LJUDI S DVIJE STRANE OGRADE NA GRANICI Slovenci ne znaju ništa, Hrvatima je ona trn u oku

Ima već nekoliko dana kako je na hrvatsko-slovenskoj granici - posred mosta kojim se ulazi u Ormož - postavljena metalna ograda. Otvorena je, mnogi je vjerojatno i ne zamijete dok vozilom prelaze ničiju zemlju, ali je jasno da se može zatvoriti kad god se to poželi.

Dodatna ironija priče su ploče koje označuju da se ulazi u Republiku Sloveniju i Europsku Uniju, dakle, prostore kojima se slobodno kreću stotine milijuna ljudi. Osobito u ovo maglovito jutro ograda je gotovo pa neprimjetna, sasvim priljubljena uz ogradu mosta preko Drave, gotovo kao neki izvorni arhitektonski dio.

Uputili smo se na samo lice mjesta, ali obišli i ljude u pograničnim mjestima, kako bi vidjeli što oni misle o ovoj mjeri koja je - sasvim je to jasno - tu da spriječi eventualnu navalu izbjeglica. Istine radi, treba reći da nedavni izbjeglički val uopće nije zapljusnuo obale Ormoža, pritisak je bio na sasvim drugim graničnim prijelazima. No, očito je da se Slovenci pripremaju i za tu mogućnost da kolona izbjeglica pokuša ući upravo u ovaj ljupki srednjoeuropski gradić - otkuda se, dakako, može onda nastaviti prema Austriji, Njemačkoj i drugim željenim destinacijama.

'Nešto su i prije najavljivali'

Poslovično zatvoreniji stanovnici Ormoža nisu bili pretjerano razgovorljivi, a još manje voljni slikati se. Ipak su davali odgovore i začudilo nas je što su svi slijegali ramenima na sam spomen ograde.

- Nisam išao tuda već tjednima, ne znam uopće o čemu se radi. Izbjeglice ovdje nisu dolazile. - rekao je mladić koji nam se predstavio kao Robert, ne želeći da ga slikamo. Slično su se izrazile gospođe Monika i Matea - pravdajući se da jako rijetko idu preko mosta u Hrvatsku. Svima njima treba detaljno objašnjavati gdje se ograda točno nalazi i napomenuti im da je ona sada otvorena.

Puno razgovorljiviji bio je hrvatsko-slovenski par Ante i Sonja. Ante je s našeg primorja, no već dugo živi u Ormožu.

- Znam da je bilo najava kako se više neće moći dolaziti na željezničku stanicu sadašnjim putem, da će se to ograditi, pa će se morati ići zaobilaznim putem. Možda je to u sklopu toga. - pokušava objasniti Ante.

Na našu primjedbu da postavljanje ove ograde nema nikakve veze s načinom na koji će Ormožani dolaziti do željezničke stanice, sliježe ramenima.

- To je onda vjerojatno za izbjeglice. Njih nije bilo ovdje, valjda se vlasti pripremaju ako dođu. - govori Ante, pomalo i zatečen našim propitkivanjem. Ipak, za razliku od svih ostalih upitanika, rado se pristaju slikati, čak nam Sonja daruje i neusiljen osmjeh.

'Više ni ne idem tamo'

Kao što smo potajno i očekivali, stanovnici Cestice bili su puno pričljiviji. Iako su, geografski gledano, dalji od ograde nego žitelji Ormoža, njima je ona sasvim vidljiva. I - jednoglasni su u svojim iskazima - neprihvatljiva.

Svraćamo u lokalni kafić, gdje nas dočekuje i sasvim spremno razgovara vlasnik Darko Šprem.

- Glupost. Rođen sam i odrastao ovdje, neke sam stvari zamišljao puno drugačije. Ovdje nije bilo izbjeglica, išli su na druge prijelaze. Sve bi se to moglo izvesti na drugi način. Napokon, oni i ne ostaju ovdje, nego idu u Njemačku. - kategoričan je Darko. Komentiramo kako bi nekom izbjeglici bilo praktički i nemoguće da ostane ovdje i onda s eventualnom plaćom radnika u prerađivačkoj industriji pokušati ovdje skrpati kraj s krajem. Na kraju nam pozira uz dres svog najomiljenijeg nogometaša

- Volio sam ga jer je imao veliko srce. - objašnjava svoj izbor Darko

Na ulici koja je u ovim satima gotovo prazna zaustavljamo gospođu Mariju Županić.

- To je grozno. Meni muž radi u Sloveniji, ide tamo svaki dan. Što će se dogoditi ako oni jednom zatvore tu ogradu zbog izbjeglica? - nemoćno se pita gospođa Marija. Ona svakako nije usamljen primjer u cestičkom kraju, jer je tamošnjim ljudima Ormož kudikamo bliži nego bilo koje drugo veće mjesto u našem kraju. Mnogi naši ljudi još od vremena Jugoslavije rade u Ormožu i drugim mjestima susjedne Slovenije, gdje su nerijetko bolji uvjeti rada i veće plaće.

U središtu mjesta nalazi se kiosk gdje radi gospodin Stanko. S obzirom da malo ljudi uopće hoda sada ulicom, nema ni puno onih koji nešto kupuju u kiosku, tako da ljubazni prodavač ima vremena malo popričati s nama.

- Mene je to baš psihički pogodilo. Znam da su oni to stavili za izbjeglice, ali ja to doživljavam kao da su stavili zbog nas. Imao sam običaj svaki dan prolaziti tuda, kad god bi mi trebalo nešto za nabavu otišao bih. Sada više ne idem tamo otkako su to stavili. - govori Stanko očito nepomiren s činjenicom stavljanja ograde.

Presječeni most

I premda je sasvim jasno kako je ograda na mostu preko Drave stavljena zbog mogućeg dolaska izbjeglica, činjenica je da je to prije svega ograda između Hrvatske i Slovenije. Dok ljudi u Ormožu očito to ne doživljavaju kao nešto značajno, stanovnicima Cestice ona je loš znak razdvajanja dvaju prostora koja su stoljećima spojena ne samo mostom nego i mnogim drugim prometnim, gospodarskim, kulturnim, političkim - i prije svega - ljudskim vezama.

Most - koji je oduvijek bio simbol povezivanja obala - sada je presječen ogradom. Da paradoks bude veći, ograda je, kao što smo rekli, otvorena, može se slobodno prolaziti, ali sama njezina prisutnost dovoljno je rječita. Na jedan znak odozgor ona će se zatvoriti i s njezine druge strane ostat će i kolone izbjeglica i stanovnici okolnih hrvatskih mjesta. Muž gospođe Marije - kao i mnogi drugi muževi i žene - neće moći na posao, gospodin Stanko i svi kojima je to bila uobičajena rutina neće moći do obližnjeg hipermarketa po često jeftiniji i kvalitetniji špeceraj. Svijet u kojemu je rođen i rastao gospodin Darko očito nestaje pred našim očima - tu, samo nekoliko kilometara od nas. Ne tako davno ljudi su rušili zidove, danas se podižu ograde.