Radnik/radnica na proizvodnoj liniji, šivač/šivačica, radnik/radnica u održavanju, vozač/vozačica teretnoga vozila, konobar/konobarica, skladišni radnik/radnica, konobar/konobarica, armirač/armiračica, fasader/fasaderka, bravar/bravarica, instalater/instalaterka, pekar/pekarica, obućar/obućarka, tapetar/tapetarka

– ako ste pomislili da su ovo oglasi za zapošljavanje u predindustrijskom dobu, recimo kasnoga 19. stoljeća, onda bi bilo dobro da se s proljetnim danima odšećete do Zavoda za zapošljavanje pa će vam ubrzo postati jasno da su to, na žalost, najtraženija zanimanja tijekom 2015. godine na području grada Varaždina i naše županije, da je riječ o onome što poslodavci zahtijevaju u postindustrijskom dobu, u srcu, jelte, najrazvijenije i najprosperitetnije hrvatske županije. Da se ne bismo pogrešno razumjeli, odmah valja reći da nijedno zanimanje nije manje časno, dapače, svatko tko radišno i pošteno zarađuje za kruh jednako je vrijedan društvene brige i pažnje. Ali svakako jest prezira vrijedno da se u vremenu kada se govori o postindustrijskom informatičkom i robotičkom dobu, naše lokalne javne vlasti na sva usta hvale kako smo sredina koja magnetski privlači ulaganja, u kojoj se otvaraju radna mjesta i u kojoj se građanima nudi standard iznad hrvatskoga prosjeka.

No, reći ćete: tko ionako ozbiljno uzima političke najave, obećanja i samohvale, pa čemu se onda uopće na to osvrtati? Mogli bismo odmahnuti rukom doista kada bi to bili samo verbalni proljevi sebe punih vlastodržaca, kada iza toga svega ne bi stajala činjenica da se upravo ovih dana, više nego inače i više nego očito, nismo osvjedočili da su s tim verbalnim proljevima nisu povezani i financijski odljevi, i to bujice javnoga novca koji je kao utrošen na popravljanje obrazovne strukture stanovništva i stoga na pružanje boljih i viših radnih mogućnosti i veću socijalnu prohodnost i mobilnost.

Ono što posve obeshrabruje i što bi trebalo zvoniti na uzbunu javnosti kojoj je imalo stalo do vlastitoga napretka i razvoja, jesu istraživanja koja godišnje statističke izvještaje uzimaju kao trendovske pokazatelje. Vidjet ćemo da je, uz već notornu činjenicu da zaposlenost nije rasla, na godišnjoj razini više zaposlenih jedino u prerađivačkoj industriji, posebice tekstilnoj, kožarskoj i drvnoj, dok je, s druge strane, na godišnjoj razini upravo pada potražnja za onim zanimanjima koja zahtijevaju visokoškolsku naobrazbu i koja su u današnjem svijetu razvojne naravi – prije svega, informacijske i komunikacijske djelatnosti, financijski sektor, znanstveno-tehničke djelatnosti, područje obrazovanja, zdravstva itd. Pogledamo li i ukupan broj novozaposlenih na godišnjoj razini, ponovno će nas dočekati razočaravajući podatak da novo zapošljavanje pada upravo u razvojnim gospodarskim granama, pri čemu posebno zabrinjava da se u Varaždinu smanjuju radne i karijerne šanse informatičkim i uslužnim zvanjima.

Svemu rečenome, valja pridodati i gotovo prešućenu i ni od koga od službenih i javnih autoriteta prenijetu i protumačenu informaciju da je preko 3100 osoba uopće izbrisano iz evidencije burze rada, kao i podatak koji je ravan pravoj socijalnoj katastrofi – da je gotovo 5000 osoba iselilo iz naše županije u protekle tri godine.

U takvim okolnostima gotovo da smiješno ako ne i tragično zvuče jeftinapolitička nadmetavanja, podmetavanja i sad već pripetavanja oko (ne)uspjeha županijskih obrazovnih razvojnih projekata, prije svega, čuvenoga JPP-a. Ako se možda nekome i učinilo da je moguće dokazati uvjerljivo kako je gradnja škola i dvorana razvojni zamašnjak i kako će to trajno promijeniti obrazovnu sliku ovoga kraja, pa je imalo smisla i svrhe utrošiti preko milijardu kuna, sad je potpuno jasno da nema neposredne izravne poveznice između cigla i ugovora, između zidova i radnih mjesta. Štoviše, u svjetlu ovih suhih statističkih listova valjalo bi kao pod mikroskopom pregledati i učinke svih ostalih razvikanih razvojnih projekata. Primjerice, iz analize potrebe za radnom snagom, broja novozaposlenih, prijava u anketiranju poslodavaca itd. posve jasno proistječe da se najlakše zapošljavaju osobe koje su završavale bivši trogodišnji veleučilišni studij strojarstva i elektrotehnike, dok se najteže zapošljavaju upravo oni kadrovi koje je počelo obrazovati novo sveučilište nastalo stapanjem s Koprivnicom, dakle novinari, medijski dizajneri i diplomanti multimedije. Isto tako, postaje jasno da bi novi studiji građevinarstva i elektrotehnike na sveučilišnoj razini bili više nego dobro prihvaćeni na tržištu rada, što je jasan putokaz kreatorima obrazovnih visokoškolskih programa. Bilo bi dobro razmisliti i o ostalim deficitarnim visokoškolskim kadrovima poput profesora jezika ili farmaceuta jer se svojedobno spominjala mogućnost biotehnoloških studija.

Sve ovo pokazuje da umjesto jalovih i besciljnih rasprava o prošlosti, koja je, doduše, barem u visini ogromnih ulaganja u zidove, posve potrošena, sada krajnji čas da svi zajedno razmislimo kako ćemo umjesto županije jeftine i slabo plaćene radne snage s popisa zanimanja koji doista liči na predindustrijsko društvo, postati regija u kojoj ćemo poticanjem visokodohodovnih gospodarskih grana, osigurati uvjete za obrazovanje i zapošljavanje visokoškolskih i osobito visokoplaćenih kadrova, jer takvi danas pokreću razvoj i podižu životni standard i zanimanjima s popisa na početku teksta. Jer najgore je kada mlad čovjek, u čije znanje i sazrijevanje je uložen trud i briga roditelja i zajednice, može jedino pronaći posao na takvoj listi, bez ikakve mogućnosti da se premjesti na neki drugi popis. Takvi nisu popisani nego često otpisani.

Komentari

31.03.2016. 08:39h Zadnja izmjena: 31.03.2016. 09:01

Foto: ilustracija