Uoči Svjetskog rukometnog prvenstva: Kauboji u pustinjskoj oluji

24. rukometno Svjetsko prvenstvo je pred našim vratima. U povijesti našeg sporta nije bilo veće manifestacije. Nikada u organizaciju nekog prvenstva nije uloženo toliko financijskih sredstava, izgrađeni toliko impozantni sportski objekti i ljudski resursi ukomponirani u sustav koji želi pokazati svu svoju moć. Nadajmo se da nakon ovog SP domaćini ovaj sport nastave razvijati u smjeru kojim su krenuli, prije svih za svoju vlastitu dobit, a time će prosperirati i ukupna rukometna obitelj.

S izborom Katra za organizatora i ovaj put krovna organizacija IHF nije pogriješila. Neograničene financijske mogućnosti pružit će nam priliku da vidimo neke nove aspekte rukometa. Jedini mogući minus možemo očekivati u pogledu publike. Sigurno je jedno, da će navijači iz Europe doći u velikom broju, ali bojazan o zainteresiranosti domicilnih fanova je jedan od većih problema organizatora.

Svjetska prvenstva posljednjih godina imaju isti prvi krug favorita. Francuska, Danska, Španjolska i naravno Hrvatska, reprezentacije su koje pretendiraju za osvajanje odličja.
Francuzi su bili izuzetno jaki i moćni u Danskoj, a danas bez obzira na izostanak Abaloa, oni su i po rejtingu, kvaliteti, snazi, iskustvu, favoriti broj jedan.

Španjolska je jaka, snažna, igraju ratnički rukomet, ali pitanje je koliko će sve te karakteristike biti dovoljne za najviše odličje. Njihov najveći domet ipak je bio prije dvije godine u Barceloni i teško da mogu ponoviti taj uspjeh.
Vilbeka više nema na klupi Danske i iako su u pripremnoj fazi ostvarili impozantne rezultate, taj podatak često može biti i velika zabluda.

Hrvatska se pojavljuje s nekoliko novih imena na vanjskim linijama. Nama poznata, ali još uvijek nedovoljno afirmirana na svjetskoj sceni. Potencijala imamo za velike rezultate, ali moramo ići korak po korak, i samo tako stići do željenih visina.

Što se tiče reprezentacija koje zasigurno nećemo vidjeti u drugom krugu vjerujem da su to Alžir, Arabiju, Iran i Čile.

Neke reprezentacije mogle bi nas neočekivano iznenaditi. Tunis je zasigurno lider Afričkog rukometa i s iskusnim starim vukom Seadom Hasanefendićem na klupi mogu poremetiti nečije planove. Isto tako Makedonija s našim Ivicom Obrvanom želi osigurati plasman za OI, ali oni će imati malo teži zadatak. Problemi na klubskom nivou , mislim tu na Metalrug, sigurno su ostavili veće posljedice i našeg stručnjaka čeka težak posao. Nijemci sa Sigurdsonom okreću novu stranicu. Pomladili su reprezentaciju i imaju neki novi zanos.

Katar, kao domaćin, ima sve ali i ništa. Reprezentacija u kojoj možda nema niti jednog igrača domaćeg podrijetla, ali legija stranaca čije je domoljublje satkano od desetine i stotine tisuća razloga, može barem i do četvrt finala. Tako će barem na neki način 200 miliona nečega,koliko je uloženo u organizaciju, biti opravdano i svi sretni i zadovoljni.

Našim kaubojima puno sreće i pratimo ih do kraja.