Malo je tako širokih ali i dugotrajnih rasprava u hrvatskome javnome prostoru kao što je analiza stvarnoga utjecaja i koristi turizma za hrvatsko gospodarstvo. Ekonomisti, financijaši, sociolozi, urbanisti, političari, svi produžuju beskrajni niz rasprava o tome može li temeljna gospodarska grana naše države biti turizam i što će to značiti dalekosežno za nacionalnu ekonomiju. I čini se da smo se na kraju zapleli u labirint stavova kako to obično biva: kada se rasprave serijski odužuju, brzo se gubi nit.

No, to ne ometa gospodarske i investicijske aktivnosti, samo u ovih nekoliko godina obnovljeno je ili izgrađeno 50-tak novih hotela i turističkih kompleksa diljem Jadrana, oporavlja se i kontinentalni turizam, Zagreb bilježi rekordan rast turističkih dolazaka i noćenja u posljednjih nekoliko godina. Neki će reći da su sve te rasprave ipak pokazale veće nedostatke, kritična mjesta pa i otkrile nove mogućnosti hrvatskoga turizma i da su stoga urodile plodom.

Ali teško da bismo mogli pronaći jalovije i besplodnije javne poslove od onoga što je učinjeno u turizmu Varaždina i Varaždinske županije. Ne bi nas to posebno čudilo s obzirom na već poslovičnu sklonost lokalnih i županijskih vlasti za samopromocijom i samohvalom bez ikakva pokrića da upravo razvoj turizma nije jedno od ključnih političkih obećanja pa i projekata. Već se desetak godina govori o snažnijem razvoju zdravstvenoga turizma u Varaždinskim Toplicama, o novim sadržajima agroturističke ponude, o zamahu vjerskoga turizma na više mjesta, o kulturnom turizmu u Varaždinu, o cikloturističkim rutama obalama Drave i unutrašnjošću županije itd. Od toga se, međutim, nije ostvarilo gotovo ništa, dapače, osmišljavanje turističkih proizvoda i dalje je razjedinjeno, neusklađeno, fragmentarno, suradnja s drugim turističkim zajednicama diljem Hrvatske stvorila je slabašan sinergijski učinak.

Županijski turizam je čisti oksimoron, dovoljno je samo pogledati što su u posljednjih desetak godina učinili Međimurci (u novije vrijeme i Zagorci) koji se penju prema 180.000 noćenja, pametno su povezali termalnu rivijeru, agroturističke i vinske ceste, prekopirali koncept pučkoga festivala i promidžbeno se usmjerili prema ponudi cijeloga kraja. Mi smo, za razliku od njih, posve zapostavili tradiciju i ugled Varaždinskih Toplica, od rimskih dana do austrougarskih vremena, poznatoga liječilišnoga odredišta, novih objekata seoskoga turizma s nešto raznovrsnijom ponudom boravka u prirodi gotovo da i nema, planinarski turizam uopće nije iskorišten (dovoljno je samo prisjetiti se da cijela županija ne može već desetak godina pristojno urediti planinarske domove), od gastroturističke ponude ne miriši ništa (izgledne ideje poput bednjanskoga purana kao gastronomske marke gotovo da su zaboravljene).

Varaždin? Kada je New York Times negdje 2012. objavio hvalospjeve o Varaždinu kao urbanome i turističkome središtu, navodeći kao razloge primamljivosti uređenu jezgru, srednjoeuropski barokni štih grada, glazbene i druge festivale, od Radara preko Špancirfesta do Baroknih večeri, gradska kao i županijska vlast požurile su se hvalisati umjesto da pomnije pročitaju članak i shvate da se sve pohvale zapravo odnose na nešto što nema nikakve dodirne točke s njima, nego su, na žalost, prohujala vremena. Ako želiš istaknuti svoje prednosti, najprije se suoči s vlastitim nedostacima:  Varaždin nema neku sjajnu preporuku središnjih turističkih ureda, od strane države je potcijenjen (to je davno još napisao prestižni Lonely Planet), ponuda grada teško se može povezati s bilo čime u okolici, ne otvaraju se novi hotelski kapaciteti i, što je najvažnije, ukupnom turističkom ponudom teško da se može duže zadržati danas zahtjevne ukuse i potrebe turista, osobito onih koje bi privukla povijesna i kulturna jezgra.

Pogledajmo primjer Šibenika, premda, naravno, pritom ne uspoređujemo hotelske i smještajne kapacitete. Šibenik je dugo bio zapostavljen, zaustavljen u razvoju u odnosu na Zadar, Split ili Dubrovnik, šibenske vlasti dolazile su u Varaždin učiti o pokretanju industrijskih zona. U nepune tri godine, zahvaljujući gradonačelniku Buriću, liječniku po zvanju, Šibenik je prijavio i dobio iz EU fondova gotovo 100 milijuna kuna za obnovu svojih tvrđava: sv. Mihovil i Barone su obnovljeni, sada im je odobreno 42 milijuna kuna za sv. Ivana. Namjena svih tih, europskim novcima, obnovljenih tvrđava bit će u prvome redu kulturnopovijesna, ali u krajnoj crti bit će turistički biseri. Ne treba ni spominjati da turističke djelatnosti donose i veće prihode i veće plaće.

Sada se samo dragi čitatelji pitajte koliko je novaca došlo u Varaždin i je li ijedan kamen premješten ili jedan zid obnovljen kako bi se turistički bolje koristilo povijesno blago Varaždina? Ni kamenčić… No, jedno se mora priznati, u nečemu smo posebni – u političkome turizmu! Naše su lokalne i županijske vlasti toliko proputovale u desetak godina čak i po egzotičnim destinacijama kako bi im „rit vidla puta“, kako bi promicali gospodarske i turističke interese, kako bi predstavili isto tako bjelosvjetske projekte da možemo mirne duše reći da su svjetski prvaci u političkome turizmu. Barem nešto.

Kolumna je preuzeta iz našeg visokotiražnog besplatnog mjesečnika 30 dana, broj 22, 29. srpnja 2016. godine (prolistaj i pročitaj ovdje).

Komentari

23.08.2016. 08:40h Zadnja izmjena: 23.08.2016. 08:40

Izvor: 30 dana