Priče s kavice Ines Hrain: Rodijaštvo iz prve ruke ili zašto od nas 'gore' nikad ništ

Prije dosta godina, susjed iz moje zgrade postao je ministar unutarnjih poslova. Uz tu funkciju, išli su i osobni zaštitari, pa se nekolicina zgodnih mladića uselila u staklenu prostoriju na našem stubištu. Danonoćno su pazili na sve koji bi ulazili kroz vrata. U to vrijeme nikakvi se smutljivci nisu smucali po stubištu, niti se oko zgrade moglo piti ili vršiti nuždu kao danas. Uz tako važnu osobu i mi ostali stanari dobili smo na važnosti.

Susjed ministar ostao je isti kakav je i bio, srdačan, simpatičan striček kojeg sam poznavala veći dio života. A njegovi čuvari postali su naša lokalna atrakcija. Budući da nije bilo zainteresiranih atentatora, dečki su vrijeme skraćivali koketirajući sa zgodnim ženskama iz zgrade. Život je tekao kao i prije, a mi smo se ponosili svojim susjedom ministrom i osjećali se sigurno pod budnim okom njegovih tjelohranitelja.

Te sam godine pratila jednog svojeg talentiranog učenika na općinsko natjecanje iz matematike. Bilo je tu puno kolega iz razredne nastave sličnih meni i sa sličnim plaćama. Za vrijeme rješavanja zadataka, mi učitelji bili smo slobodni. Jedan kolega pozvao me na kavu u obližnji kafić. Priču smo započeli o općenitim temama. Bio je ugodan i srdačan, doselio je ovamo iz druge države, južnije od naše, iako je po nacionalnosti bio Hrvat. Posjedovao je vrijedne nekretnine i vozio odličan auto, za razliku od nas ostalih učiteljskih bijednika.

Ubrzo smo dotaknuli pitanje mojeg ministra. S najvećim zanimanjem interesirao se koliko dugo poznajem svojeg susjeda i u kakvim smo odnosima. Kad je čuo da se poznajemo gotovo od mojih malih nogu i da smo u odličnim odnosima, nije mogao vjerovati zbog čega nisam već nešto izvukla iz njega. Rekoh, kroz smijeh, da nemam što izvući, posao imam, politika me ne interesira, kredite mi sigurno otplatiti neće. Moj sugovornik ostao je savršeno ozbiljan i pomalo zgranut. Kako nemam što izvući, protestirao je, uvijek je dobro imati blisko poznanstvo s takvom osobom. Odgovorim da blisko poznanstvo već imam. Tu si on uzme u zadatak da me nesnalažljivu i naivnu poduči igri koju su on i njegovo društvo vrlo uspješno igrali.

- Ti lijepo kad ga sretneš, sve onako oko njega, mile, lale, pa ga pozoveš s familijom na večeru. Pa mu serviraš najfinija jela, saznaš prije što najviše voli, onako sve fino, niz dlaku, što on kaže, ti se složiš i tako. A onda on tebe poziva na večeru, opet tako, sve fino, pristojno, zavlačiš mu se lagano pod kožu, ulizuješ, al opet ne prenapadno. A kad dođe pravo vrijeme, hop, uskočiš i zatražiš od njega uslugu, neku bolju funkciju, mjesto savjetnika… Neće ti moć odbit, prijatelji ste, znat ćeš već toliko o njemu, povezani ste…

Ja se zgrozim od takve ljigavosti. Objasnim čovjeku da se nikada ne bih spustila na tako niske grane da se idem uvlačiti u dupe susjedu kojeg poznajem dvadesetak godina, s čijom sam djecom odrastala i koji je pratio moje odrastanje. Pozivati ga iznebuha na večeru, na svaku njegovu riječ odkimati poput plišanog psića… Grozota i sramota! A znam da bi me susjed blijedo gledao, pomislio bi da sam sišla s pameti. Možda bi me direktno upitao što me muči, a ne da izvodim ta sranja s večerom! Nadodam još i da nikome iz zgrade ovakvo ulizivanje ne bi palo na pamet, niti bi on takvo obraćanje tolerirao.

Moj kolega gledao me nekoliko trenutaka u čudu, a nakon toga pogled mu je poprimio sažaljiv izraz.

- Zato i nikad neće biti ništa od vas tu gore – reče mi. – Zato ništa nemate i nikad nećete nit imat. Jednostavno ne shvaćate igru, iza te vaše glupe časti krije se samo nesposobnost da se snađete s onim što imate. Kamo bih ja dospio da živim od svoje učiteljske plaće? A ti, eto, koja imaš priliku, jednostavno nećeš…

Pa eto, ni ja niti svi oko mene jednostavno nećemo i nismo htjeli postati takvi. I zato danas ništa nemamo za razliku od mojeg učitelja, njegovih rođaka i prijatelja koji su se slasno obrstili na našem pašnjaku…