FOTO: Bosansko-hercegovački Hrvati iz Kneginca: 'Mi se možemo vratiti jedino ovdje gdje su nas sasvim prihvatili'

Sjedimo u ugodnom restoranu za stolom s petoricom bosansko-hercegovačkih Hrvata - čak četvorica su iz Teslića, preciznije, Komušine. Prizor koji sam po sebi nije neobičan, osim što se sve zbiva u Gornjem Knegincu, mjestu kojega oni smatraju svojim trajnim prebivalištem. Svi su se oni doselili u Kneginec tijekom rata u BiH, ali veze s ovim krajem sežu još do onog ranijeg rata.

- Moj je otac tu išao na obuku još u vrijeme NDH. - objašnjava najstariji član skupine, Marko Paurević. Potom su se u vrijeme Jugoslavije preko bratimljenja svojih škola upoznale Markova kćer i njezina vršnjakinja iz Kneginca. A bio je tu i jedan svećenik Ićo, koji je tu kod kapucina išao u školu, još negdje osamdesetih godina, pa doveo svoje članove obitelji u Turčin, govore nam Mario, Ivan, Alen i Ivica - ovaj posljednji jedini nije iz Teslića, nego iz Kraljeve Sutjeske. Bilo je tu još raznih drugih poznanstava i prijateljstava, tako da stari Marko s pravom naglašava koliko je važno imati vezu i prijateljstvo.

Dan kad je Marko "zaklao peseke"

Prostodušni i srdačni kakvi već jesu, brzo su se uklopili u ove prostore i sprijateljili s mještanima. Uz, dakako, početne probleme s jezikom.

- Nikako nisam mogao shvatiti gdje su im te Gorice, nikad čuo za to mjesto. A svi svako malo idu u Gorice. - prepričava Marko i nastavlja - Jednom mi tako veterinar došao, kaže, "cijepiti peseke". Meni se sve to miješalo - peseki, piceki, pajceki, mislio sam da on to svinjama pa mu rekao da sam ih zaklao i stavio na sušenje. A on me zapanjeno pita: "Ste vi razmeli kaj sam vas pitao?"

I mlađi su se morali lagano privikavati na drugačiji jezični izričaj. Marko i Ivica taman su krenuli u srednju školu. Kažu da su ih malo vršnjaci zadirkivali kad bi rekli neku riječ iz svoga kraja, ali da većih problema nije bilo. U njihovom se naglasku i danas osjeti njihovo podrijetlo. Oni najmlađi - poput Ivana i Alena koji su sve svoje školvanje prošli u našem kraju - govore perfektno lokalnim narječjem. Osjećaju se ovdje potpuno prihvaćenim, sve ovisi o tome, vele, kako se čovjek postavi. I upravo dok to objašnjavaju konobar spontano donosi za stol malo sira u bučinom ulju i ukusne komade kruha, kao mali dar svojim gostima. I kao mali znak da su oni ovdje uistinu sasvim prihvaćeni.

- Ako želiš biti voljen, moraš voljeti. - objašnjavaju jezgrovito razlog svoje prihvaćenosti.

"Ako treba što pomoći..."

Bosansko-hercegovačke Hrvate na području Gornjeg Kneginca i cijele Hrvatske okuplja udruga UBH Prsten, koja postoji od 2005. godine. Ponosno navode da je njihov član i Pavo Barišić, novi ministar znanosti i obrazovanja, a i neki drugi viđeniji Hrvati iz Bosne. Možda još značajniji faktor njihove kohezije jest njihov osjećaj pripadnosti Crkvi.

- Pokojni ovdašnji župnik Zvonko govorio je "Kako ste vi došli iz Bosne, postali ste pravim rasadnikom vjere" - objašnjava Marko. I svi s ponosom ističu kako je Komušina odavno priznato kao marijansko svetište - tako da tamo odlaze barem jednom godišnje. No, ono što ove ljude vjerojatno najviše drži na okupu jest njihov specifičan mentalitet zajedništva i uzajamnog pomaganja.

- U našem je kraju uobičajeno da ako naiđeš na nekog tko je počeo raditi kuću - dođeš i pomogneš, čime bilo. Ako se tko razboli, ako treba pomoć za studiranje, za nalaženje posla - u svemu se trudimo biti od pomoći. - iznose gotovo unisono svoju temeljnu životnu filozofiju.

I za kraj smo im ostavili najteže pitanje - što bi učinili kada bi se situacija u njihovom rodnom kraju potpuno promijenila nabolje i da im se otvori mogućnost povratka?

- Gdje da se vratimo? - uzvraćaju protupitanjem mlađi pripadnici BiH populacije, dodajući da bi, u slučaju odlaska na rad u inozemstvo vratili ovdje, a ne u Bosnu. Alen šaljivo dodaje da ne bi odbili ponudu od 5 tisuća eura mjesečno. Možda još malo nostalgije za starim krajem ima kod Marka, za rastanak traži da ga slikamo pored drvenih kola s kakvima je, kaže, bio odrastao. Ali ulice koje oni smatraju svojim i kuće koje su stekli svojim radom ne nalaze se u Bosni i Hercegovini nego ovdje, u Gornjem Knegincu.