sabahudin šahović - sabo

NEDJELJNI INTERVJU Dirljiva priča čovjeka koji je preživio grom - od karijere i estrade do pučke kuhinje

Piše: Ivan Njegovec

Objavljeno: 02.07.2017. 10:18

Zadnja izmjena: 02.07.2017. 10:30

Foto: Luka Šalamun

23. lipanj bio je doista crni petak za Sabahudina Šahovića kojeg mnogi Varaždinci  jednostavno zovu Sabo. Kad se biciklom vraćao s groblja u Bartolovcu gdje je pokojnoj supruzi na grobu zapalio svijeću, na cesti blizu Trnovca oko 15.40 sati, iz nevremenom zamračenog neba udario ga je grom. Vijest o tome se brzinom munje proširila javnim prostorom, a senzacija je postala još veća kad se saznalo da je Sabo taj gromoviti udar – preživio.

Probudio se četiri sata poslije na „intenzivi“ varaždinske bolnice. Liječnici su ga vratili u život koji su mu zacijelo spasila dvojica anonimnih ljudi koji su se u navedeno vrijeme po tom nevremenu vozili automobilom istom cestom, vidjeli bicikl i  beživotno tijelo čovjeka, stali i – pozvali hitnu pomoć. Mnogi su vozači samo projurili. Gotovo je nevjerojatno ali dokumentirano: suvozač ovog dvojca u automobilu snimajući mobitelom nevrijeme ispred njih „uhvatio“ je munju koja je u blizini sijevnula a nakon zaglušujućeg treska groma naišli su na bicikl i pogođenog Sabahudina. Taj su dramatični video uradak dostavili nama i nakon objave, tom senzacionalnom svjedočanstvu mnogi nisu mogli vjerovati.

Da je ostao živ nije mogao vjerovati ni Sabo,  kad je došao svijesti, kako kaže, nije ni znao što ga je „strefilo“, a čudili su se i doktori jer doista su rijetki takvi slučajevi. Oporavlja se u bolnici i još je „išaran“ opeklinama po glavi i vratu, na grudima mu „mozaici“ crvenila nagorjele i izranjene kože koji se nastavljaju po lijevoj ruci i prstima, čak mu je i dio prstena na prstenjaku pocrnio.

Iz Banja Luke došao je na studij u Varaždin, tu je upoznao buduću suprugu s kojom je u braku bio 34 godine

Kako ide oporavak?

Dobro se oporavljam. Četiri puta dnevno pijem tablete, rane mi zacjeljuju, liječnička skrb i sestrinska njega je vrhunska. Već samostalno hodam i mogu se tuširati, prije ništa nisam mogao sam.

Božja i ljudska pomoć

Kome ili čemu najviše zahvaljujete što ste preživjeli?

Ponajprije dragom Bogu. Nisam u životu puno razmišljao o tim nadnaravnim stvarima, prosječan sam vjernik laik, ali sada iskreno osjećam da me je Bog spasio. Sve je pod Njegovom „kapom“ i nikakvo se čudo ne događa bez Njegove volje. Zahvaljujem i nepoznatim ljudima koji su stali na cesti i zvali hitnu pomoć. Kad izađem iz bolnice nastojat ću ih naći i zahvaliti im na ljudskosti. Zahvaljujem i doktorima kao i prekrasnim sestrama i svom medicinskom osoblju na pomoći i skrbi za mene. Svi ti ljudi koji su pomogli meni i pomažu drugim ljudima su Bogom dani i poslani da se nađu u pravi čas na pravom mjestu i učine što su učinili. Da nema te Božje i ljudske dobrote svi bi propali i svijeta ne bi bilo. To što sam tog 23. lipnja, tri dana prije svog 63. rođendana preživio, trebao bi slaviti kao svoj novi rođendan jer to je zapravo bilo čudo.

Iako je prosječan vjernik, osjeća da ga je prilikom udara groma Bog spasio i kaže kako se osjeća ponovo rođenim

Varaždinska ljubav

Rodom ste iz Banja Luke, kako ste postali Varaždinac?

Iz Banja Luke sam došao u Varaždin 1978. godine na studij Fakulteta organizacije i informatike gdje sam i diplomirao. Kad sam došao na obranu diplomskog upoznao sam svoju buduću suprugu Nedu koja je tada bila tajnica Fakulteta. Obranio sam diplomski i želio sam počastiti društvo, pa sam pozvao i nju. Jedva sam je nagovorio i otišli smo u pizzeriju. Dopala mi se pa sam je drugom prilikom zvao i na ples, ali nije htjela jer je imala čovjeka iz Zagreba. No, nisam odustao dok nije pristala i tako smo počeli hodati. Onda sam dobio poziv za vojsku, a uspio sam dobiti služenje vojnog roka u Križevcima, tako da sam često mogao biti u Varaždinu i nastavio se družiti s Nedom. S njom sam proživio 34 godine i ona je postala dio mene kao i Varaždin. Nažalost, ostao sam bez nje. Doživjela je četiri moždana udara, bolovala je četiri godine, bila je u bolnici i u ustanovama, pred kraj je bila nepokretna i nije mogla govoriti, bio sam stalno uz nju, dolazio joj u posjete, nastojao joj olakšati teške trenutke, to je sve što sam mogao učiniti za nju.

Svojevremeno ste bili poznati kao varaždinska estradna zvijezda?

Nakon smrti supruge više nisam nastupao. Ali kad sam bio mlad pjevao sam na brojnim priredbama, proslavama, zabavama. Drugačije se živjelo nego danas, ljudi su se više družili, priređivali su se plesnjaci skoro svake subote i povodom svakog praznika, feštalo se na sve strane. Ja sam uglavnom izvodio sevdalinke, ali i zagorske popevke i starogradske pjesme. Na taj način sam želio spojiti svoju Bosnu i svoj zagorski kraj i uvijek sam govorio: „Bosna u srcu, Zagorje u duši“ i nastojao da se to osjeti u mojim pjesmama. Mislim da su to ljudi i osjetili.  Pozivali su me da pjevam u mnogim prigodama, od proštenja do svadbi i rođendana.

Životna greška

Kakva je bila Vaša poslovna karijera?

Mogu reći vrlo uspješna. Radio sam u nekoliko tvrtki, od „Ivančice“ Ivanec, VIKO-a, do jedne privatne firme i Škole informatike, a zadnje četiri godine sam bio komercijalni direktor u tvornici namještaja „Pavlos“. Moje prvo zaposlenje u „Ivančici“ mi je ostalo u najljepšem sjećaju. Direktor je bio  Josip Samaržija s izraženim osjećajem za radnika. Tamo sam stekao ogromno iskustvo. Vodio sam komercijalu i ostvario značajne projekte posebice glede istraživanja tržišta. Nažalost, prihvatio sam ponudu nekadašnjeg direktora VIKO-a Rude Molnara i otišao iz „Ivančice“ iako mi je gospodin Samaržija sugerirao da ostanem jer je sa mnom imao još veće poslovne planove. Odlazak u VIKO mi je bila životna greška jer su se tamo zaredale afere i to je bio početak kraja tog velikog sustava.  U „Pavlosu“ sam ostvario zavidne rezultate, izvoz sam za dvije godine učetverostručio izvoz, broj kupaca povećao za skoro pet puta, a samim tim je i promet višestruko porastao. Međutim, 2008. godine kad je počela recesija vlasnici su se kreditno zadužili i kad su krediti počeli dolaziti na naplatu, promet je počeo padati i tako je   tvrtka počela propadati te su je prodali „Prima“ namještaju, čiji je direktor bio moj zemljak iz Bosne. Usprkos svoj mojoj dotadašnjoj uspješnosti i projektima koje sam mu prezentirao rekao mi je: „Ne treba meni administracija“. Nudio mi je posao za strojem, a jedini sam bio s fakultetom od 159 zaposlenika. I tako sam ostao bez posla sve do dana današnjeg.

Kako kaže,odlazak u Viko bila mu je životna greška i nakon toga sve je krenulo nizbrdo

Spas u Caritasovoj kuhinji

Pa, kako ste onda živjeli?

Prijavio sam se na Zavod za zapošljavanje, ali posao nisam mogao dobiti jer su u ta recesijska vremena tvrtke više otpuštale nego primale ljude. Tada je još supruga bila živa i imala solidna primanja. Međutim, nažalost prerano je otišla i ostao sam sam. Naslijedio sam njezin stan i mirovinu po supruzi od 2.700 kuna, od čega mi ostane 1.800 kuna zbog ranijih kredita koje moram otplaćivati. Sretna je okolnost što se hranim u Caritasovoj kuhinji, ne stidim se toga jer mi znatno olakšava život. To mi je glavni oslonac jer hrana je skupa i to je ušteda od najmanje tisuću kuna. Tako su mi sigurna dva obroka dnevno i to je sreća.

Ali nije li nesreća što ste se našli u takvoj situaciji?

Da, to jest nesreća, ali tu si ja nisam mogao pomoći. Tražio sam posao svugdje, svi me poznaju, mnogi su obećavali a godine su prolazile.

Neki kažu da ste dobra duša ali da ste živjeli previše boemski?

Ima istine u tome, ali kome može boemski život smetati ako ja imam rezultate rada. Nikad nisam na posao došao pod utjecajem alkohola. Nikad s posla nisam otišao u birc. Imam striktna pravila ponašanja kad je posao u pitanju. Nisam tip koji čeka da prođe radno vrijeme, nisam odlazio s posla dok ga ne završim bez obzira da li je to za osam ili dvanaest sati. Kad imaš posla ne gledaš na sat. Svaki potencijalni poslodavac mogao je zatražiti moje reference ili radne karakteristike od tvrtki u kojima sam radio. Preporuke za mene bi bile najbolje. No, za razliku od poslovne prakse u svijetu, kod nas se ne primaju ljudi na temelju radnih referenci i preporuka, već po vezama i podobnostima.

Bez obzira na sve nedaće, Sabahudin je i dalje veliki optimist i još uvijek vjeruje da će naći partnericu s kojom će provesti ostatak života. 

Samoća je ružna

Kako planirate organizirati daljnji život?

Razmišljam o tome da nađem životnu partnericu uz koju bi mogao mirno živjeti. Samoća je teška i ružna, da ne može ružnija biti. Život u samoći kao da i nije život. Po danu si među ljudima, a kad se vratiš – nemaš nikoga. Čovjek treba imati nekoga svoga i po danu i po noći i onda kad je sretan i kad mu je teško. Ne možeš se smijati sam, ni svađati se ne možeš sam, sam jedino možeš plakati. Nije meni više do nekih gluposti, želim ozbiljnu ženu s kojom bi se razumio i s kojom bi se mogao lijepo pospominati ko ljudi, prošetati gradom.  Neko pametno stvorenje, ne prepametno, da mi previše ne pametuje. Sumnjam da ću se više moći za stalno zaposliti, razmišljam o tome da nađem neki honorarni posao. Još mogu raditi pa i fizičke poslove, istovarivao sam kamione s krumpirom, kupusom i drugim potrepštinama namijenjenim Caritasu. Tako bi ja poslije čuda kojim mi je Bog darovao novi život preokrenuo novi list u knjizi svog života. Optimist sam, ima još dobrih i slobodnih žena, a ima i poslova koje mogu raditi.      

Komentari