Burmut: Šnofanac „Varaždinac“ obožavali su nepušači

Početkom 19. stoljeća u hrvatskim se gradovima više „šnofalo“ nego pušilo duhan, a stari Varaždinci ne samo da nisu zaostajali za drugima već su burmut – šnofanac (schnupftabak) i proizvodili. Naime, u prvoj polovici 19. stoljeća Varaždin ima dvije manufakture burmuta, čiju je proizvodnju krajem 18. stoljeća kod nas prvi pokrenuo Josip Siković.

Tvornica se nalazila iza Starog grada prema groblju izvan gradskih bedema. Njegovo poduzeće 1820. godine kupuje trgovačka obitelj Bračko, a burmut  proizveden u Bračkovoj tvornici bio je nadaleko poznat po dobrom okusu. Prodavao se pod imenom „Varaždinac“.

U gradu je bio običaj da se u gospodskim kućama i restoranima pušaćima stavljalo na stol „pfeifenstander“ i „fajku“, a pred nepušače - stavljana je kutija (tubakira) glasovitog šnofanca „Varaždinca“. I ne samo to. Narodna medicina čak je preporučala šnofanje „Varaždinca“ pomiješanog sa šećerom za liječenje „katara vu glavi“.

Šnofale i Varaždinke

 Šnofale su burmut i Varaždinke, a starci bi ga davali djeci zato da intenzivno kišu, što je izazivalo salve smijeha. Dodajmo i to da zahvaljujući Mirku Markiću, tvornicu burmuta početkom 19. stoljeća ima i Ivanec. No, 1831. prodaje je tvrtki Franjo Pust i drugovi, a Pustova udovica 1844. seli proizvodnju u Varaždin.

Navodno su obje manufakture prestale s radom 1850. godine uvođenjem državnog monopola na duhan. Tada je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo oko 1.300 registriranih uzgajivača te kulture.

Izvor: Varaždinski tjednik