Na poziv gradonačelnika drugog najvećeg ruskog grada St. Petersburga, kao što smo već izvjestili, zamjenici župana Varaždinske županije Alen Kišić i Alan Košić bili su gosti 4. Internacionalnog kongresa "St. Petersburg i slavenski svijet".

Radi se o kongresu koji Grad St. Petersburg organizira četvrtu godinu zaredom s ciljem povezivanja s gradovima i regijama iz zemalja slavenskog govornog područja s kojima taj grad od oko 5 milijuna stanovnika ostvaruje neku vrste suradnje.

S obzirom na to da je Varaždinska županija prošle godine podržala potpisivanje ugovora između varaždinske Druge gimnazije i Gimnazije 227 iz St. Petersburga te time i učenje ruskog jezika u Drugoj gimnaziji, Grad St. Petersburg je po prvi puta pozvao delegaciju Varaždinske županije i snosio troškove boravka na ovom kongresu kako bi se eventualna suradnja proširila i na druga područja.

Glavna tema kongresa bila je upotreba informatičke tehnologije u razvoju modernih gradova i regija, a u međuvremenu zamolili smo zamjenika župana, između ostaloga i diplomiranog novinara te za vrijeme studija dopisnika Večernjeg lista, da nam po povratku iz Rusije opiše svoje osobne impresije iz te velike države s kojom je Republika Hrvatska u posljednje vrijeme u zategnutim međunarodnim odnosima. 

Alen Kišić: Putinova Rusija - iz moje perspektive

Doživjeti Rusiju u 3 dana je kao da tražite iglu u plastu sijena. Ali osobne impresije se već i na temelju toga mogu donijeti, moguće i krive, ali su osobne. A one su u mom slučaju iznimno pozitivne. Posjet Sankt Petersburgu, rodnom gradu predsjednika Putina, sigurno je jedan od dojmljivih na kojima sam ikao bio. Taj grad očarava, i u svojoj ljepoti i u svojoj veličini. To je četvrti najveći grad u Europi, s oko 1400 km2 površine samo je malo veći površinom od Varaždinske županije u njemu živi 5 milijuna ljudi! Zamislite da na području od Malog Bukovca do Trakošćana živi 5 milijuna ljudi, više od cijele Hrvatske! Grad poznat i pod imenima Petrograd ili Lenjingrad, grad koji nema predugu povijest s tek malo više od 300 godina, ali ima iznimne, iznimne kulturne znamenitosti poput Ermitaža, najveće umjetničke galerije na svijetu. Ne zovu ga uzalud „prijestolnica sjevera“.

Već prvi doticaj po slijetanju pokazuje da Rusija grabi krupnim koracima naprijed. Aerodrom nov, moderan, protočan, iznimno uredan, sve dobro organizirano, začuđuje da uopće nema gužve za razliku od primjerice Istanbula gdje je osjećaj kao da ste došli u košnicu punu pčela. Jedino još dolazak malo podsjeća na vremena hladnog rata, jer kontrola je vrlo temeljita, iako dolazimo na direktan poziv guvernera St. Petersburga i imamo uredne vize u putovnicama. Čim smo izašli van, gotovo da smo doživjeli šok. Hladna ruska zima, temperatura nominalno i ne tako niska, minus pet, ali hladni ruski vjetar po kojem je poznat ovaj grad ledi krv u žilama i realni osjećaj temperature je bar još 10 do 15 stupnjeva niži. A zima je tek počela, snijega je tek centimetar-dva na ulicama, i zapravo je jasno koliki je bio previd Hitlera da upravo u ovom dijelu Rusije zapne i doživi svoje prve velike poraze koji su uvelike odredili tijek Drugog svjetskog rata. I nije Hitler jedini, tu je zapeo u svom pohodu i veliki vojskovođa Napoleon Bonaparte.

Jednostavno, protiv ovakve zime se ne može. S druge strane, Rusi žive u tim uvjetima i to im je normalno. Razmišljali smo iskoristiti slobodna 2 sata i ići na utakmicu ruskog prvenstva između Zenita i Ufe ali kad smo shvatili da bismo 2 sata trebali stajati ili sjediti na otvorenom odustali smo. A na utakmici je bilo 30 tisuća gledatelja. Njima je to normalno! Mislim da u tim uvjetima se razvija i ljubav Rusa prema votki. Moram priznati da sam je ja prvi put u životu probao i čak ova ruska votka uopće nije loša. Njima dođe skoro kao kod nas čaj ili kuhano vino na Adventu.

Vožnja gradom do hotela pokazuje svu raskoš ovog predivnog grada. Ogromne zgrade od koji je jako, jako malo njih neobnovljenih fasada, blještavilo na zgradama koje je gotovo u cijelosti izdominiralo nad ruskim sivilom kakvo i mi ponekad zamišljamo. Fascinira me da se nevjerojatno puno gradi, vidjeli smo barem stotinjak novih zgrada koje se užurbano grade i po ovim temperaturama. Velika razlika u odnosu na naše gradove je činjenica da nigdje nisam vidio nijedan slobodan ili napušten poslovni prostor. Svi rade i zarađuju, i to i u rubnim dijelovima grada. Promet je zapravo nevjerojatno dobro organiziran, iako vam svugdje treba barem pola sata vožnje. Mi smo išli iz hotela iz centra prema Democentru u kojem se vode svi gradski razvojni projekti s jednog mjesta koji je ponešto udaljen ali još nije ni rubni dio i vozili se sat i 15 minuta. Jednostavno, prevelika je količina automobila, ali ljudi velikim dijelom koriste i tramvaje i podzemnu željeznicu, ali dnevno se gubi jako puno vremena u prometu. Kad se samo sjetim da je meni pola sata iz Ludbrega do Varaždina svaki dan se činilo puno.

 

Program nam je bio tipično ruski posložen, pozvali su nas u goste, ali složili da nam pokažu što više od svoga grada. Najviše me impresionirao posjet Sveučilište komunikacija i telekomunikacija na kojem sam ostao zapanjen. Nove zgrade, laboratoriji, praktikumi, nevjerojatno visoki uvjeti studiranja za oko 10 tisuća studenata iz 39 zemalja svijeta. Ja predajem na privatnom fakultetu Vern koji je poznat kao jedan od najbolje opremljenih u Hrvatskoj, ali s ovim je to neusporedivo. I inače, grad nevjerojatno puno ulaže u obrazovanje, i poznat je kao najbolji u Rusiji koja ima blizu 150 milijuna stanovnika. Rezultati su očiti, sve su manje grad teške industrije, a sve više pamatnih tehnologija. Posebna priča je bio prijem kod gradonačelnika Poltavčenka koji je naravno iz Putinove stranke, Jedinstvena Rusija. Pozvani smo na službeni ručak k gradonačelniku četvrtog najvećeg europskog grada na kojem sam moram priznati osjetio dašak carske Rusije. Nevjerojatna raskoš zgrade Smolny u kojoj je stolovao primjerice i Lenjin u vrijeme Oktobarske revolucije. Hodati tim hodnicima je osjećaj hoda kroz mjesto gdje su se odlučivali svjetki tokovi, gdje se stvarala povijest, ali osuvremenjeno daškom današnjeg glamura. Ručak fascinantan, 4 konobara oko nas 12, ni u jednom trenutku vas ne ispuštaju iz vida i ne ostavljaju prazne čaše ili tanjure.

Na meniju nevjerojatne kombinacije hladnih predjela od raznih vrsta ribe i mesa, nekoliko vrsta juha i losos koji je poseban specijalitet. Sa svakim tko kaže da se u Rusiji loše jede, neću se složiti. Naravno, prije svakog slijeda, domaćini nazdrave votkom, ali taj dio sam ipak preskočio. Malo me iznenadilo, pa i podsjetilo na vremena bivše države kada je gradonačelnik jednim migom dobio cigarete i pepeljare i usred ručka počeo pušiti. Kao zakletom nepušaču, to je bila jedino neugodno iznenađenje. Za kraj posjeta organiziran nam je odlazak na operu Evgenij Onjegin u Mikhailovsky teatar. Rusi su ludi za operom, ima nebrojeno kazališta, a činjenica da karta stoji gotovo 400 kuna i sve je puno ljudi, dovoljno govori. Kad smo kod cijena, ništa nije jeftinije nego kod nas, osim goriva. Benzin je oko 4 kune, a plin je doista minimalan trošak. Možda zato i griju sve sobe na 24 stupnja i svugdje na zatvorenom nam je bilo vruće. Ali, gdje god bili, nevjerojatna urednost i čistoća, dijametralno suprotno od dosta velikih gradova u kojima sam bio.

Razgovarali smo i s našim ljudima iz hrvatskog veleposlanstva i HGK-a u Rusiji. Ubrzo pronalazimo temu iznimnog poboljšanja poslovanja Podravke u ovoj državi. Kako je Podravka bila moje prvo radno mjesto, uskoro dolazimo do zajedničkih prijatelja koji danas vode Podravku u Rusiji s kojima sam radio. Podravka je uspjela kao jedna od rijetki kompanija se nametnuti gotovo kao domicilna kompanija i tu je ključ njenog uspjeha i vrlo visokih stopa rasta. Međutim, upozorava nas g. Despot iz HGK-a da jednostavno naše tvrtke se ne usude krenuti ovdje u veliki posao. Naime, sve je igra velikih brojki jer gotovo da nijedan trgovački lanac nema ispod 5 tisuća dućana. To se logistički ne može pokriti nikako osim preko distributera koji onda uzimaju vrhnje, a rizik je na proizvođaču. Uz to, dolazi problem tečaja rublje koja je jako pala, i ukoliko su ugovori u rubljama naši proizvođači gube, primjerice slučaj Sardine iz Postira. Zbog toga se ni jedan moćni Kraš ne uključuje u bitku za to tržište iako je kvalitetom vrlo tražen. Međutim, rizik je prevelik, jer su brojke iznimno velike. Zapravo, sve su ovdje igre velikih brojaka. Iako i danas sankcije EU-a ometaju odnose, činjenica je da svaka jača europska kompanija je ovdje otvorila proizvodnju i time postala domicilna i na taj način izbjegla sankcije. Nikome se ne gubi tržište od skoro 150 milijuna ljudi. Našim susjedima iz Srbije je to jao diglo izvoz u Rusiju, jer za njih sankcije ne vrijede budući da nisu članica EU-a.

U političke dimenzije nismo previše ulazili, no moj osobni zaključak je da neozbiljno od naše države da već skoro godinu i pol nemamo veleposlanika u toj državi. Gotovo da je to diplomatski gaf i nepoštovanje ove svjetske velesile. Po meni primjer kada politika ne radi dobro u interesu države. I generalno, mislim da naša država malo zanemaruje, pa i potcjenjuje ovu fascinatnu državu. Mogao bih dugo pisati, o nevjerojatnoj ljepoti brojnih zgrada, ili zaleđenoj Nevi ili šarmantnim kanalima koji se protežu kroz grad, ali zaključna rečenica o mom dojmu Putinove Rusije bi bila: Iznimna država, ljudi ljubazni i profesionalni, nevjerojatan red i čistoća. I da, pametan razvoj, ulaganje u obrazovanje koje ovu državu koja je 8. u svijetu po broju stanovnika a prva po površini, je strahovito diglo u postkomunističkim vremenima a nekako imam dojam da pravi razvoj im tek slijedi. Zato mislim da je dobro biti si dobar i surađivati s ovom državom. 

Komentari

04.12.2016. 19:01h Zadnja izmjena: 04.12.2016. 19:14

Foto: Privatna arhiva