Nema ništa jalovije od besplodne rasprave, ali ni ništa bedastije od sofističkih mudrolija kojima se zabavlja građane kako se ne bi svi zajedno morali suočiti s temeljnim pitanjima našega političkoga i društvenoga opstanka. Takva se jedna dubokoumna raspra zapodjenula oko pitanja gdje bi se to smjestila nova regija – u Varaždinu ili Čakovcu - kada bi se kojim slučajem nepoznatoga nekoga dana u još neutvrđenim uvjetima uz sasvim neočekivano političko suglasje s još nesagledivim društvenim posljedicama ipak dogodilo da nekome nekim čudom uspije promijeniti teritorijalno ustrojstvo Hrvatske te tako utječe na ono što je sam Svevišnji zamislio prije postanka svijeta jer je, što i priliči, naklonjen Hrvatima čak više nego i izabranom narodu.

Probudile su se tako dugo zapretene strasti naših uskih i plitkih duša, sav taj povijesno nataloženi mulj koji je najmutniji upravo u plićinama. Ispod tih slojeva ključaju duboki kolektivni nagoni, pa su tako Međimurci provjetrili malo svoje secesionističke težnje (župan Posavec je odmah rekao da će predložiti odcjepljenje bude li regija sjeverozapadna Hrvatska sa sjedištem u Varaždinu). S druge strane, naši lokalni indolentni mužeki odjednom su postali svjetskopolitički igrači koji obitavaju u metropoli Varaždinu. Nikome nije palo na pamet učiniti ono što je po legendi učinio običan konjušar kada su srednjovjekovni skolastici umovali koliko zubi ima konj – čovjek je jednostavno otvorio konju usta i prebrojao. O sanctasimplicitas, obično su odgovori na složena i zamršena pitanja više nego prosti, naime, stvar je u tome da ni pitanja nisu zamršena nego su spletene moždane vijuge.

Jednostavno, u današnjem poslovnom, financijskom i društvenom okružju uopće nije bitno gdje je sjedište nego gdje je središte, uopće nije bitno gdje kraljevi sjede nego kuda se kreću, nije bitno gdje su fotelje nego gdje je moć , uopće nije bitno gdje su guzice nego gdje je mozak. Ako se tako postave stvari onda je posve promašeno i pitanje koji će grad postati sjedište sjeverne regije, odnosno takvo će se pitanje samo pretvoriti u razmišljanje o pravome središtu sjevernoga dijela Hrvatske, o onome što se kolokvijalno zove centrima moći.

Često se čulo posljednjih godina da, nakon snažnoga i u našim prilikama zamjetnoga i pomalo čudnovatoga razvitka Varaždina od 2000.-2010., kada su susjedi s neskrivenom zavišću gledali „prekmeje“, Čakovec i Međimurje ponovno hvata zamaha i da se fenomenološki to može iščitati na nizu pojavnih znakova, od preseljenja nekih važnih institucija (primjerice, opće ogledalo ovoga društva, HTV, sve o Varaždinu emitira iz Čakovca) preko statističkih podataka o gospodarskim kretanjima sve do činjenica o standardu i prosječnim plaćama, koje pokazuju da je varaždinska županija uvjerljivo na onome dnu za kojega su Međimurci bili dugo prikovani kao za svoju sudbinu. Ne treba zaboraviti da se posljednjih godina naši susjedi snažno razvijaju i zahvaljujući mnogo učinkovitijem privlačenju EU novaca jer su imali jasnu sliku o tome što će financirati, dobre projekte i administrativni kapacitet za provedbu, za razliku od Varaždina i županije koji do sada nisu privukli, kamoli ostvarili, nijedan veći europski projekt. Baš se ovih dana čuje kako će Varaždin biti domaćin rukometnim silama Europe 2018., ali da je prava sramota što će te ekipe boraviti u sv. Martinu jer mi hotelskih i smještajnih mjesta nemamo, da ne govorimo o ostaloj turističkoj ponudi.

Poslovično samozadovoljna varaždinska vlast, budite uvjereni, na sve će ovo odmahnuti rukom i navoditi samoproglašene zasluge kao demantij onoga što se narodski procjenjuje kao sociološke danosti, još se čvršće uvaljujući u fotelje. Međutim, upravo objavljeni podaci o lokalnom BDP-u, izraženom po županijama, na žalost, pokazuju da je pučka metoda registriranja pojava na vlastitoj koži, još uvijek najbolji socijalni indikator jer je Međimurska županija pretekla Varaždinsku po BDP-u. No, još je važniji podatak, o kojem se do sada moglo samo nagađati, da su naši susjedi u hrvatskim okvirima rasli mnogo brže po novostvorenoj vrijednosti i standardu od nas, pa su tako u nepunih 15 godina, Međimurci povećali svoj lokalni BDP za 85%, po čemu su u hrvatskome vrhu, dok u našem kraju isti indikator iznosi 62%. Suprotno glasnim i već dosadnim mantrama naših lokalnih vlasti o nekakvoj oglednoj, uzornoj, svima drugima primjerenoj, najrazvijenijoj županiji, goli i suhi statistički podaci neumoljivo su razočaravajući – varaždinska županija po rastu lokalnoga BDP-a uvjerljivo je slabija čak i od Vukovarske županije, da ne govorimo o, primjerice, Zadarskoj ili Dubrovačko-neretvanskoj.

Stoga je jasno da najavljene, pa više puta odgođene, izmijenjene ili jednostavno napuštene, ideje o teritorijalnom preustrojstvu, često i glupavo površne (primjerice, doista nije jasno kakvoga bi smisla imalo ukinuti županije na taj način da ih se tek nekoliko poveže ili kakvoga će smisla imati bilo kakvo preustrojstvo ako se već unaprijed zna koje se županije ne smije nikako taknuti), neće u bitnome smislu ništa promijeniti jer se u današnjem svijetu moć koncentrično širi i mnogo je važnije gdje je epicentar tih kružnih zbivanja nego kako će se to mjesto nazivati. Po svemu sudeći, naša će lokalna javnost ipak biti zabavljana pitanjem za koju će se fotelju zalijepiti „riti“ nego u kojem će smjeru gledati glava.

Komentari

17.02.2016. 12:34h Zadnja izmjena: 18.02.2016. 15:36