Vladimir Knapić o svom djetinjstvu: Varaždin kakvog više nema i neće ga biti (2)

Objavljeno: 05.08.2015. 16:51

Zadnja izmjena: 26.02.2016. 08:18

Foto: Siniša Sović

Umirovljeni varaždinski instruktor vožnje, nenadmašni tamburaš i restaurator orgulja Vladimir Knapić u nastavku svoje priče o Varaždinu kakvog više nema i neće ga biti, prisjetio se da u našem gradu fakina nikada nije nedostajalo...

>>Vladimir Knapić o svom djetinjstvu: Varaždin kakvog više nema i neće ga biti (1)

Njih je najviše mučila besparica te je čak i odlazak u slastičarne bio gotovo nezamisliv. “Cukore“ smo kupovali komadno u bombonjeri na Korzu i imati tri bombona „505 s crtom“ bilo je ostvarenje snova, naglasio je Knapić.

- Srećom, moj susjed je u blizini kavane imao slastičarnu, ali ne s izborom slastica kakve je nudio Ramadan u svojem prostoru kod današnjeg Ritza. Obožavali smo crvene ušećerene jabuke i nedjeljom, nakon mise, roditelji bi nas počastili turskim medom. Nisu nam „otpadali zubi“ jer nekada ova poslastica nije bila tvrda kao današnja. Prije ručka znali bi popiti i gverc kojeg su licitari točili na Franjevačkom trgu – kazao je Knapić dodavši da se po kavanama i restoranima davnih dana pio gazirani sok Šabeso.

Šabeso i prva Coca-cola

Bio je pakiran u staklenke u kojima se nalazila kugla umjesto standardnog čepa.

- Prvu Coca-colu u Varaždinu sam popio za 18 rođendan. Nije me impresionirala i danas još uvijek preferiram Coctu koja je daleko prirodnija i podsjeća me na mladost i na moju baku koja je rodom iz sv. Ilije. Vikendom smo joj odlazili u posjet, a spora parnjača je vukla vagone do Turčina i tu se silazilo. Slijedilo je pješačenje štrekom jer je to bio najkraći put do njezine kuće – rekao je naš sugovornik kojem su se u sjećanje urezale i slike gradske ulica koje nekada nisu bile asfaltirane.

Kada je Varteks radio punom parom u Zagrebačkoj ulici nastao bi krkljanac

No, komunalci su ih redovito prali ili polijevali vodom iz cisterni kako se ne bi stvarala nesnosna prašina.

- Ulicama su prometovali automobili, kamioni i foringaši. Potonje dobro pamtim jer su često prevozili građanima drva iz „Bobića“. Zaprežna kola dugačka osam metara s platoom vukla su dva ogromna konja kojih bi se i danas svi prepali da ih vide. Ti foringaši i oni iz starog sajmišta, koji bi građanima vozili šljunak i pijesak, bili su vječito nakon posla u birtijama. Stariji Varaždinci vjerojatno ih još pamte po opasnim tučnjavama. Naime, jednom prilikom neki foringaš je u svađi svog pajdaša usmrtio vagirom. O tome je brujao cijeli grad – rekao je Knapić od kojeg doznajemo da se i u vrijeme njegovog djetinjstva vodilo računa o raznim oblicima prevencije.

U Varaždinu nema više ni Roma koji su išli od kuće do kuće, nudeći razne sitne popravke, poput brušenja noževa i škara.

- Dolazili bi nam na vrata i cigani s pripitomljenim medvjedom. Vlasnik bi lupao u def i pjevao:“Igraj medo vrećo buha, dat će nama ljudi kruha“! Medvjede su navodno učili plesati tako što su ih tjerali da hodaju po žeravici. Bilo je to mučenje životinja i policija je takve tjerala iz grada. Za razliku od od spomenutih zlostavljača životinja, brusari s kolicima su uvijek bili dobrodošli. Popravljali su usput kišobrane. Lonce su pak popravljali plehutari. Kada bi pregorio oni bi rupu sanirali aluminijskom nitnom i moglo se dalje u njemu kuhati. Kada sam ja bio klinac, fini pijesak za pranje posuđa se više nije prodavao po kućama – kazao je Knapić primijetivši kako danas susreće puno više Roma po gradu.

Cigani s dresiranim medvjedom u Aleji Kralja Zvonimira

Zalagaonica
Imali smo i jedan posebno zanimljiv dućan u Šenoinoj ulici, nastavlja Knapić. Riječ je o “Zalagaonici“ (u tom prostoru je kasnije „Autohrvatska“ prodavala dijelove za vozila).

- U njoj su građani zalagali male svijećnjake, kutije za prstenje, satove, lančiće i male kućanske ukrase. Vlasnik je bio židov koji je otkupljivao založene predmete i prodao ih je ukoliko vlasnici nisu došli po njih kroz tjedan dana. Rado sam dolazio u taj dućan gledati te različite drangulije s patinom, posložene ispod ostakljenog pulta. Takve predivne predmete niste mogli vidjeti ni u muzeju – veli naš kazivač koji nikada nije igrao nogomet, ali je zato obožavao svirati.

Mladi glazbenici su se okupljali u „majmunjaku“, na prvom katu zgrade u kojoj je djelovao OKUD Milica Pavlić Kata (osnovano 1958. godine). Kasnije je u blizini otvoren „Dječji magazin“ u Gajevoj ulici.

- Korzo je svaku večer bilo puno kao danas kad je „Špancirfest“. Morao si doslovno paziti da ti netko eventualno ne pljune na nogu. Španciralo se od 18 do 21 sat i poslije je slijedio razlaz. Nije tada bilo pijančevanja i gubljenja vremena do jutarnjih sati – pojasnio je Knapić od kojeg doznajemo da su „plesnjaci“ bili u Istri, u Domu JNA i Čakovečkom Parku (kasnije, krajem 60-setih godina), potom u Janjetu i Domu željezničara.

- Glavna lokacija za čagere je bila na Banjšćini u krčmi „Selec“. Plesao se twist i kasnije rock. Tijekom jedne večeri moglo se obići pet plesnjaka i danas je to, za ovu silno informatiziranu mladež, tek sanak pusti. Pucu si je negda svako našel bez brige – ustvrdio je Knapić kojeg smo usput pitali što misli o politici i političarima.

 O politici i starom placu

- Politika je navek bila i ostala - kurva. Tako je u cijelom svijetu i nije bolje ni kod nas. Politika je jedan jako pokvaren posao i takav mora biti. Nije dobra, ako ne zaudara kao stari varaždinski plac. Strašno je smrdio po dravskoj ribi, jer za morsku nije bilo frižidera kakve danas viđamo. No, i današnje milostive ližu si ruku na koju im kumice radi probe kapnu vrhnje. Voće se na placu nekada nije kupovalo, jer je kruške, jabuke, trešnje i druge voćke svatko imao posađene u svom vrtu. Ako nisi imal pri svojoj hiži, bilo je voća kod susjeda – veli nekadašnji varaždinski „dečec“ kojem je otac prvu bananu kupio u Zagrebu, jer ih u Varaždinu nije bilo.

Na starom varaždinskom placu uvijek je bila gužva

Dočekala ga je ta ukusna poslastica ujutro na ormariću pokraj kreveta.

- Odmah sam je odnio u grad, da se pohvalim kolegama. Svi su je stavili u ruku i do večeri bila je sva gnjecava. Takvu sam je odmah pojeo i drugi dan me otac pitao: „Kakva je bila“? Odgovorio sam da mi je više nikada ne kupuje, jer je fest žufkog okusa. Naime, nitko mi nije rekao da se banane gule i ja sam prvu pojeo s korom – kazao je kroz smijeh.
     
O mesnicama i spidveju

U gradu je i u socijalističkom razdoblju bilo dosta mesnica. Privatnih i „društvenih“, a jedna od boljih bila je u Gajevoj ulici.

- U njoj je radio uvijek ljubazan mesar Toplak, a dobre robe uvijek je bilo i kod Mikulčića. Legendarna je bila „Vajdina“ mesnica na Korzu u kojoj se moglo jesti kuhane kobasice i safalade, poslužene uz čaj ili bijelu kavu s Forstovim - najboljim friškim žemljama na svijetu. Nikada u Varaždinu nije bilo, niti će biti boljeg kruha i peciva od onog iz stare Forstove pekare – naglasio je Knapić.
Po njemu, Varaždinci su danas prikraćeni za brojne užitke u koje je nekad spadao odlazak na utrke spidvejaša.

- Motociklistička natjecanja na kružnoj stazi od šljake ili pijeska, dugoj 400 metara, vozili su na starom Varteksovom stadionu. Meni je posebno bio zanimljiv miris benzina i etera koji je izlazio iz auspuha motora. Još pamtim vrhunske vozače, poput braće Dragutina i Josipa  Regvarta. Natjecanja su uvijek bila poslije podne i stadion je bio zaštićen drvenom ogradom kako netko ne bi nastradao. Teren je prije utrke obavezno prskan vodom. Znali smo poslije mise otrčati do stadiona da besplatno vidimo trening i nismo se dobro proveli kod kuće ako je na bijelim košuljama bilo tragova „leša“ – prisjeća se Knapić.

Kao i većina njegovih vršnjaka, obožavao je klizanje. Prva saznanja o toj rekreaciji stekao je na ledom okovanim rukavcima Drave.

- Osjećali smo se kao kraljevi kada je napokon uređeno klizalište na Srednjoškolcu (Partizanu). Zavidjeli smo našim hokejašima jer su Varaždinci imali jaku ekipu i dečke je obožavao cijeli grad. Zagrebački je Medveščak kod nas uvijek dobio „po repu“. Dojde mi zlo kada se sjetim kako je bilo teško nabaviti klizaljke. Prve sam „hokejke“ dobio na poklon i to nekoliko brojeva prevelike. Morao sam u njih nagurati hrpu papira, bandažirati stopala i tek potom bi počela uživancija na ledu kojeg je održavao stari deda Borović – kazao je Knapić dodavši da su u modi bile i rolšue, a onaj koji bi imao romobil, bio je glavni frajer u gradu!

Varaždinski hokejaši zagrebačkom Medveščaku uvijek bi dali “po repu”

Kosturi na hrpi

Za razliku od klizališta, stari varaždinski otpad (nalazio se kod pothodnika, nedaleko od današnje Vindije) trebalo je pošto-poto izbjegavati.

- Nije bio problem u otpadu, već u otvorenoj gradskoj kanalizaciji koje je tamo tekla i na kraju se ulijevala kod Trnovca u Dravu. Skakali smo preko odvodnog kanala i jao si ga onome koji bi se poskliznuo i završio u tom miomirisnom tekućem materijalu – veli Knapić.   

Inače, sav otpad iz gradske klaonice, poput kravljih i konjskih glava, sakupljao se u kosturnici – spremištu uređenom nasuprot židovskog groblja.

- Svi varaždinski klinci morali su to vidjeti.  Bilo nam je jako zanimljivo, kao na satu anatomije, jer je spremište bilo uvijek do vrha napunjeno različitim kosturima  - rekao je Knapić. 

Cijeli čanak pročitajte u mjesečniku 30 dana.

Kakav otac - takav i sin!

Komentari