'MOJA TRI RATA' Đuro 'Naser' Klarić posljednji je živi varaždinski nositelj partizanske spomenice iz 1941.

Danas je praznik antifašističke borbe, koji u našem društvu zna izazvati dvojbene osjećaje. Mi smo iskoristili priliku da upoznamo jednoga od rijetkih i sve rjeđih ljudi iz našega kraja koji se Drugog svjetskog rata dobro sjeća.

Jer, 92-godišnji Varaždinac Đuro Klarić u njemu je bio od 1941. godine. Rođen još 1925. u Tounjskom Tržiću blizu Ogulina, spletom okolnosti na koje nije mogao previše utjecati, našao se u partizanskim redovima još kao 16-godišnjak. A njegovo ratno i životno iskustvo prebogato je da bismo ga stigli cjelokupnog zabilježiti u jednom članku - za to bi nam ipak trebala podeblja knjiga. Unatoč godinama, Đuro se i dalje dobro drži, svakodnevno šeta, jedino ga zna mučiti povišeni šećer - ali kaže da i to drži pod kontrolom. Živi u Varaždinu još od 1950. godine, zajedno sa svojom suprugom Štefanijom koja je u naš grad došla iz susjednog Međimurja.

'Što to znači kapitulacija?'

Đuro je na nagovor svojih mještana neposredno prije rata otišao u podoficirsku školu u Mostaru.

- Svi su mi govorili da je dobro biti oficir, da ću imati dobru plaću i ja otišao. Bilo mi je teško, već prvi dan mislio sam kako ću uopće izdržati 4 godine. Kad jednoga dana dolaze neki vojnici, plaču i viču: "Kapitulirali smo, a kralj je pobjegao". A ja ne znam ni tko je kraj ni što to znači kapitulacija. Vratio sam se kući, ali par mjeseci kasnije čujemo kako je neka vojska u crvenim kapama pobila 70 seljaka, zajedno sa ženama i djecom. Nismo to vjerovali, a onda su ustaše ubile Hrvata Ivana Mravunca, mlinara i onda počeli nas progoniti. Pa smo otišli u šumu, bilo nas je prvo četa, pa bataljon, a onda smo narasli na diviziju. - govori Đuro, koji je najveći dio rata proveo u 8. diviziji i potom u 4. hrvatskom korpusu.

Ima cijeli album sa slikama koje je nazvao Najvažnije slike iz života Đure Klarića. Gotovo na svakoj je označio sebe - a dobro se sjeća detalja i okolnosti nastajanja slika. 

- Tu sam bio dežurni. A ovdje smo uhvatili 15 Nijemaca koji su se bili prerušili u partizane pa napali jedan obližnji naš odred i pobili puno ljudi. Slučajno ih je neka žena vidjela kako spavaju u štali, javila nam i onda smo ih uhvatili na spavanju. Ovdje je moj prijatelj koji ih veže žicom i onda su došli po njih.

'A on nama Heil Hitler!'

Iako je najveći dio rata - u kojemu je bio triput ranjen - proveo na teritoriju Hrvatske i BiH, kraj rata ga je zatekao u Sloveniji, točnije u Ilirskoj Bistrici, u jednoj od najkrvavijih bitaka koje pamti.

- Nisi mogao ni koraknuti a da ne nagaziš na mrtvog Nijemca ili Talijana ili partizana. Njemačke i talijanske vozače uzimali smo odmah u službu - jer ih nismo imali dovoljno, a ostale bi odveli u zarobljeništvo.

No, Đuro je sudjelovao i u jednom od najznačajnijih trenutaka povijesti Drugog svjetskog rata na ovim prostorima - kapitulaciji njemačke vojske pod zapovjedništvom generala Alexandera Löhra.

- Većeslav Holjevac je bio odsutan tako da sam ja dočekao Löhra kad je došao autom u pratnji 4 vojnika. Naredili su mi da ga pozdravim vojničkim salutiranjem, a ne pesnicom uz čelo. Ja ga tako pozdravim, a on digne ruku i vikne "Heil Hitler!" Onda ja njemu uzvratim "Smrt fašizmu!" - opisuje Đuro taj povijesni susret.

'Zlo rađa osvetom'

Uslijedila je - kao što znamo iz povijesti - predaja njemačke vojske - samo Đurin korpus zarobio je 19 tisuća Nijemaca - ali i brojnih ustaša i domobrana. Pitamo Đuru kako gleda na ono što se događalo neposredno nakon te predaje.

- Mi domobrane nismo smjeli ni taknuti - imali ste i slučaj njihovog časnika Jerkovića koji je kasnije bio admiral u JNA. A ostali... Kako biste postupili da vam ubijem oca, majku, ženu, djecu? Zlo rađa osvetom. Kažu da je sve to bilo bez suda, a kao da su ustaše nekom sudile. U mom su kraju četrdeset i prve pobili 510 ljudi, toljagama po glavi. - govori nam Đuro svoja sjećanja i stavove.

'A par dana ranije me prozvali Naser'

Iako je imao status ratnog vojnog invalida i brojna ordenja, Đuro je nastavio služiti u vojsci. Kad je 1956. Sovjetski Savez upao u Mađarsku, u Međimurju je osiguravao granicu s Mađarskom. Došla im je i vijest da se je došlo do rata oko Sueskog kanala.

- Kažu nama da su Egipćani naši prijatelji. A bio tu jedan mlinar iz okolice, pa kad je mene ugledao, upitao je: "A što će vam taj Naser ovdje?" Tako mene prozvali Naser. Kad ono, samo par dana kasnije, mene zovu i kažu da idem u Egipat u misiju UN-a. Tamo smo nadgledali liniju razdvajanja, par puta sam bio na nišanu, mogao sam stradati. Na kraju sam primio orden UN-a za svoje djelovanje. Eto, to je bio moj drugi rat. Vodio sam o tome dnevnik, a kad sam se vratio - ponudio sam ga armijskom časopisu Domovina. Na kraju su mi rekli da to neće objaviti, jer bi to pokvarilo naše prijateljske odnose s Egiptom.

Đuro nam onda pokazuje orden kojega je dobio a i svoje slike iz Egipta. Jedna je nastala u logoru El Shat u kojemu je tijekom Drugog svjetskog rata boravilo mnoštvo hrvatskih izbjeglica - a njih 700 tamo i ostavilo svoje kosti. Tu je i slika u uniformi UN časnika, na kojoj doista jako podsjeća na tadašnjeg egipatskog predsjednika i Titovog saveznika Nasera.

'A ovo je moj treći rat'

Đuro se potom sretno vratio u Varaždin, nastavio svoju vojnu službu do umirovljenja. Sačuvao je i sliku Tita s nekog lova u okolici Vinice. Nažalost, nije ga mimoišao ni treći rat u njegovom životu - onaj Domovinski.

- Moj je sin Darko branitelj, bio je i u Bljesku i Oluji. Stalno smo strepili nad njim, bilo nas je strah kad god bi zazvonio telefon da nam slučajno ne javljaju da je poginuo. Preživjeo je, ima i on spomenicu, onu Tuđmanovu. Kažem ja njima: "E, niste vi vidjeli pravoga rata, kad nad tobom leti 100 aviona a ti ni ne znaš gdje ćeš i kako ćeš". - govori nam Đuro, dok nam naizust recitira neku svoju pjesmicu u kojoj kritizira sve one koji su izazvali rat 1991. 

- Taj je Martić radio sve i svašta. A Slobodan podbunio narod... Eh, ne dao Bog da ikada više bude rata. - završava Đuro teškim uzdahom iznošenje svojih bogatih sjećanja. Od rata u koji je Đuro otišao kao dječak prošlo je 72 godine. Od onoga u kojemu je njegov sin ratovao - 22. Možda ovi prostori budu imali sreće da povijest ne obilježavaju više ratovima. Đuro nas prati do vrata, ima još puno toga za iznijeti nam. Iz sva tri njegova rata.