Tko danas zaostaje, taj nepovratno zaostaje, rekao je Bill Gates više dijagnostički nego proročki ili pomalo, aludirajući na činjenicu rastuće količine znanja i tehnoloških promjena u suvremenom postindustrijskom društvu. Tko je u predindustrijskom društvu zaostajao u znanstveno-tehničkom razvoju, imao je nekoliko desetljeća komotnoga vremena da uhvati tehnološki priključak, dapače, često se znalo događati da su se industrijska i tehnološka otkrića čvršće uhvatila i bolje gospodarski iskoristila u novootkrivenim zemljama nego u domicilnim sredinama. Međutim, tko danas zaostaje u znanstveno-tehničkim otkrićima i primjeni, taj više nema komotnoga vremena nadoknaditi nedostatke ili ih kompenzirati nekim svojim komparativnim prednostima.

Sa žaljenjem ovo konstatiramo gledajući nemušta petljanja gradske vlasti oko negodovanja građana zbog ukidanja besplatnoga interneta u središtu grada. Varaždin je doista bio grad koji je prvi cijelu jezgru učinio hotspot zonom, u kojemu su studenti mogli ispijati kavu i nesmetano surfati internetom, da ne govorimo i o drugim idejama tzv. inteligentnoga grada, primjerice, povezivanje svih gradskih institucija ili pak ideja GRIC-a. Međutim, tehnološki je napredak pregazio te ideje, a novih niti je bilo niti ih ima.
To je samo banalni pokazatelj zbivanja u ovome gradu.

Sredinom prošloga desetljeća, od 2005. nadalje, Varaždin je razvijao tri najveće industrijske zone u državi (Slobodna zona Varaždin, Zona maloga poduzetništva i tehnološkoga parka Jalkovec, zona Brezje) kako bi se sa zavoda maknuli oni nezaposleni koji su u svojem školovanju bili pretežno orijentirani na tradicionalne manualne poslove, prije svega šivače i obućare, odnosno kako bi se obrtnicima i malim poduzetnicima pod povoljnim uvjetima omogućilo širenje.

No, najvažniji projekti bili su svakako Tehnološki park Varaždin, za koji je grad Varaždin, što se sretno poklopilo i sa potrebama kombinata Varteks, otkupio zgradu bivšega Vartimpexa u Zagrebačkoj ulici kao i dogradnja FOI-a, tj. izgradnja informatičkoga kampusa Sveučilišta u Zagrebu, za što je, barem prema tadašnjim medijskim napisima, grad također osigurao zemljište na Ribnjaku. 

Da je bila riječ o punom pogotku svjedoči činjenica da se Tehnološki park popunio u nekoliko mjeseci s gotovo 30-tak malih tvrtki, s preko 120 zaposlenih inžinjera, da su neke od tih tvrtki poslije, izašavši iz inkubacijske faze, pronašle svoj vlastiti dom i uspješno se postavile na tržištu (primjerice, Mobilisis, NTH, Zimo itd.). No, još je važnije reći da je tada Svjetska banka i nacionalna agencija BICRO prepoznala razvojnu vrijednost varaždinskoga parka i uložila u obnovu zgrade kao i u druge vidove pomoći tvrtkama. 

Naposljetku, kruna svega trebalo je biti i otvaranje regionalnoga razvojnoga i istraživačkoga centra Microsofta jugoistočnu Europu, što je bila, kako upućeni tvrde i velika zasluga bivše državne i gradske vlasti jer su se mnogi gradovi otimali da postanu regionalno sjedište. Ni to se nije uspjelo zadržati u gradu, premda su blagodati i dobrobiti za lokalno gospodarstvo bili više puta istaknuti i priznati. O proširenju Tehnološkoga parka samo se govori već punih šest godina, od 2010., a smjenjivanje Andrije Petrovića i postavljanje agronoma Boraka na čelno mjesto bilo je na rubu skandala.

Danas su nas, međutim, drugi hrvatski gradovi ne samo prestigli u hvatanju koraka s informatičkim i tehnološkim inovacijama, nego su toliko odmakli da im, na žalost, gledamo u leđa. Počnemo li samo od informatičke infrastrukture, spomenimo primjer Duge Rese, gradića koji se ni po čemu nije isticao, ali je pametno i hrabro krenuo u uspostavljanje najbržega interneta u Hrvatskoj. Ratom pogođeni Osijek, posredstvom EU fondova razvio je projekt Osijek Software City u kojem je danas zaposleno oko 550 inžinjera. Rijeka i Split, zahvaljujući svojim sveučilištima, također razvijaju inovacijske i razvojne centre i inkubiraju te na taj način pokušavaju trajno zadržati visokoobrazovanu mlađu radnu snagu. 

U ovome kraju, na žalost, umjesto pravovremenoga regrutiranja, zadržavanja i pomoći mladim visokoobrazovanim stručnjacima, bilježimo trendove iseljavanja osobito inžinjerskoga kadra, sve je manje razvojnih, istraživačkih i inovacijskih centara domaćih tvrtki, a ono malo projekata iz EU fondova uopće nije usmjereno na stvaranje inovacijske poslovne kllime. 

Pogledajmo samo posljednji primjer: ideja o osnivanju mreže poslovnih anđela započela je tamo 2006. u Varaždinu preko Slobodana Mikca, koji je sada generalni konzul u Švicarskoj, ali je sada snažno razvija Zagreb pa se upravo zahvaljujući CRANE-u (Hrvatska mreža poslovnih anđela) u Zagrebu održava najveći godišnji skup – EbanWinter University s preko 1500 sudionika, 400 investitora i preko 100 startupova, pri čemu je sve usmjereno prema Tehnološkom parku koji podupire Milan Bandić na Velesajmu kao i prema HUB385 „coworking prostoru“ u bivšem industrijskom kompleksu u Zagrebu. Da se od tih 400 investirora samo nekoliko zadrži u našoj državi i odluči pokrenuti informatičke projekte, već se puno postiglo, sigurno daleko više nego što je u ovih nekoliko godina uspjelo varaždinskim vlastima.

Na kraju, nije sramota zaostajati ako nemaš razvojne mogućnosti. Ali je definitivno sramota zaostajati i pritom sam sebe uvjeravati da si napredniji od drugih.

Komentari

11.03.2016. 12:12h Zadnja izmjena: 11.03.2016. 12:19

Foto: Arhiva