S umirovljenim varaždinskim instruktorom vožnje, nenadmašnim tamburašem i restauratorom orgulja razgovarali smo o javnim kućama, krčmama, cirkusima, surfanju na Dravi, kartašima u ilegali, kinima... Ukratko, o Varaždinu kakvog više nema i neće ga biti...
Jedino dušu Varaždina nemoguće je samo tako promijeniti. Ljudi su ti koji se mijenjaju, dolaze, prolaze i odlaze. Kakav je bio život Varaždina prije više od pola stoljeća i kako se grad mijenjao, otkrio nam je varaždinski umirovljenik Vladimir Knapić.
Pokazao se kao idealan sugovornik jer rođen je 1951. godine i u Varaždinu je, kako kaže, prvi put zaplakao u starom rodilištu sv. Josipa kod Kapucina.
- Moji vršnjaci i oni stariji dobro znaju da su rodilišta bila na više lokacija – u Kolodvorskoj ulici u zgradi u kojoj je danas uprava HŽ-a, potom su majke djecu rađale nakratko u Medicinskom centru 60-tih godina i tek kasnije u kompleksu novoizgrađene bolnice – veli Knapić koji je polazio OŠ Kraljice Marije (1. Osnovna škola Varaždin) i kasnije učio strojarski zanat u bivšem ŠUP-u kojeg je sredinom 70-tih godina dokrajčio Stipe Šuvar svojom reformom obrazovanja.
Polazio je srednju prometnu školu i na kraju diplomirao na Prometnom fakultetu u Zagrebu. Do mirovine radi u autoškoli na mjestu instruktora vožnje, te kao predavač prometnih propisa. Ni sam ne zna koliko je Varaždinki i Varaždinaca naučio sigurno upravljati različitim vozilima.
- Po tome me svi znaju, a u mirovinu sam otišao nakon što pokrećem obrt oko 1994. godine. Pokušao sam se baviti prijevozništvom, ali me kamioni i bavljenje njima nisu ni najmanje privlačili. Radio sam vani i pošteno plaćao porez Hrvatskoj. Ogromna davanja su me na kraju prisilila da prekinem s tim - potužio se ponosni otac dviju kćeri.
Silom klavirštimer
Obje su završile glazbenu akademiju i profesorice su klavira. A njih je nekada, baš kao i danas veliki problem kupiti, jer to su ipak skupocjeni instrumenti.
- Pitao sam kćeri zašto ne sviraju tamburice kao ja, jer one nisu skupe. No, na kraju ipak kupujem polovne klavire koje neprekidno popravljam i usavršavam se u tom poslu. Učio sam kako se to radi od starih majstora i tako postajem pravi klavirštimer. Jednom prilikom s kolegom nailazim na orgulje koje je trebalo popraviti i restaurirati. Zasukali smo rukave i posao je sjajno uspio. Bio sam u jednoj orguljaškoj zakladi i na kraju u Varaždinu osnivam Udrugu “Glazbena baština“, koja se bavi zaštitom glazbenih - tradicijskih instrumenata – kaže nenadmašni varaždinski tamburaš koji je trideset godina svirao u KUD-u Milica Pavlić Kata, koje je na žalost prestalo egzistirati.
Ni goli ni bosi
O varaždinskoj djeci, svojim vršnjacima, Knapić kaže da u njegovo vrijeme nisu hodala gola i bosa.
- Moj otac je bio ugostitelj, šef Gradske kavane u kojoj sam praktično odrastao. Stoga mi je prostor za igru i istraživanje bio inicijalno na potezu od kavane do restorana Istra. Kavana na Korzu imala je s lijeve strane ulaza klavir na kojem bi svake večeri svirali Josip Klima, Dervenkar i drugi umjetnici. Na sredini je bio stup s ogledalima, fotelje su bile kožnate i za velikim šankom se nikada nije pilo. Tu se poslije rata nudilo prvo točeno pivo i u kavanu nisu ulazili vojnici, jugo-oficiri ni milicajci – prisjeća se Knapić i odmah nastavlja s nabrajanjem najpoznatijih varaždinskih krčmi.
Iako je povremeno s društvom navraćao kod Grošinića, više ga je fascinirala “stara“ Ludva iza koje je nekada bio mlin.
- Prvo ste morali savladati 10 stepenica i tek onda se upadalo u krčmu na čijim podovima su bile debele daske premazane starim uljem i u kutu jedna velika okrugla “kraljica peći“. Kada bi taj “Gašpar“ naložili, usijao se i smrdjelo je u krčmi kao kuga. No, za šankom i stolovima pilo se fino vino i svima je bilo super. Šteta je da danas mlađarija nema pojma o “Kosmatoj Ruži“, a kamoli o “Justiki“ – rekao je Knapić od kojeg doznajemo da je u našem kraju svojevremeno najveći (ugostiteljski) problem bio nedostatak kvalitetnih vina.
Kartaši ilegalci
Uz nezaobilaznu pijaču, nastavlja, družili su se i gradski kartaši.
- Oni su u bivšoj državi silom prilika bili „ilegalci“ i to je posebna priča o kojoj sada smijem slobodno govoriti. Okupljali bi se na katu Gradske restauracije (kasnije pivnice u Gundulićevoj ulici) i u drugoj sali Gradske kavane. Bila je to najstrože čuvana tajna u gradu jer je kartanje bilo zabranjeno i kažnjivo. To znam jer ih je posluživao moj otac – otkrio nam je Knapić dodavši kako Varaždin, u kojem je od davnina bilo puno vojske, nije mogao bez bludilišta i bludnica.
Tako je jedna skromna javna kuća radila u Bakačevoj, a druga u Gajevoj ulici. Prva varaždinska madam imala je prijavljen obrt i uredno plaćala porez za tu djelatnost u Varaždinu i Zagrebu... O svojoj pak obitelji, Knapić kaže da nije bila imućna.
- Moja majka nam je sama šivala hlače i kapute. Ponekad je to bilo svakak zašito i izgledalo smiješno. Ipak, nismo se bunili, a pravo veselje je nastajalo kada bi jednom u godini dobili nove gumene – “batove“ čizme – ističe.
Brojne varaždinske obitelji, među kojima Knapićevi nisu bili iznimka, u to vrijeme u domovima nisu imale kupaonice.
- Umivali bi se vodom iz lavora i na kupanje jednom tjedno odlazili u Šenoinu ulicu u parno i kačno kupalište. Imalo je betonirane kade i u njemu se ponekad nije vidio prst ispred nosa. Okosnicu parne kupelji činio je jedan mali bazen u kojem su se Varaždinci zamotani u plahte tiskali kao sardine. Bila je to osebujna sauna – rekao je Knapić koji je tijekom ljetnih mjeseci najradije s prijateljima odlazio na kupanje u Dravi.
“Surf mašina“ na Dravi
Do novog bazena na drvenim plutajućim bačvama kupači bi prolazili pokraj sojenica na buri. Na žalost, ni tog osebujnog izviđačkog centra više nema.
- Kupalište je bilo čuvano, imalo je drvenu odskočnu dasku s koje se skakalo u rijeku, a bazen je bio debelim sajlama čvrsto vezan uz obalu. Da ga voda ne odnese k vragu skupa s nama. Ulaz se naplaćivao i kada nismo imali novaca, odlazili bi uzvodno na „otok ljubavi“. Između njega i kupališta postojala je metalna sajla s kolutom od stare skele. Naslijedili smo je od starijih fakina i bila je to naša „surf mašina“. Naime, Drava je brzo tekla i ako ste stali na drvenu dasku i uhvatili kolut rukama, vodena struja bi vas brzo odvezla do suprotne obale. To surfanje ili glisiranje je bila naša omiljena rekreacija – rekao je Knapić.
Nismo mi cirkusanti
Pravo veselje za varaždinsku dječurliju 60 i neke je predstavljao dolazak cirkusa u grad. Šatore su u to vrijeme putujući zabavljači postavljali na Banus placu (Trg bana J. Jelačića).
- Vlasnici su uglavnom bili Talijani i Rusi. Nama je to bila idealna prilika da vidimo egzotične dresirane životinje, akrobate, klaunove, bradate žene i mađioničare. Djecu je posebno zanimao prolazak između tzv. magičnih ogledala koja su iskrivljavala odraz. O tome se pričalo mjesecima. Moj je brat čak namjeravao pobjeći od kuće i krenuti u svijet s cirkusantima koji su Varaždincima uvijek bili zanimljivi. To ne čudi, jer mi se furamo na ozbiljnost i nismo ničiji komedijaši – rekao je Knapić dodavši da su, baš poput cirkuskih šatora, i varaždinska kina – Gaj, Sutjeska i Park bila 60-tih i 70-tih godina dupkom popunjena.
Kino “Sutjeska“ nije imalo balkon i u gledalište se ulazilo isključivo s ulične strane. U njemu je bio zaposlen čuvar Gaber, kojeg su se svi hahari pribojavali.
Disciplina za mangupe
- Sluh i vid nisu ga baš najbolje služili i mlađarija je to često znala iskoristiti da „na divljaka“ pogleda kino predstavu, jer novaca za kupnju ulaznica nije bilo. Znali smo i prepraviti karte koje su svakog dana imale drugačiju boju. Za bušenje perforacija koristio sam majčinu šivaću mašinu, a Gaberu je bilo najvažnije da osjeti kako ulaznica pucketa kada je otkidao njezin završetak. Međutim, kada bi vas taj ulovio da se „švercate“, odmah ste dobili pljusku i završili na cesti. Imao je on i batinu s kojom je mogao disciplinirati mangupe – naglasio je Vladimir Knapić.
Cijeli članak pročitajte u mjesečniku 30 dana.
Komentari