Najveći hrvatski živući kolekcionar, Varaždinac Vladimir Malogorski, kojeg je varaždinski književnik i likovni kritičar Ernest Fišer nazvao varaždinskim Mimarom, kao što je poznato diljem Hrvatske, poklonio je svome Varaždinu tisuću slika neprocjenjive vrijednosti koje i nakon 14 godina čame u „bunkerima“ jer „gradski oci“ do danas, usprkos potpisane obveze i zadane riječi, nisu uspjeli osigurati galeriju gdje bi se te slike smjestile.

O ovoj skoro nevjerojatnoj situaciji u „gradu kulture“, pola stoljetnom prikupljanju slika, poznanstvima sa slikarima i sudbini doniranih slika, razgovarali smo s ovim varaždinskim kolekcionarom koji je čitav svoj život posvetio ovoj svojoj neobičnoj strasti. 

Važno je za moju zbirku spomenuti i posebnosti koje se vezuju uz pojedina djela, kao što su primjerice, prva slika, posljednja slika, posvete uz sliku i druge posebnosti koje su jedinstvene jer ih nitko drugi nema.  

Može li Vas se doista usporediti s velikim hrvatskim kolekcionarom i donatorom Mimarom?

Mimarina i moja kolekcija umjetničkih djela se razlikuju u bitnoj stvari. On je prikupio djela europskih i svjetskih slikara, a glavnina moje kolekcije su hrvatski slikari. Moje je mišljenje da je za nas Hrvate od velike važnosti da prezentiramo naše hrvatske slikare u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Moja kolekcija broji 128 autora i oko 1.500 njihovih djela plus 800 serigrafija koje su potpisane od Slavka Stolnika. Po tome je moja zbirka najvrednija među svim kolekcionarima zato jer se sastoji od cjelina i to od naivnih slikara.

Stjecajem okolnosti prikupio sam djela najvećih hrvatskih naivaca svjetskog glasa. Primjerice, imam oko 500 djela Ivana Generalića u različitim tehnikama, tu su djela Ivana Rabuzina, Slavka Stolnika, Ivana Lackovića-Croate, Mije Kovačića… Mislim da nema kolekcionara koji se može pohvaliti s tako velikim kolekcijama djela tako brojnih i velikih slikara. Važno je za moju zbirku spomenuti i posebnosti koje se vezuju uz pojedina djela, kao što su primjerice, prva slika, posljednja slika, posvete uz sliku i druge posebnosti koje su jedinstvene jer ih nitko drugi nema.

U mojoj su kolekciji i svi drugi velikani hrvatskog slikarstva Bukovac, Babić, Crnčić, Uzelac, Režek, Stančić, koji je na neki način „kriv“ što sam postao kolekcionar. Ali, dođete primjerice galeristima u Milano ili Budimpeštu i pitate za Stančića, Opačića, Režeka ili nekog drugog našeg akademskog slikara – ništa ne znaju, ali kad spomenete Generalića, Rabuzina, Lackovića – imate o čemu razgovarati. Nažalost, Stolnik nije prepoznat u europskim razmjerima, a po meni je on najveći. I po tome se razlikujem od Mimare što hrvatske slikare nastojim promovirati svijetu, kao što je on svjetske slikare doveo u Hrvatsku. 

Gradu sam donirao slike na nagovor pokojnog Ivana Rabuzina koji mi je prilikom mog posjeta za vrijeme njegove bolesti iznio ideju da svoju veliku kolekciju naive učinim dostupnom svim ljudima, te predložio da se ta galerija zove GE-RA-MA (Generalić-Rabuzin-Malogorski). 

Preko tisuću slika svoje kolekcije poklonili ste Gradu Varaždinu o čemu je još davne 2003. godine potpisan donacijski ugovor prema kojem su ta djela trebala biti smještena u prikladan prostor i dostupna javnosti, koja ih međutim, nije vidjela ni do današnjeg dana. Što se je dogodilo?

Gradu sam donirao slike na nagovor pokojnog Ivana Rabuzina koji mi je prilikom mog posjeta za vrijeme njegove bolesti iznio ideju da svoju veliku kolekciju naive učinim dostupnom svim ljudima, te predložio da se ta galerija zove GE-RA-MA (Generalić-Rabuzin-Malogorski).  

Prihvatio sam tu ideju i iznio je ondašnjem gradonačelniku Ivanu Čehoku koji je to objeručke prihvatio i ponudio da prostor galerije bude u nekadašnjoj židovskoj sinagogi koja je i inače prema zahtjevu Židovske zajednice trebala biti namijenjena u kulturne svrhe. Za tu namjenu Grad Varaždin je od Ministarstva kulture za vrijeme ministra Biškupića dobio tri milijuna kuna.

Međutim, kasnije su ipak prostori sinagoge bili predviđeni za druge sadržaje, pa su mi predložili da se galerija smjesti u vilu Oršić. Ali, prošao je jedan Čehokov mandat, pa i drugi uz stalna obećanja, a u trećem se Čehoku dogodilo to što se dogodilo i tako je sve ostalo u zraku. Zatim ga je nakratko zamijenio Zlatko Horvat, a potom je na vlast došao Goran Habuš koji je predvidio vilu Oršić za čitaonicu, a meni za galeriju ponudio  tzv. Žitnicu, no na licu mjesta smo se uvjerili da to nije niti funkcionalan ni adekvatan prostor za galeriju.

Zadnji Habušev prijedlog sada u predizborno vrijeme bio je da se kupi bivša Varteksova robna kuća na korzu za potrebe Gradskog muzeja gdje bi se smjestila i Stančićeva djela i moja kolekcija. Osobno mislim da bi to bilo najbolje rješenje, ali izgleda da ni od toga neće biti ništa jer neprihvaćanjem proračuna sve je palo u vodu. Naravno da sam razočaran, prošlo je već skoro 14 godina od potpisivanja donatorskog ugovora, pomalo mi je i neugodno kad me svi, od posjetitelja raznih izložbi, kulturnih djelatnika mnogih gradova do kumica na varaždinskom placu, pitaju – gospon Malogorski kad bu već jemput ta Vaša galerija otprta?

Ako neće Varaždin, slike odlaze u Generalićeve Hlebine  

Gdje se sad nalaze te slike i što će biti s njima?

Jednim dijelom su u mojoj kući, a dio ih se nalazi u tvrtki. Ne dam slike dok se ne osigura adekvatan prostor. Sve su evidentirane, popisane, fotografirane i kad se otvori galerija, bez problema ih se može preseliti i izložiti. Imam kontakt s Galerijom Ivana Generalića u Hlebinama, koja planira sredstvima europskih fondova dograditi tamošnji galerijski prostor za širi postav naive. Oni imaju Generalića i druge slikare naivne umjetnosti, ali nemaju niti Stolnika niti Rabuzina. Kad bi dobili i moju kolekciju bio bi to centar svjetske naive. U tom smislu su mi poslali i pismo, pa ćemo vidjeti. Ja bi ipak htio da moja ostavština pripadne Varaždinu, ipak je to naš grad kulture, iako, kao što se vidi, za nju baš nema sluha. Osim toga, ja imam toliko djela da mogu opskrbiti i hlebinsku galeriju i ovu za sada nepostojeću – varaždinsku. Svojevremeno sam istovremeno imao tri izložbe Generalićevih slika – u Zagrebu, Varaždinu i Hlebinama.

Sedamdesetih godina je nastao jaz između akademskih i naivnih slikara koji su bili toliko traženi na tržištu da su im se još mokre kupovale. Ali ni jedan akademac se nije usudio ništa reći protiv Generalića i Rabuzina jer su oni doista bili autoriteti.

Kako ste prikupljali slike?

Poznanstvima, druženjima, na razne načine, uglavnom sam ih kupovao. Primjerice, prijateljevao sam sa suprugom Krležinog tajnika, Enesa Čengića, koji je dobivao slike od Krleže. Donosio ih je doma, a ja sam ih kupovao od njegove žene. Dolazio sam kod Lackovića početkom 70-ih godina kad ga je posjećivao Tuđman, pa kad je k njemu dolazio legendarni predsjednik Olimpijskog odbora Huan Antonio Samaran zajedno s Antunom Vrdoljakom. Tako sam sklapao poznanstva s poznatim ljudima i na taj način lakše dolazio do slika. Družio sam se i s akademskim slikarima u njihovim domovima i ateljeima, bio sam kod Veže, Svećnjaka, Jordana, Radovania, kad dolazim u Zagreb sretnem s bivšim ministrom Biškupićem, gradonačelnikom Bandićem… Svi znaju i cijene me kao kolekcionara.

Koji su Vam slikari posebno ostali u sjećanju?

Svaki je poseban na svoj način. Stolnika pamtim po proviđanju onoga što će se dogoditi (providio je i vlastitu smrt), Generalić je poznat po grubom ponašanju, Rabuzin je bio obdaren prirodnom inteligencijom, svi od naivaca do akademaca su se razlikovali po osobenostima. Sedamdesetih godina je nastao jaz između akademskih i naivnih slikara koji su bili toliko traženi na tržištu da su im se još mokre kupovale. Ali ni jedan akademac se nije usudio ništa reći protiv Generalića i Rabuzina jer su oni doista bili autoriteti.

Ljubav prema slikama i slikarstvu je trajna iako ja ne znam narisati ni kućicu, a kamoli slikati. Ne mora čovjek biti slikar da bi znao cijeniti slike, važno je znati prepoznati ljepotu u njima.       

Kako i zašto ste postali kolekcionar?

Pravi kolekcionari nisu lovaši koji istresu hrpu novaca i kupe sliku. Pravi kolekcionar,  kako je rekao Rabuzin koji je na neki način bio moj mentor, mora se približiti autoru i autor mora zadobiti povjerenje da kolekcionar neće komercijalizirati njegovo djelo. U slike sam se zaljubio još davnih 50-ih godina kada je Stančić najviše slikao crkvicu sv. Florijana, a na slici se nalazila i moja rodna kuća, koja je sasvim blizu.

Kao dječarac neposredno sam viđao Stančića dok je slikao te motive jer smo se mi djeca stalno motali oko njega, vozili kolutove oko njegovih nogu. Taj kutak Varaždina uz sv. Florijana doista je bio česti Stančićev motiv, dvadesetak je slika napravio, a na čak 17 njih se vidi moja rodna kuća u kojoj i sad živim. Prve slike koje sam prikupio još kao jako mlad, naravno, nisu mogle biti Stančićeve, već su to bile reprodukcije Van Gogha, koje su Cigani nekad prodavali po kućama za male pare.

Nekako sam postao privržen slikama i kad me je sestra Ljubica 1962. godine pitala što da mi kupi za 23. rođendan rekao sam joj da mi dade novce da kupim Stančićevu mapu. Koštala je 200 dinara. Eto, to ja smatram za početak mog kolekcionarstva, a tome ima eto već 55 godina. Ispočetka nije bilo lako doći do djela poznatih slikara, trebalo je steći najprije njihovo povjerenje da neću slike preprodavati.

To doista nikad nisam činio. Moj osnovni princip jest da slika koja dođe k meni u kuću, tu i ostaje. Ako treba nekom pokloniti sliku ja ću sliku kupiti i pokloniti. Kad se nedavno ženio moj unuk kupio sam mu na poklon Stolnikove „Kupaćice“. Ljubav prema slikama i slikarstvu je trajna iako ja ne znam narisati ni kućicu, a kamoli slikati. Ne mora čovjek biti slikar da bi znao cijeniti slike, važno je znati prepoznati ljepotu u njima.       

                             

                  

 

Ključne riječi: intervju, MDV, Vladimir Malogorski,

Komentari

12.02.2017. 09:56h Zadnja izmjena: 12.02.2017. 10:40

Foto: Luka Šalamun