Povodom Uskrsa, o smislu tog najvećeg kršćanskog blagdana,  običajima te poslanju Crkve i "duhovnih pastira" glede nasljedovanja Kristovog primjera poniznosti, ljubavi prema ljudima i siromaštva, razgovarali smo s kapucinom fra Mirkom Kemivešom, kojeg mnogi vjernici prepoznaju kao upravo takvog, pravog "narodskog" svećenika. 

Kako proslavljate Uskrs sa svojom samostanskom braćom i kakve osjećaje možete podijeliti sa svim ljudima dobre volje?

Uskrs koji je najveći i najvažniji blagdan za sve kršćane proslavljamo kao i uvijek – slikovito rečeno radno i svečano. Slavili smo liturgijska slavlja svetog Trodnevlja – Velikog Četvrtka, Velikog Petka i Velike Subote,  a na sam blagdan, a to je nedjelja uskrsnuća Gospodina Našega Isusa Krista – Uskrs. Sve to slavimo kao redovnička zajednica Franjevaca Kapucina u zajedništvu sa vjernicima – našim župljanima župe sv. Vida u Varaždinu. To su dani kada kršćani slave temeljna otajstva naše kršćanske vjere, a to je spomen na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. To otajstvo je navještaj i našeg uskrsnuća -  a to znači pobjedu Života nad Smrću, pobjedu Dobra nad Zlom, pobjedu Svjetla nad Tamom koja obavija ovaj naš svijet. Zato je blagdan uskrsnuća Gospodinova – najvažniji i najradosniji blagdan za svakog kršćanina.

Promjena grešnog načina života

Vjernici su se za Uskrs pripremali tijekom Velikog tjedna posebnim duhovnih sadržajima i osobnim pokorama i odricanjima, posebice ispovijedima. Koliko se ljudi ispovjedilo povodom Uskrsa?

Korizmena duhovna obnova koja traje kroz 40 dana poziva sve kršćane na preispitivanje svoga života – koliko ga živimo u skladu s naučavanjem Isusovim kako je to zapisano u Evanđelju. Tijekom toga vremena kršćani uviđaju sve ono što u njihovom životu i djelovanju nije u skladu sa evanđeoskim naukom i odlučuju se pridružiti Kristu – koji je i sam bio iskušavan u pustinji i čiji odgovor na đavolske ponude glasi: "Odlazi Sotono – napasniče i učitelju laži". Ta promjena načina života dovodi kršćanina do toga da pristupa sakramentu svete ispovijedi – gdje pred Bogom i službenikom Crkve – svećenikom – priznaje svoje grijehe, odriče se Đavla i njegovih ponuda i moli oproštenje od Boga te prihvaća naloženu pokoru kojom uklanja posljedice svoga grešnog načina života. Kod nas Kapucina dolazi vrlo veliki broj vjernika na svetu Ispovijed, a mi im svi nastojimo biti na raspolaganju, osobito zbog činjenice da se naša crkva nalazi u blizini Autobusnog kolodvora, pa je to mnogim putnicima i stanovnicima ovoga kraja prilika da se u sakramentu Ispovijedi pomire s Bogom, s braćom ljudima i priprave svoje srce za proslavu najvećeg blagdana – Uskrsa.

Nema "izgubljenih slučajeva"

Jesu li i za svećenike ti dani bili za osobnu duhovnu obnovu ili dani povećanog radnog angažmana?

Mi svećenici tih dana moramo najmanje misliti na sebe – jer smo pozvani od Gospodina i poslani da služimo vjernom Božjem Narodu. Mi smo svjesni da smo ovdje radi ljudi i da uvijek trebamo služiti ljudima po primjeru Krista i svetoga Oca Franje Asiškoga. Čovjek se lijepo osjeća kada nakon napornog dana može zaključiti "da je Bog preko njega učinio mnogo dobra"! Trebamo svi imati na pameti one riječi svete Terezije iz Kalkute – "dobro je činiti dobro" ili kako to često ponavlja naš najstariji član redovničke zajednice pater Zvonimir Bono Šagi: "Samo dobar čovjek može biti sretan"!!!

Za Uskrs (i Božić) u crkvu dolaze i oni koji inače ne dolaze. Kako to tumačite?

Na Uskrs i Božić dolazi mnogo ljudi u crkvu iz različitih razloga. Jedni dolaze zato jer žele slaviti otajstva svoje vjere i za te blagdane se duhovno pripravljaju. Mnogi dolaze iz običaja – jer tih dana skoro svi idu u crkvu, pa i oni žele doživjeti nešto od toga zajedništva s Bogom i s ljudima. I to je dobro. To je prilika da čuju neke stvari, da im se "otvore oči" i da spoznaju da su i oni od Boga pozvani na uskrsnuće tijela i život vječni.

Mnogi samo "pobožno" pojedu šunku i jaja i misle da im je to dovoljno. Takvi trebaju prijeći još dugi put dok ne spoznaju vrednote duhovnog života i čovjekova poziva na zajedništvo s Bogom i ljudima, ali ni oni nisu "izgubljeni slučajevi" – jer Bog želi da i oni upoznaju svjetlo Božje Istine koja je u povijesti u Isusu Kristu obasjala ovu našu zemlju.

Svećenici bi trebali dijeliti sudbinu naroda

Na samostanska vrata često kucaju siromašni, ali i "žicari". Što im kapucini koji su i najsiromašniji među svećeničkim redovima mogu dati ?

Kapucini su posljednja reforma unutar Franjevačkog Reda, gdje je osobit naglasak stavljen na povratak na izvore – na svetoga Franju i njegove ideale. A Franjo je vidio da je materijalno bogatstvo velika zapreka za istinsko nasljedovanje Isusa Krista i zato je odlučio ništa ne posjedovati. Sve njegovo bogatstvo bilo je u Bogu, kojemu je jedino htio služiti pomažući siromasima i nevoljnima. I mi, Kapucini nastojimo ostvarivati – barem nešto od toga ideala svetoga Franje. Budući da vodimo jednu od najvećih župa u varaždinskoj biskupiji, nastojimo preko organiziranog župnog Caritasa kojega vode naši volonteri koji su članovi Franjevačkog Svjetovnog Reda pomagati onima koji su doista u potrebi i koji ne kucaju svaki čas na naša vrata tražeći "nešto sitnoga za pivo ili gemišt"! Pomažemo siromašne obitelji sa više djece kako bi što manje osjetili nedostatak materijalnih sredstava – kojih nikada nije dovoljno.

Kakve principe glede materijalnog položaja svećenika zastupate, a u kojoj mjeri "duhovni pastiri" slijede primjer skromnosti pape Franje?

Svećenici – kao duhovni pastiri povjerenog naroda trebali bi dijeliti sudbinu svoga naroda. Ako ljudi imaju neka materijalna dobra, onda bi nešto od toga trebali namijeniti i za potrebe uzdržavanja crkvenih institucija – župa, samostana, biskupije i drugo. Dakle, bilo bi idealno da svećenik – župnik ili koji drugi crkveni službenik živi onim načinom života kakvim žive njegovi vjernici. Dakako da je to različito, jer standard života nije isti na primjer u Africi ili u Americi ili Europi.

Svećenici bi svojim načinom života trebali pokazati da su duhovne osobe, osobe koje njeguju duhovne vrednote, osobe koje se ne moraju dokazivati načinom života u raskoši i luksuzu, pa onda izazivati sablazan kod svojih vjernika. Ja mislim da kod nas nema toga i da naši svećenici žive skromno i jednostavno.

Da li bi se Crkva trebala više zalagati za najsiromašnije?

Jasno da je to njezina uloga, ali treba naglasiti da osim fizičkog i materijalnog siromaštva postoji i „duhovno siromaštvo“ koje je još gore i opasnije za čovjekov život. A poslanje Crkve je prvenstveno duhovne naravi. Svi misle kako je Crkva jako bogata i da raspolaže velikim materijalnim bogatstvom, pa bi mogla puno učiniti za najsiromašnije, a to nije točno. Kod nas Crkva živi od dobrovoljnih doprinosa svojih vjernika, a budući da su naše crkve, kapele, samostani najčešće i vrijedni spomenici kulture, to zahtijeva velika materijalna sredstva za uzdržavanje i popravak, pa se tu troši i ono malo što se sakupi.

'Ubija' nas religija

Nerijetko s biciklom na relaciji do groblja odlazite na sprovode, je li njihov broj u porastu?

Često po prirodi službe odlazim na groblje – jer kao najveća župa u biskupiji imamo i najviše sprovoda. Idem biciklom zato što mi je to najbrže i ne moram brinuti o parkiralištu niti prometnoj gužvi. Automobilom idem kada pada kiša ili kada je veliki snijeg.

Prošle godine imali smo 181 sprovod a krštenja je bilo za 30% manje - očito je da kao narod izumiremo. Jedan moj kolega je činjenicu da mi župnici moramo najviše vremena posvetiti pokopima prokomentirao je ovako: "Vjere baš i nema, ali 'ubija' nas religija"!

Što mislite o akcijama molitava pred bolnicom radi očuvanja života nerođene djece?

Mislim da je to važno, da ljudi postanu svjesni da se tu radi o važnim stvarima – o životu i smrti. Pitanje ljudskog života ne može biti predmet "demokratskog odlučivanja", pa što većina odluči – to je onda dobro. Ne slažem se sa takvim načinom razmišljanja. Ljudi moraju postati svjesni činjenice da je svaki ljudski život – DAR BOŽJI – i o njemu ne može odlučivati nitko od ljudi jer Bog Stvoritelj stoji iza svakog ljudskog života. Na žalost, izgleda da i kod nas prevladava "kultura smrti" u kojoj je npr. ljudski standard važniji od ljudskog života, a mi se kršćani s takvim stavovima nećemo nikada pomiriti i zato je važno ljudima posvijestiti neke temeljne stvari glede ljudskog života. Da su naši roditelji, djedovi i bake koji su živjeli u puno većem siromaštvu i oskudici,  razmišljali na takav način, malo tko bi se od nas rodio na svijet.

Na današnji uskrsni dan eto, ne rade trgovački centri. Ne bi li bilo lijepo kad bi Uskrs bio svake nedjelje?

Slažem se, da bi svi trebali živjeti u ozračju "Vječnog Uskrsa". Za nas kršćane nedjelja je "Dan Gospodnji" jer je toga dana uskrsnuo naš Gospodin.

Dakle svaka nedjelja je "Mali Uskrs" kada bi ljudi, oslobođeni od napasti materijalističke utrke za boljim standardom, trebali duhovno napredovati i uživati u onim stvarnostima koje jedine mogu ispuniti čovjekovo srce istinskom srećom – a to je Božja Ljubav.

Komentari

16.04.2017. 10:13h Zadnja izmjena: 16.04.2017. 10:15

Foto: Viktor Hranić