Homo democroaticus: Credo quia absurdum - čudo u Varaždinu 2016.

Nije lako, dragi čitatelju, kroničarima u ovome gradu, nije lako...

Obično se od kroničara društvenih zbivanja očekuje izbrušeno umijeće apstrahiranja od banalnosti i tričarija i precizna detekcija onih događaja koji, možda još s nesagledivim posljedicama, čine novosti ili prijelomne točke u linearnom tijeku povijesti nekoga grada ili kraja. Jer kronike se ne vode, ne zapisuju i ne provjeravaju naknadno kako bi se objasnilo prošlost nego kako bi se mogla dovidjeti budućnost. No, kako se god napregnuli, koliko god izoštrili prirodno tromu percepciju i razgibali lijeno sjećanje, ne možemo u dosadnom, predvidljivom i posve jednoličnom tijeku varaždinske 2015. godine, pronaći gotovo ništa što bi prošlu godinu učinilo posebnom, što bi je obilježilo.

Nećemo pamtiti prošlu godinu, kada je u pitanju ovaj grad i ovaj kraj, ni po čemu spomena vrijednom, kao što nismo pamtili ni 2014. Ni 2013. ni 2012. Jednostavno, više radnje ili barem dojam događaja, uspiju čak proizvesti domaće sapunice, ako ništa drugo tu i tamo se pojavi neko neželjeno, ostavljeno dijete ili zaboravljeni rođak, pa deus ex machina pokrene lavinu događaja. No, nas je očito deus, bog zaboravio, ostavio nas na milost i nemilost glavnim likovima zašećerene sapunice s epizodnim rolama. Sve su se godine stopile u pravocrtno, produženo trajanje, bez međašnih točaka, bez pragova na kojem se novo ljušti od staroga, bez dogledivoga kraja, bez svrhe. Sve su te godine blatnjavi, razvodnjeni put po kojem gacamo, neki pokisli kao purani neki ponosito kao pauni. Šljapkanje po bljuzgavim godinama.

No, ako bi se i kad bi se pojavio varaždinski Mel Brooks i kad bismo malo popustili revnoj kroničarskoj akribičnosti dalo bi se u protekloj godini pronaći kurioziteta svjetskih razmjera za smiješnu stranu povijesti, poput, primjerice, Habuševa prosvjeda pred Zmajlovićevim ministarstvom, na koji je, između ostalih, dovukao i nekoliko gradskih šlosera i na koji je, da bruka bude potpuna, zakasnio. Naravno, ta sapunica imat će nastavak, dok se ne rasprsne i taj mjehurić što ga je Habuš napuhao, jer on tvrdoglavo očekuje i od nove vlade da, tri godine nakon što je dodijelio koncesiju ali nije potpisao ugovor, netko pristane promijeniti natječajne i koncesijske uvjete.

U anale ne samo smiješne nego i groteksne strane povijesti svakako spada papagajski lik župana koji već osam godina ponavlja, gotovo već onjkavo najavljuje izgradnju nove kirurgije u bolnici. Vjerojatno računajući na efekt začudnosti kad se to napokon zbude, obećao je novu kirurgiju 2011., pa onda 2013, pa čak i raspisao natječaj 2014., da bi konačno cijela ta bajna javno-privatna pizdarija ponovno bila odgođena. Ista sudbina prati i dogradnju škola, EU projekte, veće infrastrukturne zahvate – sve su to naši glavni glumci pročitali s blesimetra ali već u idućoj epizodi zaboravili.

No, u Varaždinu kao da smo svi i dalje zadovoljni, sudeći barem po nepodnošljivoj lakoći odgađanja kojom je usvojen proračun, gotovo u idiličnom suglasju čak i do sada ljutih neprijatelja. Do sada smo se pouzdali u vertikalu vlasti, od mjesnih odbora do države (HNS i SDP), ali nam se vertikala malo „spigala“ pa su obećanja zvučala kao da ih daju beskičmenjaci. Sada kad više nema vertikale, sapunica bi se mogla nastaviti po već uhodanom scenariju: glava kuće vući će na jednu, noge i ruke na drugu stranu. No, ne valja zloguko proricati, možda se i u Varaždinu dogodi čudo. Credo quia absurdum!