Biva donešena nepravedna odluka ali to ne znači da je odvjetnik bio beskrupulozan već da je profesionalno radio svoj posao. Suci nisu korumpirani; političari to dobro znaju ali se ne usude reći da ne izgube povjerenje birača koji mahom misle da su suci korumpirani. A to je od političara nepošteno!

Mr. Mirko Ramušćak, jedan od najdugovječnijih i najuglednijih varaždinskih odvjetnika govori o svojoj odvjetničkoj karijeri, velikim sudskim parnicama, odvjetničkoj etici, pravdi i navodnim korupcijama u sudstvu

Kako je i kada započela Vaša odvjetnička karijera? 

Moja odvjetnička karijera započela je 1982. g. Do toga je došlo zato što kao sudac nisam mogao napredovati jer nisam bio član komunističke partije.

Jeste li tijekom svih tih godina bili angažirani i na drugim poslovima u pravosuđu?

Nisam, osim što sam nešto manje od dvije godine bio savjetnik za pravne poslove prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i kroz vrijeme od dvije godine nisam bio odvjetnik.

U očima pravog odvjetnika veliki su slučajevi oni u kojima se on mora posebno angažirati, u kojima brani ili zastupa obespravljene. Naravno da takvi slučajevi ne izazivaju pozornost javnosti. Javnost zanimaju uglavnom kazneni predmeti

Jeste li sačuvali evidenciju o brojnim slučajevima koje ste zastupali ?

Ne vodim evidenciju o tome, a u sjećanju ostaju samo poneki „slučajevi“, bilo da se radi o teškim kaznenim djelima, bilo o nesretnim sudbinama ljudi koji su bez svoje krivnje nastradali na ovaj ili onaj način, jedni zato što su ostali bez djece, drugi zato što su ostali bez imovine i t.d.

Jesu li „dobiveni“ slučajevi, odnosno „izgubljeni“ slučajevi mjerilo uspješnosti odvjetnika?

Niti govora. Uspjeh zavisi od čitavog niza okolnosti u kojima je umješnost odvjetnika tek jedan dio. A ta umješnost je zapravo njegovo pravno znanje i iskustvo. Bez znanja materije pojedinog pravnog područja nema govora o uspješnosti.

Možete li se prisjetiti nekih od velikih sudskih parnica u kojima ste sudjelovali, a koje su izazvale posebnu pozornost javnosti ?

Teško se na brzinu prisjetiti velikih slučajeva, jer u očima pravog odvjetnika veliki su slučajevi oni u kojima se on mora posebno angažirati, u kojima brani ili zastupa obespravljene. Naravno da takvi slučajevi ne izazivaju pozornost javnosti. Javnost zanimaju uglavnom kazneni predmeti. Od mnogih kaznenih predmeta u kojima sam bio branitelj okrivljenih, sada se mogu sjetiti tek nekolicine, kao na primjer obrane jednog Zagrepčanina koji je opljačkao banku u Međimurju i ubio policajca (osuđen je na 40 godina zatvora), pa jednog zatvorenika Kaznionice u Lepoglavi koji je bio optužen da je u zatvoru pripremao ubojstvo suca iz Osijeka, a bio je na kraju oslobođen i t.d. Ili zastupanje čovjeka kojega je prevario lihvar i tako mu oduzeo imovinu vrijednu bar 15 milijuna eura, a pravosuđe je totalno zakazalo jer nije provelu zatraženu istragu protiv lihvara i njegovih pomoćnika, dakle zaštitilo kriminalca, svijesno ili nesvijesno, svejedno je. Svi su ti slučajevi u vrijeme suđenja izazivali zanimanje javnosti, ali po završetku suđenja pali u zaborav.

Može se dogoditi da pravda ne pobjedi, ali to nije kriv odvjetnik koji je prešutio činjenice ili dokaze koji štete njegovoj stranci, već protivnik koji ih nije razotkrio. Biva donešena nepravedna presuda, ali takav odvjetnik nije beskrupulozan, već profesionalno radi svoj posao. Dakle, pravda ne pobjeđuje uvijek

Pravda uvijek ne pobjeđuje

Odvjetnicima se često pripisuje beskrupuloznost. Gdje je granica između etičnosti i pravičnosti i dobivanja parnice pod svaku cijenu. Da li pravda uvijek pobjeđuje?  

Osnovna je dužnost odvjetnika pružiti pravnu pomoć čovjeku koji je u nevolji, koji ima pravne probleme: ili je počinio neko kazneno djelo, ili ga je netko prevario pa je ostao bez imovine, ili ima problema sa susjedom glede vlasništva nekretnina i t.d. Dakle, prvi je zadatak odvjetnika - pomoći. Ako odvjetnik tako pristupa svom poslu onda ne može biti beskrupulozan. Ali ako mu je prvo izmamiti od dotičnog novac i pri tome mu obećavati sve i svašta, što se mnogima sviđa pa olako plaćaju, onda je takav odvjetnik beskrupulozan. Ali takvih ima malo. Vrlo  su rijetki. Što se tiče etičnosti, odvjetnik treba u zastupanju svoje sranke biti pošten, ali štititi njene interese makar zanemario one činjenice koje su protiv nje, jer mora „raditi“ za svoju stranku, a protivnik neka se trudi otkriti činjenice koje mu idu u korist. Može se dogoditi da u takvim slučajevima pravda ne pobjedi, ali to nije kriv odvjetnik koji je prešutio činjenice ili dokaze koji štete njegovoj stranci, već protivnik koji ih nije razotkrio. Biva donešena nepravedna presuda, ali takav odvjetnik nije beskrupulozan, već profesionalno radi svoj posao. Dakle, pravda ne pobjeđuje uvijek.

Da li se događa da nevin čovjek bude osuđen ako ne postoje dokazi da nije počinio kazneno djelo za koje ga se tereti?

To se praktično ne događa. Kazneni postupak je tako uređen da je teško zamisliti da bi netko tko nije kriv bio osuđen. Ipak, u mojoj dugogodišnjoj praksi  se jednom dogodilo da je nevin čovjek osuđen za kazneno djelo koje po mom dubokom uvjerenju nije počinio, a to s obzirom na svoje znanje i iskustvo mogu reči. Zbog toga nisam bio samo razočaran, nego i tužan. To se ne smije dogoditi.

Treba li imati hrabrosti za odvjetnički poziv, jeste li osobno doživljavali prijetnje, neugodnosti ili agresivna ponašanja?

Dobar odvjetnik, kao uostalom i dobar sudac, moraju biti hrabri. Ako to nisu bolje da se ne laćaju tog posla. Naravno da sam zato doživljavao prijetnje, neugodnosti i agresivna ponašanja, ali sve sam to stoički podnio, bez da sam podnosio prijave protiv takvih nasilnika.

Kad bi svi u državi radili toliko koliko rade suci, u državi bi bilo sve na svom mjestu, teklo bi med i mlijeko. Ne govorim to na pamet, vidim svaki dan koliko  rade, koliko se trude, a svi ih napadaju

Suci nisu korupirani, političari to dobro znaju

U javnosti postoji percepcija o korumpiranosti, sporosti i neredu u prvosuđu, što Vi mislite o tome, čini se da u bivšem sustavu nije bilo tako? 

Istina je da sve u pravosuđu nije na svom mjestu, mislim na pravosuđe kao jednu od sastavnica državne vlasti, to je dakle političko pitanje. Ono nema veze s poštenjem sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, na što aludira Vaše pitanje.  Percepcija o korumpiranosti sudaca je potpuno pogrešna, a nametnuli su je mediji. Ljudi olako prihvaćaju takvu tezu, pogotovo ako su izgubili parnicu. Suci su pošteni ljudi i predano rade svoj posao. Rade jako puno, na sudu i doma, puno više nego se to zna. Kad bi svi u državi radili toliko koliko rade suci, u državi bi bilo sve na svom mjestu, teklo bi med i mlijeko. Ne govorim to na pamet, vidim svaki dan koliko  rade, koliko se trude, a svi ih napadaju. Političari to dobro znaju ali se ne usude reći da ne izgube povjerenje birača koji mahom misle da su suci korumpirani. A to je od političara nepošteno. 

Otkud onda takva percepcija?
    
U svakom žitu ima korova. Ako, dakle na jednom sudu od 20, 30 sudaca samo jedan ne radi kako treba, ili je prespor, ili tjera samovolju, ili ne zna dovoljno pa donosi pogrešne odluke, onda se to reflektira na cijeli sud. Ali to ne znači da je korumpiran. Ni govora. Prenesimo tu situaciju u život: kad u selu jedan čovjek iz neke obitelji, uzmimo da se zove Škeder, krade, onda njegovi suseljani ne vele da on krade nego da su „Škederi“  kradljivci. Tako je i ovdje, pogrešan rad samo jednog suca baca ružnu sliku na cijeli sud.  Ljudi olako donose zaključke o korumpiranosti sudaca, a da za to nemaju nikakve dokaze. Ispričat ću jedan slučaj: dođe k meni jedan moj branjenik koji je osuđen na godinu dana zatvora. Kad je trebao poći na izdržavanje kazne dođe i veli mi da je pronašao čovjeka iz Zagreba koji ima prijatelja na višem sudu i ako plati 10.000,00 eura da će mu kazna biti uvjetovana, da ne će ići u zatvor. Velim mu da je to nemoguće, da se radi o zamci i da će ostati bez novaca. Ali on me uvjerava da taj poznaje suca koji će to srediti i da se zna da suci primaju mito. Pošaljem ga tom čovjeku s uputom da zatraži ime suca, inače mu ne će dati novac. I ovaj kaže ime suca, a okrivljenik meni. Velim mu da taj sudac zaista postoji, ali je u bolnici jer je teško bolestan, pa neka provjeri. On provjeri i otkrije da je sudac u bolnici na samrti. Vrati se k tom čovjeku i pita ga da li dotični sudac radi, pa mu ovaj odgovori da radi i da sutra ima s njim sastanak. Moj branjenik tog momenta shvati da se radi o prijevari i da je skoro ostao bez novaca, posvađa se s time neznancem i ode na Policiju prijaviti slučaj. Ali nije znao ni ime, ni prezime, ni adresu tog čovjeka i slučaj je propao.  A koliko ima takvih slučajeva, koliko njih nasjedne na takva obećanja i ostane bez novaca?  I takvi onda šire glas o korumpiranosti sudaca, naravno bez ikakvog osnova. Ponavljam: suci su pošteni ljudi i ne zaslužuju etiketu korumpiranosti. To je strašno. 

Gospodine Ramušćak, jeste li zadovoljni s ostvarenim u svojoj odvjetničkoj karijeri, koliko ste danas angažirani i što su Vaši životni proioriteti ?

 Da, zadovoljan sam. Puno sam angažiran, a moje životno geslo je „honeste vivere“ –pošteno živjeti.
    
 

Komentari

29.01.2017. 13:03h Zadnja izmjena: 29.01.2017. 13:19

Foto: Viktor Hranić