Pisma iz Hrvatistana: Domoljublje – posljednje utočište hulja

Došlo neko takvo vrijeme, što bi rekao stari dobri Igor Mandić, da je domoljublje opet strašno na cijeni.

Objavljeno: 16.04.2014. 18:52

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

 

Naivan netko pomislio bi kako je otvoreno prvenstvo u snubljenju domovine iscrpilo sve svoje potencijale još tamo devedesetih godina, a ono, ma kakvi, zadnjih dana novine upravo pucaju po šavovima od novopečenih udvarača i ljubitelja rodne grude.

Boji se čovjek uzeti daljinski u ruke, sve u strahu da na teve ekranu ne osvane kakav ad hoc skupljeni band aid, Mladen Kvesić ili pak Đuka Čajić sa svojim 'Hrvatinama'. Eh, to su bila vremena, uzdahnuo bi Vladimir Šeks i na eks iskapio plosku viskija. Slično razmišljaju i marljivi stručnjaci iz najveće oporbene stranke, koji su baš ovih dana utvrdili potrebu da se u osnovne i srednje škole uvede zaseban predmet - Domoljublje.

Kako je krenulo, domoljublje će uskoro biti i jedan od glavnih kriterija kod zapošljavanja. Ili točnije, najglavniji. Mladi aspiranti s fakultetskim diplomama dolazit će tako na razgovor za posao, a zatim odlaziti kući podvijena repa čudeći se pritom kako im je mogla promaknuti ta vražja banskodvorska uredba po kojoj izlazi da je za posao osim diplome potrebno predočiti i certifikat o razini patriotizma.

'Jako nam je žao, znate', češkat će se iza uha referent zadužen za rad sa strankama,'ne znam zapravo kako da vam kažem, ali vi uopće ne zadovoljavate uvjete našeg natječaja.' 'Zašto?', zbunit će se mladi pripravnik,'sve je ovdje: diploma, potvrda o nekažnjavanju, životopis.' 'Da, da, sve je to divno i krasno, ali gdje vam je ono najvažnije', nastavit će strpljivo proćelavi birokrat,'vama fali liječnička potvrda o ljubavi prema domovini.' 'Ali diploma', uporan je ambiciozni namjernik,'nije li baš diploma najvažnija?' 'A ne, neće ići, tako je bilo nekad, nekad davno, danas su druga vremena, stvarno nam je žao.'

A kakva su danas vremena i tko se to ovih dana najviše razmeće silnim domoljubljem? Kao i uvijek, upravo oni koji imaju najviše putra na glavi i koji su svoje diplome zaradili prepisivanjem tuđih radova. Evo, naprimjer, viceprvak najjače oporbene stranke Milijan Brkić. Njemu je, nema tome dugo, Visoka policijska škola poništila stručnu spremu zbog plagiranja diplomskog rada.

Nisu, međutim, rijetki oni koji u tome ne vide neki naročit problem. Što ako je i plagirao, kažu, Vaso Brkić je pravi domoljub, a domoljubima je, znamo otprije, u ovoj državi dopušteno sve, od ubijanja do pljačke, kako onda neće biti jedno bedasto i potpuno nevažno prepisivanje diplomskog. 'Brkić je dostojan hrvatski domoljub, ratnik, specijalac te Hrvatina' ističu tako veterani Specijalne jedinice policije 'Alfa' iz Zagreba,'bacanjem ljage na njega baca se ljaga na sve pripadnike postrojbe.'

'Pustite Brkića na miru, on je pravi domoljub', stao je na branik domovine, pardon, u obranu Vase i njegov stranački šef Karamarko,'ja postavljam pitanje što je sa četiristo hiljada diploma na Zavodu za zapošljavanje i što je sa trideset hiljada mladića i djevojaka koji su s diplomom pod rukom otišli iz Hrvatske?'

Nije Karamarku pritom palo na pamet da tih trideset hiljada mladih s diplomom možda nikada ne bi otišlo iz Hrvatske da njome vladaju pametni i da vlast na sljedećim izborima misle preuzeti čestiti i sposobni, a ne oni koji su do pozicija i lijepih sinekura došli falsificiranjem. Misleći, eto, kako mogu raditi što god im padne na pamet, a onda jednostavno oprati ruke bacajući nam u lice svoju ljubav prema domovini.

Silnu zaljubljenost svojedobno je volio isticati i bivši premijer Ivo Sanader tvrdeći kako neće dopustiti da itko bude veći od njega u ljubavi prema Hrvatskoj. Znamo kako je to nespretno ispalo na kraju. Strastvene ljubavi nerijetko znaju završiti tragično pa je tako i njegova baš nedavno dobila nepravomoćni sudski epilog – devet godina zatvora i oduzimanje nezakonito stečene imovine. Nije, međutim, Sanader ostao jedinom žrtvom nesretne ljubavi. Daleko od toga.

Neće mu biti neka velika utjeha, znam, ali valja reći kako su u ljubavnom ognju upravo šekspirovskih razmjera svih ovih godina izgarali i kojekakvi zagorci, norci, barišići, merčepi, glavaši i vidoševići. Ne znam jeste li primijetili, stacionari u Remetincu i Lepoglavi puni su takvih pacijenata neizlječivo oboljelih od silne ljubavi prema domovini. Vaso Brkić, sva je prilika, ipak neće završiti u zatvoru, ali za pretpostaviti je da će njegova ljubav prema rodnoj grudi rapidno splasnuti nakon što bude smijenjen s mjesta glavnog tajnika HDZ-a.

Ono što mene, međutim, u cijeloj toj priči najviše fascinira jest sama potreba da se jedna tako intimna emocija uopće javno obznanjuje putem medijskih glasila. Ne bi li domoljublje trebalo biti posve privatna vrlina pojedinca koja će stremiti nekoj višoj vrijednosti, primjerice čovjekoljublju, i koja neće ostati tek na razini uskogrudnog nacionalizma i opravdanja za organizirani kriminal.

Zašto se, recimo, vrli hrvatski muževi poput Sanadera i Brkića sjete svoje ljubavi prema domovini u pravilu tek onda kada ih se uhvati s prstima u pekmezu? I zašto bih, recimo, ja bio manji domoljub od njih ako ovdje napišem da mi je lijepa zemlja u kojoj živim i da mislim kako bi život u njoj bio kudikamo ugodniji da su njih dvojica domoljubi, štajaznam, negdje u Indiji?

Ne bih htio griješit dušu, ali sve mi se nekako čini da Sanaderova i Brkićeva ljubav prema domaji ipak nije ona ista ljubav o kojoj je pisao Antun Gustav Matoš. Nije to ona ista ljubav o kojoj danas govori i piše genijalni Branimir Pofuk. Njihovo je domoljublje od pjesničke fantazije iz devetnaestog stoljeća preraslo u opasno oružje kojim se koriste u pokušaju manipulacije i obmane. Njihovo je domoljublje upravo ono domoljublje o kojem je pjevao veliki Samuel Johnson. Dakle – posljednje utočište hulja.

Komentari