Homo democroaticus: Kako su varaždinske srednjoškolke promijenile rodne stereotipe

Nezadrživi korak povijesti, hod pojedinoga doba, ritam vremena gazi sve ograde, prepreke, zapreke, gutajući u sebe kao Kronos sve ono što usporava tvrdoglavo inertno pravocrtno gibanje. Ništa u našoj kulturi ne može pripriječiti široku stazu emancipatorskom i revolucionarnom stopalu, jednostavno povijest sama obuva čizme od sedam milja, prekoračuje korice bajke i sama si osigurava casting, nepogrešivo pronalazi svojih pet minuta slave u objektivu mobitela, u video snimkama i fotkama, ujedno sama brojeći svoje marketinške uspjehe nizom lajkova i šeranja.

Dogodi se tako sto ga da na fenomenološkoj razini zateknemo pokoju perverznu inačicu arhetipskih obrazaca: nekada su muškarci opravdali svoje ratničke, osvajačke i pljačkaške nagone izlikama da brane, zaštićuju i osvećuju čast žena, pa su po predaji i neki od najvećih svjetskopovijesnih osvajača desetljećima opsjedali Troju, krvarili i ubijali, pljačkali ne stoga što im je geostrateški Troja bila nužna nego stoga što su se htjeli osvetiti bratskom narodu za kurveraj njihova princa i svoje kraljice. Tako se rasprela priča jer, priznat ćete i dan danas ipak romantičnije zvuči boriti se do zadnjega daha za svoju, makar i preljubnicu nego opljačkati i porobiti druge. Sve te muškarčine koje su bildale kako bi mogli opstati na bojnom polju imale su svoju Ahilovu petu, jedno nježnije biće koje im je, jer u ljudskom je društvu sve povratno, obično služilo upravo kao izlika da mogu slobodno nasrnuti na drugu muškarčinu. Čak i tankoćutne lirske biljke od ljudi, pjesnici, pogibali su u dvobojima boreći se za čast i ljubav drage.

No, varaždinske su srednjoškolke ovih dana pokazale da te rodne stereotipe treba odmah promijeniti, i to ne uobičajenim bapskim klampanjem i naricanjem kako su žene još uvijek obespravljene, nego upravo – šakama. Dohvatile su se tako i čupale za kosu, zarile nokte u meso, valjale po bedemima staroga grada, poticane svesrdnom bučnom navijačkom potporom… I sve to zbog – muškarca. Red je ipak, pomisliše, ako su se oni tukli cijelu povijest za nas žene,vratiti im dug i dobro se pošorati za naklonost dečka.

Kud ćeš boljega bojnog polja od Starca? Kad već nastavnici iz škola, čast izuzecima, zaziru od otvorene terenske nastave, pa im se ne da djecu voditi do našega wasserburga kako bi im objasnili da su vitezovi po nekoliko dana žuljali hrpte konjima čekajući da ih milostiva pripusti kroz lančanu kulu, djevojke su organizirale nastavu in situ, na samoj lokaciji i pokazale kakve su se makljaže zbivale nekada na tom prostoru.Roditelja, nastavnika ili policajaca nije bilo u blizini jer ipak je riječ o šetalištu, imaju pametnijega posla. Uostalom, policija je bila zabavljena time što je netko ukrao novac iz – njihova stožera.

Znam već, mislite ovaj je ciničan i drži se toponima Starog grada jer mu odgovara stilistički. No, više je to od stilistike i još više od simbolike.

Škola i grad nisu samo cigla, mort i črep. Škola i grad nisu samo lokaliteti. Škola i grad nisu samo društvene institucije. Škola i grad nisu samo okviri u kojima učimo. Dapače, vitae non scholae discimus, ne učimo ni za školu, ni za nastavnike, ni za roditelje, ni za grad, ni za domovinu, nego za život. Ova djeca, međutim, nisu naučila ništa, niti one djevojke koje su se odlučile tući niti pak oni koji su navijali i bodrili ih. Ti su mladi ljudi zreli za – preodgoj.

Kao i ovo cijelo društvo. Jer, koliko je to teško reći u uho oholosti, i ovo je društvo nezrelo i neodgojeno, ovo je društvo prepuno nasilja, počevši od verbalnoga. Ovo je društvu u kojem se s drugima natječemo tako da ih vrijeđamo, pljujemo, tučemo iz svih oružja. Ovo je društvo u kojem je svako vrijeđanje onih koji misle drukčije dopušteno jer, ako ništa drugo, prozvat ćemo uvrede satirom. Ovo je društvo u kojem uopće nitko ne trepne kada se druge naziva pogrdnim imenom, ali se na noge dignu cijele društvene skupine ako netko izrazi svoj sud o ustašama ili partizanima. Ovo je društvo u kojem tučnjave nisu samo spontani eksces nego se lako može dogoditi da se organiziraju jer su i pedagoginja škole i ravnatelj potvrdili da su znali kako su djevojke posvađane i kako prijete sukobom.

Ovo je društvu u kojem škola služi za bubanje činjenica i dobivanje ocjena, ona niti je „žarišno mjesto socijalizacije“ kako ju je prozvao sociolog Durkheim niti je mjesto na kojem se djeca odgajaju, pa čak ni toliko da znaju prevladati sukobe mirnim putem. Sudeći po izjavi odgovornih i roditelja, škola je mjesto na kojem su djevojke učile ali koje, i kad su svi znali da su na rubu fizičkoga nasilja nije poduzelo ništa, odnosno poduzelo je to da su ih razrednice otpratile do dvorišta.

Ovo je, naposljetku, grad u kojem se djeca dovode u srednju školu kao kuferi u autobusima i odmah nakon nastave brzo vraćaju jer, eto, lokalni kreatori obrazovne politike nisu shvatili da su srednje škole nastale u većim mjestima upravo stoga da se djeca socijaliziraju, da se međusobno druže, da posjećuju knjižnicu, kazalište, muzeje, koncertne dvorane, sportska igrališta… Svi mi koji smo imali nesreću da nismo zbavili srednje škole tijekom mandata ove vlasti koja je, po svojoj vlastitoj zabludi, uložila u obrazovanje jer plaća prijevoz, dobro se sjećamo da nije bilo ništa ljepše ni slađe nego sjediti na Korzu, špehati cure ili dečke, razgovarati, stvarati nova prijateljstva. Danas, na žalost, mladi prije odu iz grada nego što su u njega ušli, jedino je važno da budu na nastavi.

Bilo je stručnjaka koji su upozoravali da se na pogrešan način brinemo za svoju djecu, primjerice dr. Novosel.  U našim školama već dugo nedostaje psihologa, defektologa i drugih stručnjaka koji bi se posvetili ne dječjim ocjenama ili znanju, nego poteškoćama u sazrijevanju, dječjim emocionalnim i socijalnim stanjem. Umjesto da je uložila milijardu kuna u zidove, jer je naravno dragom bogu svejedno hoće li srednjoškolci ići u školu dvosmjenski ili jednosmjenski, županija je trebala uložiti u obrazovanje nastavnika, u formiranje stručnih timova koji bi se trajno posvetili brizi za dječje socijalne kompetencije, u različite tečajeve i vježbe nenasilnoga rješavanja sukoba, pomoći devijantnim mladim osobama. I ne samo to. Trebalo je uže povezati škole, roditelje, zajednicu, stvoriti timove stručnjaka koji bi se, zajedno s centrima za socijalnu skrb, bavili i komunikacijom između djece, djece i roditelja, obiteljskim interpersonalnim odnosima itd. Mi takvih stručnjaka gotovo da i nemamo, ali se zato hvalimo količinom betona koji smo ugradili u građevinske objekte škola.

Ništa nam drugo ne preostaje nego pružiti ruku toj djeci i podići ih sa zemlje po kojoj su se valjala i hvaliti Boga što se nije dogodilo veće zlo od pubertetskoga divljanja i makljaže. I shvatiti da je to klupko nasilja samo simptom bolesti društva.