Pisma iz Hrvatistana: Zašto Hrvati uporno žele biti Nijemci

Ne mora čovjek biti sociolog ni psihijatar da bi vidio kako Hrvate već duuuugo trese strašna, upravo latinovićevska kriza identiteta. Paradoksalno je to, istovremeno nemjerljivo ponosni na svoje hrvatstvo, narodne vladare, Trenkove pandure, slavne bitke i bremenitu povijest, Hrvati bi, eto, ipak svim silama htjeli biti netko drugi.

Cijelo vrijeme prave se, ako ne baš Englezima, onda svakako Nijemcima. Ili, štojaznam, Fincima. A tko su zapravo oni, kamo idu, kako će se predstaviti drugima, što planiraju, na koju će kartu razvoja zaigrati? Ili sad najfriškija dilema otkako bauk Sirize kruži Europom – jesu li im bliži Grci ili Nijemci? Treba li i Hrvatima jedna socijalističko-fašistička koalicija na čelu? Kako će urediti državu i rješavati svoje probleme?

Sva je prilika nikako, budući da dobar dio problema proizlazi upravo iz činjenice da Hrvati na znaju tko su i gdje im je mjesto. Kao da je sve ono do jučer spužvom izbrisano, kao da pate od posvemašnje amnezije, uznapredovalog kolektivnog Alzheimera, potpuno su nesvjesni osnovnih obilježja vlastitog mentaliteta, tradicije i kulture, navika i afiniteta.

Ne bi stoga bilo zgorega da netko trezven napokon navije vekericu, razbudi ovu uspavanu naciju i obrati joj pažnju na činjenicu da su neke stvari ipak vjekovima zadane, da je Kroacija dio balkanskog, a ne skandinavskog poluotoka, da smo dojahali iz azijskih stepa kao barbari, da pripadamo Slavenima, a ne Germanima i da je bog ovaj komadić zemlje što ga je sebično i ljubomorno čuvao za sebe, znate sigurno tu priču, ipak prepustio na uživanje baš Hrvatima. Dakle ne na obrađivanje, nego strogo na uživanje, sama riječ govori. Zašto onda ne iskoristiti takvu blagodat? Zašto se uporno predstavljamo za nešto s čime nemamo baš nikakvih dodirnih točaka? Zagreb, jebiga, nikada neće biti München, Varaždin nikada neće biti Beč.

U najboljem slučaju Zagreb može biti Beograd ili Sofija, Varaždin Novi Sad, a Split Varna ili Izmir. Što je u tome loše? Zaboga, pripadamo balkansko-mediteranskom bazenu, nemamo usađenu vikinšku radnu etiku kao ni osjećaj odgovornosti. Više smo nekako, budimo iskreni, braćo i sestre, stvoreni za muktašenje, izležavanje i zabušavanje... - piše naš kolumnist Branko Detelj.

Cijelu kolumnu Pisma iz Hrvatistana pročitajte u novom broju etjednika.