Prije više od pola stoljeća mladi metalac Stjepan Šafran, nakon završene obrtničke škole i naukovanja otišao je iz rodnog Brezničkog Huma u Zagreb te u jednoj periferijskoj garaži otvorio vlastitu radionicu na prostoru od 35 četvornih metara.

U tih proteklih 50 godina Stjepan Šafran je postao jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih poduzetnika ne samo na hrvatskim prostorima nego i u Europi o čemu svjedoči i nagrada za životno djelo pod nazivom „Stvaratelji za stoljeća“ koju je primio ovih dana u Dubrovniku, na regionalnom skupu poduzetnika srednje i jugoistočne Europe.

Tijekom svog dosadašnjeg radnog vijeka od te male zagrebačke radionice stvorio je četiri velike metalske tvrtke u Zagrebu i Brezničkom Humu  u sustavu svog „Metal Producta“ u kojima radi 250 zaposlenika. Na taj je način, prema procjeni međunarodne prosudbene stručne komisije iz 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe postao jedan od „stvaratelja za stoljeća“.

Svojim ste životnim djelom dakle stvorili stoljetne vrijednosti?

Bio sam iznenađen takvim priznanjem, ne znam tko me je predložio, sastav žirija je bio tajan, nije bilo nikakvog lobiranja. Ne znam što je bilo presudno, vjerojatno sveobuhvatnost mog rada tijekom tih pedeset godina. Počeo sam 1967. godine od jedne garaže, da bi već 1971. imao 12 zaposlenih, a čitav moj životni i radni put je bio obilježen stalnim proizvodnim razvojem i usvajanjem novih proizvoda. Danas imamo preko 2.500 proizvoda, prošlu godinu smo završili sa 65 posto izvoza, a ove godine planiramo izvesti preko 75 posto proizvodnje. S inozemnim partnerima radimo već više od 25 godina, a ulaskom Hrvatske u Europsku uniju proširili smo poslovne odnose s još dvije velike europske tvrtke od kojih jedna ima preko 90 tisuća zaposlenih i prihvatila nas kao strateške partnere. Nije bilo lako doći do takve suradnje s velikim europskim kompanijama jer raspadom naših velikih socijalističkih gospodarskih sustava, obrtnici te mali i srednji poduzetnici su bili prepušteni sami sebi. Da se nismo povezivali s velikim proizvođačima, posebice s inozemnim partnerima ne bi mogli uspjeti.

Ostvareni dječački snovi

Zašto ste se kao vrlo mlad čovjek odlučili za metalsku struku i kakvi su bili Vaši početci?

Još kao dječak sanjao sam o svojoj radionici. Moj djed i otac su bili poljoprivrednici i to među jačim gazdama te su planirali da ću i ja jednog dana nastaviti tu obiteljsku tradiciju. Međutim ja sam nastavio slijediti svoj djetinji san, školovao se za metalca i ostvario ga. Nakon školovanja i naukovanja u 22. godini života posudio sam novac, kupio dva rabljena stara stroja, renovirao ih i iznajmio garažu za radionicu od 35 „kvadrata“ u Krešićevoj ulici kod maksimirskog stadiona u Zagrebu. Nisam se bojao ni jednog posla, znao sam da sve mogu učiniti. Tu sam radio pet godina i proširio posao na već 12 zaposlenih. Tada sam u Zagrebu kupio drugu veću radionicu i tako je išlo korak po korak. Već na samom početku, čim sam osposobio prva dva stroja počeo sam na tržištu tražiti poslove. Što god je trebalo napraviti od metala sve sam prihvaćao, a specijalnost mi je bila strojna obrada i nisam se bojao preuzeti ni jedan posao. Tako sam dobio jedan posao za elektroprivredu koji je naručila firma iz Sarajeva. Dobro sam ga obavio pa je stigla i druga narudžba, pa treća i posla je bilo sve više.

Obrtnici su neuništivi

U prijašnjem sustavu se obrtništvo baš i nije protežiralo?

Obrt postoji od pamtivijeka. Eto i sv. Josip (čiji je blagdan danas) je bio stolar, dakle obrtnik. Želim reći da obrtnika treba svako vrijeme i da se bez njega ne može, a činjenica je da se obrtnik prilagodi svakom sustavu i vremenima u kojima živi. Znanje obrtnika i majstora je neprocjenjivo za društvo, a za njega garancija da može prehraniti svoju obitelj. Bilo je u povijesti puno sustava, od prvobitne zajednice, robovlasničkog, kapitalističkog i komunističkog, ali svaki je trebao obrtnika i uvijek će ga trebati. Kao što je rekao jedan mislilac, obrtnici su kao trava, što ga više gaziš on više raste. Obrtnici su neuništivi. Tako sam i ja bio neuništiv, usprkos svim ograničenjima. Kad sam otvorio radionicu zakon je ograničavao privatno vlasništvo na maksimalno 72 kvadrata, obrtnik nije smio imati jači stroj od 2 kilovata, niti mlađi od 10 godina, nije smio imati više od pet radnika itd. Kad sam krenuo  obrtničke vode  nisam imao zdravstvenog ni mirovinskog osiguranja. Tek kasnije kad su se obrtnici organizirali osnovali su svoje privatno zdravstveno, a potom i mirovinsko osiguranje. Tako sam se prilagođavao zakonskim okvirima i zapošljavao maksimalan broj ljudi koliko je dozvoljavao zakon.

1990. sam dočekao s 40 zaposlenih, a nakon što je Markovićeva vlada donijela zakon da privatnici mogu osnivati poduzeća među prvima sam osnovao svoje poduzeće i iz gusjenice su se počeli rađati leptiri.

Ispunio djedovsko obećanje

Iako ste od mladih dana stvarali u Zagrebu, niste napustili rodni kraj?

Svom pokojnom djedu sam obećao da ću sačuvati djedovinu, da ga neću prodavati i da ću se iz Zagreba vratiti i ovdje u Brezničkom Humu otvoriti radionu. Dugo je potrajalo, ali kad mi je ukazala prilika da s jednim talijanskim partnerom osnujem tvornicu, odredio sam lokaciju Brezničkog Huma, gdje smo sagradili tvornicu. Tako sam ostvario dano obećanje ali i ispunio vlastitu želju da dadem nešto svom kraju. U tom zajedničkom pogonu s talijanskim partnerom i u ovom našem vlastitom pogonu Metal Producta radi preko 230 ljudi. Osjećam da sam bio vođen Božjom rukom i da se to moralo dogoditi.

Promovirali ste Breznički Hum i u Europi. S kim sve surađujete?

Surađujemo s poslovnim partnerima desetak zemalja Europske unije, ali izvozimo i u Indiju, povremeno i u arapske zemlje, a surađujemo i s državama bivše Jugoslavije, posebice Bosnom i Hercegovinom gdje sam bio prisutan od samih početaka.

U Bosni zvone zvona izlivena u vašim pogonima?

Ne samo u Bosni nego i u cijeloj regiji, ima ih u Americi, pa čak i u Africi. Prošle godine smo poklonili crkveno zvono za jednu katoličku misiju u Keniji i to je prvo zvono koje je zazvonilo na afričkom kontinentu. Kad je prvi put tamo zazvonilo bilo je to općenarodno veselje. Tada su tamošnji ljudi i djeca prvi put čuli zvuk zvona. Veliki je broj zvona koje smo poklonili crkvama. Ono što daješ drugima i činiš dobro ljudima uvijek ti se vraća dobrim. 

Počast konzula i tragedija obrtništva

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, među kojima se izdvaja čast počasnog  konzula Republike Albanije u konzulatu nedavno otvorenom baš u Varaždinu. Kako se osjećate kao konzul?

Sigurno je da sam time počašćen. Smatram to i svojom obavezom da pomognem koliko god mogu na bilo kojem području zbližavanja i suradnje naših dviju zemalja. Za počasnog konzula predložio me je veleposlanik Albanije zbog dobrih poslovnih odnosa koje imam već petnaestak godina na albanskom tržištu. Nas nekoliko udruženih hrvatskih poduzetnika smo u Tirani osnovali  svoje predstavništvo Cro team zbog širenja suradnje i povezivanja s albanskim poduzetnicima.

 Što kažete o obrtništvu danas?

 Ja sam svoj život posvetio obrtništvu i afirmaciji obrtnika, te obnovi strukovnog obrazovanja koje je svojevremeno ukinuo Stipe Šuvar i od tada je počelo urušavanje obrtništva koje danas ima teške posljedice. Stoga danas ni u jednoj struci nemamo dovoljno obrtničke radne snage. Nema metalaca, nema drvodjelaca, ni tekstilaca, ni obućara, te mnoge struke izumiru.

Srednje škole više ne proizvode stručnjake, nego kadrove koji se ne mogu zaposliti. To je tragedija i poručujem ovoj vladi na čelu s premijerom Plenkovićem da ponovo uvede strukovno obrazovanje dualnog sustava.         

U rodnom kraju obnovili ste i obiteljsku tradiciju vinogradarstva?

Sa zetom,  gospodinom Tržecom koji je također ovdje rođen i voli ovaj kraj, obnovili smo i proširili vinograde i opremili vinariju kapacitete 90 tisuća litara vina. To je dobar projekt ali iziskuje puno truda jer vinograd traži slugu a ne gospodara.

Nažalost, pošast tzv. zlatne žutice koja je zahvatila čitavu sjeverozapadu Hrvatsku, ugrožena je opstojnost vinove loze na našem području i ukoliko se uz potporu državnih službi ne spriječi i ne zaustavi propadanje vinograda, bojim će da će u Zagorju od gemišta ostati  - ništa.

Obiteljska sreća

Nakon 50 godina rada razmišljate li o mirovini?

Ako čovjek nešto radi iz ljubavi i zadovoljstva ništa nije teško. Od samog početka odgajao sam djecu tako da osjete kako izgrađujemo obiteljsku firmu te da jednog dana nastave mojim stopama. Moja supruga me u tome podržavala i pratila kao i moje dvije kćeri koje su već dugo angažirane u tim našim zajedničkim nastojanjima. Srećom i zetovi su tu našli svoju poslovnu ambiciju tako da smo doista obiteljska firma. 

Rijetko tko doživi da prenese svoje znanje na treću generaciju svoje obitelji. Naime, u obiteljsku firmu  kao  svoju budućnost uključila se i unuka Barbara koja je završila dva magisterija iz ekonomije u Hrvatskoj i Londonu.

Ona  ne razmišlja o odlasku iz Hrvatske već želi nastaviti utrtim stazama. Zato već sada mogu debelo razmišljati da prepustim poslovanje mladima, a ja da im budem potpora sa strane.

Ključne riječi: metal product, stjepan šafran,

Komentari

19.03.2017. 10:00h Zadnja izmjena: 19.03.2017. 11:05

Foto: Viktor Hranić