Varaždinka brine o njezi Londončana : Kako je teško uspjeti vani ja sam osjetila još 1989. godine

Piše: Ines Hrain

Objavljeno: 22.06.2015. 20:23

Zadnja izmjena: 09.03.2016. 11:27

Varaždnika Smiljana Geček u London se uputila, kako kaže, uz uobičajene suze, pozdrave familije i prijatelja, te sa znanjem od desetak riječi engleskog i malim džepnim rječnikom kojeg čuva i danas.

Bilo je to davne 1989. godine, nakon završetka više vizažističke škole u Sarajevu. Nije išla sama. U taj veliki grad krenula je s prijateljicom, da nauče jezik i vide malo "čuda". Dvije slatke curice iz Jugoslavije nitko tada nije pitao za radne dozvole.

Danas ova Varaždinka živi na relaciji London-Varaždin  te vodi uspješan biznis kao podiolog, a u vrijeme kada se naša mnogobrojna mladež odvažno kreće na daleki put u potrazi za boljim životom, nama je ispričala s čime se sve susrela na putu uspjeha u bijelom svijetu.

Kako ste u skupom Londonu preživjele vrijeme "dok se ne snađete“?

Uz tada standardni posao, čuvanje djece. Jasno, i roditelji su se "isprisili" te posjetili par najbutika u Zagrebu, da dijete ne ide u London kao siroče. Naknadno sam otkrila da su u to doba Zagrepčkanke bile puno bolje obučene od Londončanki... Tad još nisu postojale razne niskobudžetne aviokampanije, pa je tatina plaćica otišla za moju povratnu kartu.

Onda je krenulo i s radom u pubu?

Čim smo naučile još par riječi, frendica i ja odlučile smo da možemo bolje. Pub, Knightsbridge. To su bili dani kad nitko nije pitao dvije slatke curice iz Jugoslavije za radne dozvole. Također, dani kad se alkohol u Kraljevini servirao od 12 do 15 sati, pa od 18 – 23 sata. Only. Naime, sve do 1989. u dućanima su na frižiderima imali željezne rešetke, a u pubu se zvonilo za poljednja pića. 

Najmlađa poduzetnica

Kako je izgledala tvoja prva prava poslovna šansa?

Moja prva velika šansa uletjela je u au pair agenciji. Sad sam ja omogućavala drugim djevojkama da čuvaju englesku djecu. Nije to bila neka karijera, ali 1989. odlučila sam se vratiti u moju dragu Jugoslaviju i otvoriti prvu jugoslavensku agenciju za smještanje djevojaka u Englesku, Njemačku, Italiju, Francusku. Tu su se uznemirili mediji, pa eto slave i glamura, o meni su pisali mnogi časopisi, čak i tadašnja Arena. Bila sam i "zagonetna gošća“ na radiju g. Genca, čije je sjedište bio hotel Turist, na čijem su se prvom katu skupile prve varaždinske agencije i poduzeća. Tih dana, ja sam bila jedina žena (zapravo još djevojčica) poduzetnica i to najmlađa vlasnica agencije.

Nakon Varaždina, ponovno London, pa Amerika?

Iako je moja agencija lijepo napredovala i sve je bilo na svom mjestu, meni je bilo dosadno. Kao aktivnoj streličarki tada mi je, u lipnju 1991. godine, ponuđen ljetni posao u dječjem sportskom kampu u Vermontu, USA. I eto mene, dva tjedna prije bombardiranja ljubljanskog aerodroma u Americi. Ameri nikako nisu mogli skužiti kako ja nisam znala da će početi rat u Jugoslaviji. Tim više, letjela sam iz Ljubljane za London, te iz Londona za New Jork. Ratno doba provela sam u USA sve do rujna i kao pravi domoljub, tad se odlučila vratiti u Lijepu našu. Iskreno, nitko nije mogao shvatiti zašto, a ni kako, jer su aerodromi za Hrvatsku iz USA bili zatvoreni.

Pritvor

Završavaš u pritvoru?

S važećom radnom vizom na šest mjeseci i otvorenom kartom, eto ipak mene u Londonu, gdje me automatski zatvaraju bojeći se da neću tražiti politički azil. Ja ne kužim o čemu se radi, upravo sam iz Hollywooda stigla u Europu, u kojoj je rat. Završim u pritvoru, na par sati i tu im pokušavam objasniti kako se uistinu namjeravam vratiti u Hrvatsku. Uvjeravali su me da ne znam što se tamo događa i ako me puste u Englesku, nikad se neću vratiti u Hrvatsku. Nakon poziva odvjetniku i dva dana pritvora, konačno su me pustili nakon što su pokupili provizijsku lovu, sigurno veću nego što je bila plaća službenika koji me zadržao.

Kako si se uspjela vratiti u Hrvatsku?

Srećom, tu se zatekao John, muž moje prijateljice iz Samobora koja se jadna našla u tadašnjoj Vojvodini. John se zaputio po nju, a mene usput iskrcao u Austriji. Mama i tata došli su po mene. Kako smo polako jahali prema Varaždinu, sve više sam se čudila. Tata je gasio svjetlo na autu, veli da nas bombardiraju, vreće za pijesak svugdje oko nas… Bože dragi, meni je to izgledalo kao u ratnim filmovima.

Kako si doživjela ratne dane?

U narednih par mjeseci i dalje sam se čudila što se to događa mojem umornom gradu i cijeloj zemlji iz koje sam otišla u lipnju, tek prije nekoliko mjeseci! Prvu uzbunu prošla sam sa svojom nećakinjom Jasminom, koja je tada imala 12 godina. Tek sam u Hrvatskoj bila tri dana, kad smo začule sirene. Veli mala – uzbuna! Ja zatvorim prozore, plin, vodu, uzimam šećer, deke i bježmo! I trčimo dolje u sklonište i zgradi, nosimo vreće pune hrane, sokni, gaća… Stojim ja tako s jastucima i vrećama na vratima skloništa, gledam susjede, gledaju oni mene. Oni nemaju sa sobom ništa, već su navikli na uzbune… No, ja sam se svakim danom čudila i dalje.

Ljubav

Tko nema u novcu, ima u ljubavi…

Biznis mi je u problemu jer su svi hrvatski aerodromi zatvoreni… Ali, ko nema sreće u biznisu, ima u ljubavi. Moj dugogodišnji streličarski prijatelj Saša Beneš vratio se s fronta. Ni njegov biznis s uvozom automobila nije cvao tijekom rata. Imali smo dva "mrtva biznisa" i veliku ljubav. Koju smo legalizirali i pretvorili u brak. I otišli u bolji život. Ponovno London.

I kako je sve završilo?

I ponovno sam se otišla dodatno educirati, za pedijatricu. Tri godine studija uz rad u restoranu vikendom i praznicima, te konačno diploma i prvi biznis u malom selu sjeverno od Londona, Thrapston. Tu sam, kao čudna strankinja, živjela u Londonu, nosila čudnu odjeću, imala čudni naglasak. Posjećivali su me mnogi prijatelji iz Hrvatske, koje su moji lokalci Englezi veoma zavoljeli. Pogotovo u lokalnom pubu, jer su bili dobre mušterije. I danas živim i radim u istoj pokrajini, Northamptonshire. Posljednjih desetak godina stalni sam putnik na relaciji Varaždin – London. Nakon gubitka oca i brata, polovicu mjeseca živim u Engleskoj, a polovicu u Hrvatskoj, tako sam raspodijelila i svoj biznis. Mnogima je to čudni životni stil, no kakav je, takav je, moj je.

Trava tamo nije "zelenija"

Osim posla, uključena si i u volonterske projekte?

Rođeni sam volonter pa sam uključena u mnoge volonterske projekte u Hrvatskoj i izvan. Obzirom da sam jedan od klasifikatora Hrvatske paraolimpijske organizacije, većina projekata vezana je uz sportaše s invaliditetom.

Uskoro ćeš svoje usluge ponuditi i Varaždincima?

Obzirom na česti boravak u Varaždinu te veliki upit za profesionalnu medicinsku privatnu pedikuru, odlučila sam takvu uslugu ponuditi Varaždincima i ostalim zainteresiranima. Radit ću u salonu "Nails and more", u Ulici Miroslava Krleže od 1. srpnja. Imamo par bookiranja, primjerice od naših ljudi iz Njemačke koji usluge fuss doctora u Njemačkoj plaćaju puno više. Veselim se što ću primjenjivati ovakav vid profesionalne podijatrije i u Varaždinu.

Što bi savjetovala mnogobrojnim mladim ljudima koji danas odlazi sreću potražiti u svijetu?

Preporučila bih im odlazak samo u svrhu stjecanja poslovnog iskustva. Na par godina, ne zauvijek. Često volim reći "da trava nije u Engleskoj zelenija", premda možda tako u početku izgleda.

Komentari