih želja. Tako već 20 godina otkako smo ovdje na varaždinskom placu. Preradu imamo u pogonu u Hrašćici, na imanju mojih roditelja.

Treba i uživati

Jeste li u mladosti željeli postati nešto drugo?

Nisam imali nikakve posebne životne planove, ali tata je očito imao planove sa mnom koji su se i ostvarili. Izgleda da je dobro odlučio,  ja sam zadovoljna što je upravo tako ispalo. Moj život je jako lijep, uživam u njemu, zadovoljna sam s poslom, sretna sam što imam dva sinčića, prvi će ove godine krenuti u prvi razred, a drugi sljedeće godine. Jučer smo proslavili sedmi rođendan našeg skorog školarca, a imamo razloga i za proslavu 20 godišnjice obiteljske tvrtke. Svake si godine priuštimo i odlazak na more jer život se ne svodi samo na posao, treba malo i uživati. Suprug radi u Sloveniji kao vozač kamiona i mehaničar, ima solidna primanja i imamo dobar obiteljski život.                                                          

 

 

 

 

Komentari