Politički triler između romantike i patologije - odnos Avar, Habuš, Čehok

Kažu da sretan čovjek nema prošlost, a nesretan nema ništa drugo – osim prošlosti. Analogno shvaćajući, ovo je možda ponajbolji opis čak dva nepotpuna i zabrinjavajuće bezuspješna mandata Gorana Habuša. Prvog je započeo otpola nakon Čehokova uhićenja, a krug se zatvorio tako što je vlast morao predati državnoj povjerenici – dakle, prije vremena, i to baš na dan kada je Čehok javno obznanio da će se ponovno kandidirati za gradonačelnika.

Veći Čehokovi obožavatelji, usput i nešto religiozniji, u tome sada vjerojatno prepoznaju „božju pravdu“, no za političku analitiku dovoljno je fenomenološki determinirati patologiju svih političkih gubitnika, na neki način – nesretnih ljubavnika. Gledamo li naime na politiku kao igru strasti u kojoj je zadatak pretendneta na neku funkciju podražavanje emocija masa – bile one esencijalne ili egzistencijalne naravi – onda će oni neuspješni uvijek s ljubomorom gledati na one uspješnije do sebe. I naravno, bezuspješno pokušavati dobiti pusu ili pljesak!

Još ako su iskusili Pirovu pobjedu kao što je, pokazalo se to, Habuš, onda je to isto kao da su nevjestu prisilili na brak: imali tjelo, ne i dušu. A Habuš, valja primjetiti, niti je imao tijelo niti dušu ovoga grada. Dobar dio tijela – gradske uprave – sve ove godine ostao je vjeran Čehoku, na što se Habuš čak i javno žalio, a mnogi mu iz stranke predbacivali da si je za to sâm kriv jer nije „počistio“ što je trebao.

Nema karizmu, ali pjeva

Onda je u nekom trenutku u igru ušao i Zlatan Avar, jedan od najtemperamentnijih gradskih vijećnika u ovom inače potpuno bezličnom sazivu Gradskog vijeća. „Možda nema karizmu, ali on je jedini – pjevač!“, rekao je Mišo Kovač za Gorana Karana u svom intervjuu za antologiju kod Aleksandra Stankovića, a slično se može ustvrditi i za Zlatana Avara. Možda nema karizmu poput Čehoka, ali je godinama „pjevao“ mašući dokumentima i pišući prijave. Činjenica je, pak, da mnoge od tih informacija nije mogao dobiti nitko drugi osim Čehoka.

Koliko se zna, veza između Zlatana Avara i Ivana Čehoka nije bila uvijek naročito politički prisna, ali na trenutke je bila itekako produktiva. U svakom slučaju, dovoljno produktivna da se stolica gradonačelnika svako malo zanjiše. Danas kada smo Avara pitali kako je došlo do suradnje između njega i bivšeg gradonačelnika – sada ponovno kandidata, odgovorio nam je da su „jednostavno kliknuli“ a ranije „samo razgovarali o aktualnim temama“.

- Mi smo razgovarali o pitanjima dvorane, ugovora za dvoranu; oko pitanja za bale, no to ne gledam kao suradnju – nego tek kao razgovor s nekim tko je bio involviran u procese grada koji su bili aktualni i člana vijeća koga zanima što se događa sad i što se događalo prije – rekao nam je Avar, koji unatoč svojoj prepoznatljivosti po pravosudnim pitanjima Čehoka smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivnja.

Ljudi vole Cobru

Na kraju, koliko Čehokovi procesi sada više uopće mogu utjecati na ishod predstojećih lokalnih izbora? Već samim time što se kandidirao nakon toliko odugovlačenja, njegova procjena je da rezultat sasvim sigurno neće biti katastrofalan. Nije uhićen jučer, prošlo je šest godina i tko mu to dosada nije zamjerio, sada vrlo vjerojatno više i neće, a ponajmanje na poziv njegovih političkih oponenata. Stoga, sada igrati na kartu policajca, bio bi potpuni promašaj u političkoj komunikaciji!

Da je od policajca lako napraviti heroja, onda ih hollywoodska industrija u kojoj se okreću milijarde dolara ne bi prikazivala kao stereotipnu gomilu koja nešto pokušava, sve dok ne dođe neki macho Cobra, samotnjak na svoju ruku i na momente upitnog morala, koji na kraju riješi stvar. Uostalom, da je od policajca lako napraviti heroja onda bi Tomislav Karamarko danas bio premijer, a podsjetimo se – nije izgubio ni jedne izbore. 

Uostalom, da se javnosti sluša o Čehoku onda bi na vlasti još uvijek bio Goran Habuš. Postao on samo gradski vijećnik ili čak gradonačelnik, Čehok je činjenično budućnost koja se može zahvaliti isključivo Habušu koji je dugih šest godina živio u prošlosti, dok se na kraju sav nije pretvorio u prošlost. U tolikoj mjeri, da bi njegov politički povratak bila avet, što je na kraju shvatio i HNS.