Ivan Čehok kolumnist 30 dana: Max Weber i Međimurci

Komparativne razlike varaždinskoga i međimurskoga kraja uvijek su zanimljiva, ali i nezahvalna tema koja lako vodi do pojednostavljenja i prehitrih šablonskih zaključaka i, što je najvažnije, opterećena je lokalpatriotskim emocionalnim privrženostima. Međutim, činjenica jest da je nedavno objavljeno kako je u samostalnoj Hrvatskoj ipak Međimurska županija prema stopi rasta GDP-a (što je prevladavajući kriterij za procjenu stope rasta uopće) nadmašila Varaždinsku županiju i prema tome se može poredati uz bok najuspješnijima – Istri, Primorju i Kvarneru i Zagrebu.

Baš u tome i jest razlog, jer, ne računajući nasilnu političku i sociološku metropolizaciju Hrvatske, koja je dugoročno potpuno promašena i štetna, Međimurje, Istra i dio Primorja bili su tijekom hrvatske povijesti obilježeni jednom te istom povijesnom pojavom. Prvo ćete pomisliti kako im ide bolje jer su najduže bili izvan hrvatskoga teritorijalnoga i upravnoga korpusa, pa onda kako su geografski najsjeverniji pa ih tuga juga ne može uprosječiti, međutim, razlog je pomalo neobičan - upravo su Međimurje i Istra bili najviše zahvaćeni širenjem protestantizma početkom 17. stoljeća (Matija Vlačić Ilirik je Istrijan, a Zrinski su prigrlili protestantizam kada im je Čakovec bio sjedištem). A protestantizam je, za razliku od katoličanstva, smatrao da mukotrpan i marljiv rad s isticanjem osobnih sposobnosti, zasluga i moći nije nešto što čovjeka odvlači od božanskoga nego je jedan od putova spasenja te je promicao radnu etiku i vrijednost radišnosti i rada po sebi.

Danas se prevladavajuće u obrazovanju djeci nameću stavovi da je kapitalističko društvo nastalo s nekoliko tehnoloških izuma i otkrića, što je promijenilo strukturu i način proizvodnje, ali im se gotovo ne obrazlaže koji su svjetonazorski razlozi doveli do nagle promjene i znanstvene i tehnološke paradigme. No, u svojem poznatom djelu, danas jednom od klasika sociološke misli, zaključio je to već odavno Max Weber. Naime, istražujući gore navedene oblike protestantske vjere, Weber je shvatio da je do pojave novoga društvenoga i ekonomskoga poretka došlo upravo zbog promjene vrijednosnih stavova i normativnoga poretka društva. Taj poredak nazvao je „duhom kapitalizma“ (samo djelo „Protestantska etika i duh kapitalizma“), te je njegovo buđenje vremenski i vrijednosno spojio s jačanjem protestantizma u Europi.

A dvije hrvatske regije geografski najbliže Europi, kao igla kompasa zalijepljena za sjever upravo su Istra i Međimurje. I politički gledano, kao da su pomalo izdvojene od karikaturalnih lokalnih junačkih stranačkih nadmetanja i podmetanja, pri čemu je Međimurje ipak zadržalo takt komunikacijskoga uvažavanja i vjerojatno je sredina u kojoj se do sada izmijenilo najviše stranaka na vlasti, ali bez prevelikih trenja, potresa ili nepogoda, kakvih smo se, na žalost, u našoj županiji nagledali i iskusili. Nove su se, pak, vlasti uvijek oslanjale na radišnost i sposobnost lokalne administracije, a u nas se, u pravilu, sa svakim novim gazdom zavrti i krug vodećih položaja. Dovoljno je samo pogledati smjene pročelnika i čelnika ustanova i tvrtki...

Također, u Istri i Međimurju političke su elite, osim što su složne, bile vođene ipak karizmatičnim osobama, kompetentnim, od kojih se većina regrutirala iz gospodarstva. U našoj županiji, na žalost, na vlasti su ljudi koji niti su karizmatični, niti su nacionalno prepoznatljivi, niti će ostati upamćeni po bilo kojoj političkoj inicijativi, nastupu, izražajnosti ili jednostavno figuri. S time je povezana i poslovična odmjerenost i razboritost Međimuraca koji se nisu upustili u megalomanske i gospodarski, financijski a posebice obrazovno dvojbene projekte izgradnje škola. Premda se dugo najavljivalo, pa čak i pritiskalo, bivše međimurske župane da se pridruže tom entuzijastičkom valu glorificiranja JPP-a kao modela koji će zaobići bildanje javnoga duga a ipak omogućiti dugoročno vraćanje kreditnih obroka, oni su se tome složno i bez ostatka oduprli.

I tako, mogli bismo nizati još čitav lanac uzročno-posljedičnih političkih događaja, poput jasne činjenice da su Međimurci daleko uspješniji u privlačenju EU novaca, za razliku od naše županije koja se dugo hvalila kako je njihova agencija nešto najbolje što se uopće pojavilo u Hrvatskoj, dok su stvarni financijski efekti bili zanemarivi (da ne spominjemo tko se i kako zapošljavao u takvim ustanovama)... No, da netko krivo ne pomisli kako veličam susjednu županiju! I njih je danas također pogodio sindrom uživanja u samozadovoljstvu. Stanje nije tako sjajno kako se obično prikazuje...

No, i Međimurje je, baš kao i danas nešto slabija Varaždinska županija, također jako daleko od standarda građana prosječne europske regije: plaće su niske, industrija još uvijek prevladavajuće radnointenzivna, iseljavanje mladih je uzelo maha i još uvijek nema investicija u visokoprofitabilne industrijske grane. No, to je već druga tema. Netko je jednom rekao da su naši susjedi naša najbolja ogledala, ako ništa drugo stalno su nam pri ruci. No, što to vrijedi ako na vlasti imamo ljude koji se ne pogledaju u zrcalu, a i kada se pogledaju, opet vide - iskrivljeno.

Kolumnu Ivana Čehoka čitajte u našem visokotiražnom besplatnom izdanju 30 dana.