Homo democroaticus: Da nije 'susjede' Bernarde, naši bi i dalje u Toplicama gradili - samo obećanja

Sretnu se Amerikanac, Rus i Zagorec hvaliti svojim poljoprivrednim postignućima. Amerikanac se prvi pohvalio kako su genetičkim putem uzgojili jagode koje u mjesec dana narastu do koljena. Rus na to odmahne rukom: „Nije to ništa, mi posadimo brezu i za tjedan-dva već daje hlada“. Domišlja se Zagorec, domišlja, pa će svečano: „Dečki, spori ste kak puži: mi vjutro posadimo trseka, u podne smo več tak pijani kaj se iščemo…“

Kada bismo se potrudili smisliti inverznu dosjetku, aludirajući na najveći uspjeh u odugovlačenju i rastezanju vremena, mogli bismo mirne duše posegnuti za mnoštvom hrvatskih političkih Potemkinovih sela, od zagrebačke Sveučilišne bolnice, gradnje pelješkoga mosta, a u tome neslavnome izboru sasvim bi se ravnopravno, dapače, s izvjesnim izgledima u konačnu pobjedu, natjecala najava izgradnje termalnoga lječilišta i turističkoga kompleksa u Varaždinskim Toplicama.

Već se desetak godina trubi urbi e orbi kako će, eto, dogodine, konačno započeti projekt proširivanja zdravstvenih i rekreacijskih te turističkih kapaciteta ustanove koju kolokvijalno zovemo Minerva: počelo se sa svečanim projekcijama idejnih rješenja i nacrta, nastavilo se s obilascima starorimskih spomenika, pa kad se preskakutalo sve što je povijest ostavila završilo se s vizijama hrpa eura što će padati iz EU fondova. U svem tom zanosu, više svojstvenom rimskoj hedonističkoj lakomislenoj kulturi nego ozbiljnom planskom obnavljanju i razvijanju povijesnih spomenika i prirodnih dobara, kako to obično biva, propustili smo ili nismo imali dovoljno snage iskoristiti mogućnost da se najveći hrvatski sportski kamp – nogometne reprezentacije – smjesti upravo u Toplice. Uglavnom, Rimljanima je bilo dovoljno desetak godina da osvoje i porobe daleko starije i kulturno razvijenije sredine, dok našim lokalnim vlastima to nije dovoljno ni da dignu lokacijsku dozvolu.

I kad smo već pomislili da ćemo sve ispratiti s podsmijehom kojim se inače skrše sve naše iluzije u poduzetnost i sposobnost lokalnih vlasti, gospođa Bernarda Cecelja, s odmjerenošću kakva priliči svakom iole ozbiljnijem gospodarskom pothvatu, bez prevelike pompe i napuhavanja vlastitih ideja i zasluga, najavila je izgradnju turističkoga hotelijerskoga kompleksa upravo u Toplicama. Mjesto koje je do prije stotinjak godina bilo poznato diljem nekadašnjega srednjoeuropskoga carstva kao termalno lječilište te tako steklo svoje mjesto na europskoj turističkoj karti, tako će konačno ponovno postati veliko gradilište i obnoviti ponudu prema zahtjevima i prohtjevima današnjih konzumenata takvih turističkih usluga. Uostalom, samo pogledajmo turističke učinke Ptuja ili Martina na Muri.

Mogli bismo se unaprijed složiti s onima koji će reći da takve projekte i valja ostaviti privatnoj inicijativi, kada, prvo, ta razlika privatnoga i javnoga ne bi bila potpuno nategnuta i promašena te, drugo, kada ne bi bilo svega ovoga natezanja i prenapuhanih političkih obećanja. Ne zanimaju nas pritom ni česti zavidni prigovori našim lokalnim vlastima, što pak potvrđuju i statistički podaci, da međimursko gospodarstvo i turizam raste mnogo brže i postaje propulzivnije i dohodovnije od varaždinskoga. No, doista je istina da su naše lokalne vlasti uljuljkane u samozadovoljnom predstavljanju običnoga krpanja asfalta kao najvećih uspjeha, pa i zasluga. Tako smo nekoliko tjedana slušali o nevjerojatnim postignućima naše gradske vlasti koja je, gle čuda, uspjela obnoviti stotinjak metara ulice Ognjena Price, dok su istodobno čakovečke vlasti tijekom produžene sezone gradili i radili da se sve prašilo po Čakovcu.

Ništa  nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme, rekao je B. Franklin, i doista se ništa tako ne probija u stvarnost kao ideja ili naum koji treba nekom gradu, sredini, narodu u određenom trenutku. Sreća da ima poduzetnih nam sugrađana, susjeda, koji su to shvatili ne čekajući poslovično dangubljenje i nepodnošljivu lakoću kupovanja vremena naših lokalnih i županijskih vlasti. Bit će da su pogrešno razumjeli onu Hegelovu: Minervina sova uzlijeće  tek u ponoć. Kad se oni probude od zaljubljenosti u vlastitu sjenu, Minervina sova će već radosno prhati po topličkim krovovima.