Homo democroaticus: Vražja opsjena, lokalni fifčiriči i nacionalni vlastodršci

Da ste kojim sretnim slučajem morali zgibati iz Varaždina ili Hrvatske negdje u ovo vrijeme prošle godine ili se barem dobrovoljno hibernirali do ovoga proljeća ne prateći što se u domaji događa, pa se sada ponovno vratili, dugo biste se dovijali razabrati ima li išta novoga na ovim prostorima...

U javnom diskursu i dalje bi vas dočekala junačka borba prsa o prsa za bolju prošlost, pa bi se u šumi od koje se ne vidi drvo čas pomaljali partizani, čas ustaše, u općoj balkanskoj krčmi i dalje bipriličiločastiti sve oko sebe fašistima ili komunistima, kao pijani pajaci i dalje bismo prebrajali lijeve i desne dok sami ne stojimo na sredini jer sredine i nema. S viškom prošlosti, lakše je podnijeti sve manjkove, od onih u gradskim i državnim blagajnama do ispuhanih balona očekivanja. S viškom prošlosti ministar kulture Hasanbegović može podnijeti manjak ionako siromašne kulturne škrablice, a najcitiraniji Hrvat može postati radijski spiker Nenad Stazić, lik kojemu je temeljna životna vještina bila dikcija vremenske prognoze.

Doduše, bit će da su se u međuvremenu dogodili i pokoji izbori, koji, naravno, ništa nisu promijenili, bit će čak i da se najavljivalo neko novo vrijeme sa „snažnim mladićima koji bacaju sjekire, više, više sve više“ kako su se nekad slovenski Buldožeri rugali socijalističkom pregalaštvu, sa svjetskim premijerima koji su uspjeli u međunarodnom biznisu pa su s putovnicom donijeli i samoočevidne reference.Bit će da ste prespavali jeftine i niskobudžetne sapunice lokalnih komedijaša koji od 35. do 62. nastavka najavljuju po 58. put izgradnju nove kirurgije, novih škola, obnovu vrtića, izgradnje i investicije, radna mjesta i veće plaće dok konačno ne shvatite da postojanje tih likova ovisi isključivo o tromosti vašega oka, onoga unutarnjega, onoga čula, osjetila za jednakost, pravednost, sposobnost.

Bit će da se u međuvremenu već tisućiti put počela odvoziti varaždinska balirana sramota, govno umotano u celofan, ili će ipak biti da je, uz ovih 130 tisuća tona odjednom uokolo, još uvijek jedine, hrvatske tvornice za obradu, nekim čudom naraslo brdo novih bala. Bit će da se dubokoumno raspredalo o društvenim prioritetima i s povijesnim pathosom pozvalo na opće suglasje oko „bitnih nacionalnih pitanja“ poput, primjerice, školstva, da bi se već u istoj sekundi zaključilo kako ta reforma ionako započinje od 2020. Da, svijet će stati do 2020. i strpljivo kao naši pacijenti pred ordinacijama čekati da se mi Hrvati imamo dovoljno komotnoga vremena presvući iz svojih košuljica, mrdnuti iz svojih navika, suočiti se sa svojom lakomislenim i lakomim mentalitetom odgađanja i shvatiti da će u pet godina vrijeme pregaziti sve naše povijesne dubokoumne i dalekosežne strategije, planove i projekte.

Ili, ipak? Bit će nešto novo, da se ispravimo: kad se probudite, plaćat ćete veću zdravstvenu zaštitu i radit ćete dulje, do 67., ako preživite tijelu i duhu umilnu stvarnost nam horvatsku.

Nihil novi sub sole, ništa nova pod kapom nebeskom. Ali ne stoji vrijeme, upravo u tome i jest vražja opsjena, vrijeme danas ne leti, ono u letu kao u vihoru nosi sve pred sobom što nema dovoljno korijenja, sve što nema dovoljno snage samo u sebi da se održi, sve što nije, recimo jednostavno, autoadaptibilno, sve što se ne može samo prilagoditi na nove okolnosti. Ne stoji vrijeme, stoji, zaglibljena naša tvrdokorna navada da se svađamo i tučemo oko prošlosti. Ne stoji vrijeme, ali ne stoje ni prostori, kad se probudite shvatit ćete da je u međuvremenu nekoliko tisuća mladih školovanih ljudi, možda i vaših susjeda, doista zgibalo iz zemlje.

A mi? Mi visimo u toj našoj okoštalosti zapetljani za svoje prečke, okrenuti glavom prema dnu, u tami kao slijepi miševi i ravnamo se u toj gluhoj i memljivoj jami samo po svojim vlastitim kricima, psovkama i uvredama. Ništa novo pod suncem za netopire, ne zato što ništa novo dan ne nosi nego zato što naše oči nisu navikle vidjeti istinu. Možda bismo ipak trebali kao Diogen velikom Aleksandru Makedonskom konačno odbrusiti vlastodršcima, od lokalnih fičfiriča nadalje: maknite nam se sa sunca, pustite nas da stvorimo svi zajedno nove vrijednosti.