NEDJELJNI INTERVJU Viktor Plavec (82) Jedan od najpoznatijih Varaždinaca o nepoznatim epizodama svog života

U kući  na kojoj je Matica hrvatska podigla spomen ploču hrvatskom književnom  povjesničaru, filologu i folkloristu Ivanu Milčetiću, u Cesarčevoj ulici gdje je živio i radio, danas živi Viktor Plavec, zasigurno jedan od najpoznatijih Varaždinaca, jedan od onih koji postaju i ostaju dio ljudskih znamenitosti grada.

Viki, kako ga od milja zovu svi Varaždinci nalazi se u stotinama novinskih članaka, mnoštvu knjiga i publikacija (posebice sportskih), te onima iz bliže gradske povijesti po čemu je i sam postao njezin dio.

– Svi su ti materijali o meni u kutijama i morat ću se jako potruditi da ih razvrstam, klasificiram i posložim kako bi možda jednog dana zainteresirani mogli imati pregled o mom životu – kaže, dok nam u „sportskoj sobi“, pretvorenoj u svojevrsni mali muzej pokazuje svu tu građu, trofeje, priznanja, nagrade, slike, poklone i uspomene svog raznorodnog ali nadasve plodonosnog života.

Poznato je i puno puta napisano što je sve (bio) Viktor Plavec – čuveni varaždinski fotografski majstor, boksač, hrvač, nogometaš, vozač spidveja, boksački sudac, zrakoplovac, lovac i ribolovac… a u razgovoru s njim pokušali smo saznati i neke njegove  manje poznate životne epizode.

Imali ste zanimljiv i dinamičan život?

Reklo bi se – leteći. Imam zrakoplovni ispit,  letio sam s pokojnim Šimekom, sudjelovao u organizaciji poznatih varaždinskih aeromitinga, još i danas ponekad sjednem u sportski avion i iz čistog zadovoljstva letim hrvatskim prostranstvima do našeg mora. Bio sam nemirni duh, kuća me nije držala, a i brojne aktivnosti s kojima sam se bavio su iziskivale stalna putovanja. Uvijek sam imao tri ili četiri automobila, džip za lov i ribolov, a  mercedes i sportski kabriolet  za putovanja imam još uvijek. Vozački sam položio 1953. godine, a prvi auto koji sam kupio bio je fićo. Teško je onda bilo doći do fićeka, potražnja je bila velika, a proizvodnja ograničena pa sam imao puno upita da tog fićeka prodam. Tako sam ga nakon nekog vremena prodao pjevaču Marku Novoselu. Potom sam kupio Volkswagen i za te novce kupio – kuću u Blažekovoj ulici. Auto je onda vrijedio kao kuća. Stjecajem okolnosti na toj lokaciji se pripremala izgradnja banke pa je moju kuću trebalo srušiti. U zamjenu sam dobio ovu kuću gdje sada živim i 400 tisuća maraka. To je kuća u kojoj je živio Milčetić, potom Reiner, a sada ja. Ostat će mojim potomcima.

Vlasnici dvoraca Šaulovec i Sladović

A kakva je povijest obitelji Plavec?

Mi smo nakratko bili vlasnici dvorca Šaulovec. 1940. godine moj otac Ivan trgovac koji je imao trgovine u Beretincu, Margečanu, kod Zlatara i u Varaždinu je kupio dvorac od potomaka vlasnika, plemićke obitelji Kiš, i prema ugovoru trebao ga je isplatiti do 1944. Naša obitelj, otac, majka i nas dvojica braće uselili smo se 39-te na 40-tu u dvorac Šaulovec. Međutim, počeo je rat i tata je pozvan u domobransku vojsku u Zagreb. Postalo mu je jasno da zbog rata neće moći isplatiti dvorac te je raskinuo ugovor, a mi smo se preselili u Sv. Iliju i uselili u skromniji dvorac Sladović od kojeg su danas ostale samo ruševine. Tamo smo  bili živjeli nekoliko godina, da bi potom otac od grofice Sladović, vlasnice tog dvorca, kupio kuću u Varaždinu u Trenkovoj ulici.

To je dugo bila naša roditeljska kuća, a prodali smo je tek u novije vrijeme. Brat je umro, ja sam već prije, kako sam rekao, kupio kuću u Blažekovoj a potom se preselili ovamo u Cesarčevu…

Kako i zašto ste postali fotograf?

U Sv. Iliji gdje smo tada živjeli sam završio četiri razreda pučke škole jer onda nije bilo osmogodišnje. Tako sam se nakon te škole upisao u varaždinsku gimnaziju i završio šest razreda gimnazije. Onda je moj tata rekao mom bratu i meni: „Nikam vi dalje nebute išli v školu. Ti buš urar, a ti fotograf. Kaj budete stvorili svojim rukama to bute imali“. Tata je bio u nemilosti kod novih vlasti jer je u ratu bio domobranski časnik, čak su ga zatvorili jer su mu doma našli kilogram zapakiranog bibera. Roba se nije smjela držati kod kuće već samo u trgovini i tako je zbog kile bibera dobio šest mjeseci zatvora iako je taj biber bio za kuću upotrebu. Očeva je riječ bila neprikosnovena i ja sam znao da moram postati fotograf. Taj zanat učio sam kod Horvatića u Kačićevoj ulici, a potom sam otišao u Zagreb raditi kao fotograf u „Vjesniku“, gdje su me odlično primili. Radio sam s poznatim fotoreporterom, našim Varaždincem Pavlom Cajzekom, putovao po čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, snimao velike događaje i poznate ljude, a usput rečeno, bio sam službeni fotograf prilikom Titovog posjeta Varaždinu šezdesetih. Iz „Vjesnika“ sam otišao u vojno zrakoplovstvo u Zemunik za potrebe vojnog snimanja terena. U tom sam poslu napravio nešto što se dotad nije koristilo. Naime, po mojoj ideji ispod trupa pet aviona montirane su kamere foto aparata tako da su avioni u preletu odjednom, automatskim okidanjem mogli snimiti područje širine 100 km. Okidanjem iz jednog aviona automatski se uključilo svih pet foto aparata i mogao sam razviti sliku čitavog tako velikog područja.

Ostavio novinarstvo zbog Partije  

Mogli ste dakle život posvetiti profesionalnom novinarstvu ili zrakoplovstvu, a ipak ste ostali fotograf?

Za to je kriv Franjo Čić, onovremeno poznati varaždinski novinar i urednik „Varteksovog vjesnika“. Primio me je na posao fotoreportera i poslao me je na Zavod za zapošljavanje da se prijavim kao zaposlenik, ali mi je rekao da se nakon toga moram učlaniti u Partiju tj. Savez komunista. Nisam htio u Partiju i tako ništa nije bilo od mog fotoreporterskog  zaposlenja pa sam otišao u privatnike. Tako zbog Čića i Partije nisam postao profesionalni fotoreporter u Varaždinu. Sudbina me vezala uz moju mladenačku ljubav, kasnije suprugu Višnju djevojačkog prezimena Špičko, koja je kao i njezin otac bila fotograf. Radili smo zajedno neko vrijeme kod njezinog oca, položio sam majstorski ispit kao i moja Višnja, a prvu fotografsku radnju imao sam u Varaždinskim Toplicama, a ovdje u Varaždinu kod nekadašnjeg kina „Dom“.

Afirmirali smo se foto ateljeom na današnjoj lokaciji u Draškovićevoj gdje već četvrtka generacija nastavlja našu tradiciju. Posebno sam ponosan na unuka Damjana koji je jedan od naj fotografa u svijetu, osvajač mnogih svjetskih medalja.

Nikad se nisam dao potkupiti

Boks, hrvanje, spidvej i brojne druge sportske discipline, karijera boksačkog suca – obilježile su također Vaš život?

Sportom sam se oduvijek aktivno bavio, postizao velike rezultate i zahvaljujući sportu proputovao svijet – sve kontinente osim Australije. Nemoguće je sve pobrojiti, primjerice -  proglašen sam najboljim boksačkim sucem na Olimpijadi u Seulu, dakle najboljim na svijetu, bio sam prvi strani sudac na državnom prvenstvu SSSR-a, sudio sam na prvenstvu Amerike, Engleske, mnoge međudržavne susrete, sudio sam na šest boksačkih svjetskih prvenstava.

Zašto je svijet tražio Viktora Plavca?

Mene se nije moglo kupiti. U mnogim slučajevima su mi „gurali“ novce, ali kod mene to nije prolazilo. Kod mene je prolazila samo poštena borba. No, da budem do kraja iskren reći ću da su mi jednom u Ateni gurnuli u džep novac, a da ja nisam znao ni tko ni kada. Radilo se o nekih 10 tisuća maraka. Nisam znao kome vratiti jer mi nitko nije dao ni naslutiti o kome se radi. Ja sam kao i uvijek pošteno odsudio mečeve, a nikad nisam doznao tko me je htio potkupiti.

Nikad nisam htio sudjelovati ni u čemu što nisu bila „čista posla“. Imao sam raznih ponuda i izvan sporta ali kad bi osjetio da se radi o „mućkama“ – maknuo sam se. To je u meni i ne mogu drugačije.  

 Žalite li danas za nečim?

Iza mene je bogat, uzbudljiv i dobar život. Jedino mi je žao što sam zbog svih tih silnih aktivnosti i putovanja često izbivao i ostavljao svoju ženicu samu sa svim teretom koji je bez mene morala nositi.