Priča varaždinskog branitelja: "Treba živjeti u inat svima!"

“...I glumim sebe od prije, ali ne ide mi najbolje. Nemam više snage, a nemam ni volje... Svi mostovi u meni se ruše, ja bolujem od raka duše, al’ ne dam se iz nekog inata i živjet ?u do Božjeg smrtnog sata...”

Rije?i su to pjesme “Ne dam se” Varaždinca Dražena Popija?a Pupija, dragovoljca Domovinskog rata, kojom se mnogi branitelji oboljeli od PTSP-a danas bore protiv svojih demona. I Pupi je jedan od njih.

U rat krenuo je 1991. godine, kao mladi? od 22 godine. Ostavio je svoj dotadašnji život i obitelj i pridružio se dragovoljcima.

- Saznao sam da postoji V. bojna Vinica, gdje se skupljaju de?ki koji idu na ratište, pa smo prijatelji i ja odlu?ili oti?i tamo. Ve? na samoj rampi do?ekali su nas ljudi iz Varaždina, koje smo poznali i bilo mi je jasno da se ekipa okuplja. De?ki su ve? prije bili u Hrvatskoj Kostajnici, vratili su se s terena, preživjeli su to vatreno krštenje - prisje?a se Popija?.

U Vinici su, pri?a, najprije imali obuku, “kratku, ali žestoku”.

- Nije bilo nekakve neozbiljnosti, trebale su se u kratkom vremenu formirati desetine ili satnije, da budemo u svakom trenutku spremni krenuti u bilo koji dio Hrvatske - pri?a Popija?.

Vremena je bilo jako malo jer su neprijateljske snage svakim danom okupirale sve ve?i dio Hrvatske. Tijekom obuke, po?eo je i napad na Varaždin.

- Nekoliko dana prije nego što je po?elo samo pucanje po Varaždinu, dobili smo obavijest da je skupina pripadnika JNA krenula na našu bazu u Vinici. To su nam javili policajci, ali su ih oni negdje putem prema Vinici, u Petrijancu u šumi, izgubili. Pretpostavljalo se da su to njihovi diverzanti koji žele napraviti “dar- mar” nama na Vinici. Rasporedili smo se na položaje i ?ekali. Ja sam bio s de?kima na vrhu jednog brijega i Varaždin se vidio kao na dlanu. Odjednom smo vidjeli bljeskove i ?uli da je grunulo, svi smo se zgrozili. Varaždin je napadnut. Bilo nas je u Vinici iz svih krajeva Hrvatske, ali nama koji smo bili iz Varaždina, bilo je gore, nego onima koji nisu, jer tu su bile naše obitelji, prijatelji, svi. Svom silom smo htjeli odmah krenuti u Varaždin, ali nismo smjeli napustiti položaj. Tu smo ve?er drhtali - bombardiraju ti Varaždin, a ti ne možeš nikuda - kaže Pupi.

Ipak, ubrzo su ih poslali u Varaždin. Bili su na prvoj liniji. Smješteni kod Vinarije, ga?ali su vojarnu u Optujskoj ulici. Kasnije su de?ki i on prošli po svim položajima oko vojarne i držali ih do pada vojarne.

- Nakon što su se predali, došli smo tamo da ih vidimo. Zanimalo nas je protiv koga smo se borili. A ono, to su sve ve?inom bili de?ki kao i mi. S obzirom na to da su ve? bili u civilkama, nema šanse da bi “skužil” da je to bio netko tko je spreman ubiti, pucati po tebi. No, kasnije se pokazalo da su to ljudi s dva lica, spremni danas s vama popiti kavu a za par minuta vas masakrirati.

Nakon toga dobili su obavijest da su se u Banjoj Luci digli avioni, za odmazdu jer se u Varaždinu JNA predala, ali je ostavila naoružanje. Vratili su se na položaje u Vinicu, no to se ipak nije dogodilo.

Nakon pada vojarni u Varaždinu, zada?a im je bila kod “Šinterije” na Dravi o?uvati objekte koji su ostali puni naoružanja i opreme. Tu su proveli nekoliko dana, a zatim smo dobili zadatak da idu za Novsku. Tamo je išla jedna cijela satnija.

- Podru?je oko Novske i Starog Grabovca zvali su “mali Vukovar”. Kad smo došli tamo, bilo je sve “rastureno”. Gledati na televiziji je jedno, ali kad vidiš uživo, to je nešto sasvim drugo - isti?e.

Satnija se raspodijelila na dvije strane, pa je on sa svojim suborcima stigao u selo Kozarice, tamo su sreli Varaždince koji su u Kozaricama bili prije njih.

- Pitamo ih kako je tu, gdje su “ovi”, a oni nam odgovore  “Sve po svuda”. A sve okolo šuma. Prve dane na položajima gledali smo ih dalekozorima. Vidiš da se kre?u, motaju se auti, kamioni, pa ?ak i autobusi. Mi smo gledali od Novske prema Pakracu. Selo gdje su oni bili stacionirani zvalo se Bair. Po Kozaricama su stalno bili napadi, ali je selo bilo vijugavo, pa im je bilo teško nešto izravno pogoditi. Tu je bila prva linija. Selo je bilo puno naših ljudi, nisu napuštali ku?e, možda je otišlo svega nekoliko obitelji - pri?a.

Prisjetio se i kako su iz pravca Oku?ana, gdje je bio drugi dio satnije, ?etnici probili njihove položaje i hrvatski su se vojnici morali povu?i. Kod povla?enja, nekoliko ih je došlo u Kozarice. Kad su došli, kaže, bili su izgubljeni, izvan sebe.

- Mislim da su neki ?ak i slu?ajno naišli na naše položaje, a neki su došli u pratnji doma?ih ljudi. To je za nas bio šok, jer smo svoje prijatelje, koje znamo iz civilstva, vidjeli u takvom stanju. Ispri?ali su nam da su imali izravan pješa?ki napad, gdje su svom silom krenuli na njih. Nekoliko de?ki je poginulo, a nekoliko ih je ranjeno. Poginuo je i de?ko koji je, kad sam ja došao u Kozarice, umjesto da je otišao doma, jer smo mi došli njima na smjenu, otišao k našima i izgubio život - pri?a Popija?.

Bilo je svima užasno teško, ali bili su spremni za borbu i po cijenu života, kaže. Sje?a se i da su jednom prigodom otišli iza neprijateljskih linija i preko njihovih le?a gledali svoje položaje. Vodio ih je ?ovjek koji je bio lovo?uvar, pa je poznavao svaki pedalj šume. Kad danas na to gleda, kako su se šuljali preko srpskih položaja, sam sebi se ?udi odakle im toliko hrabrosti. No tada, sve je to bilo normalno, kaže.

Kad su se vra?ali natrag, moglo je biti svašta, jer njihovi suborci nisu znali da su to oni, pa su zamalo pucali po njima. Prisjetio se i situacije kad je, kako kaže “pod navodnicima pala Novska”.

- Naš zapovjednik za cijelu regiju bio je u dogovoru s ?etnicima, tako je pri?a kružila, pa je me?u našim ljudima posijao paniku da dolaze tenkovi i silna srpska vojska. Naši su se po?eli povla?iti, prvo civili, a onda i vojnici. U jednom je trenutku cijela Novska bila prazna. K nama u Kozarice došao je naš zapovjednik, koji je tada bio u Novskoj i rekao nam da imamo pet minuta da uzmemo naoružanje, utrpamo u kombi i odemo jedinim putem koji nam je ostao. Budu?i da je selo bilo puno naših ljudi, po?eli smo se me?usobno pogledavati. Nitko nije htio oti?i, tako da smo svi ostali. Znali smo što nas ?eka - ako zatvore tu cestu, više nemamo kamo - prisje?a se Popija? tih dana

Ostali su, a naoružanje koje su imali, podijelili su s ljudima u selu. Oprostili su se me?usobno i otišli na položaje. Cijeli su dan bili u iš?ekivanju. U no?i u jedno vrijeme vidjeli su da idu neka svjetla iz pravca Novske, mislili su da dolaze.

- Još se dogovaramo kako što dulje izdržati, kad vidimo da to dolazi auto, “fi?o”. Sko?ili smo pred njega, izvukli ?ovjeka van i ugasili svjetla. ?ovjek iz Kozarica, koji je bio u policiji u Novskoj. Veli nam da dolazi iz Novske, a mi ga pitamo zar Novska nije pala, a on nam kaže da u Novskoj nema žive duše. Nema ni njihovih, ni naših. Dogodilo se zapravo to da izme?u tog glavnog koji nas je izdao i njihovih nije došlo do pravog dogovora. On je napravio paniku, ljudi su pobjegli, a njihovi nisu došli. Dok smo shvatili što je, pozvali smo natrag naše de?ke i zauzeli Novsku i Stari Grabovac to je tako trajalo do kraja rata. Stoga su se i oni iz Kozarica preselili u Stari Grabovac - objašnjava.

Jednoga im je dana stigla naredba da idu u napad. Izme?u šest prvih koji su krenuli, bio je i Popija?. Iako su, pri?a, trebali krenuti nave?er, krenuli su tek ujutro. Prošli su kroz “ni?iju zemlju”, išli uz ku?e po dvorištima i našli se u šljiviku. On je išao tre?i po redu. Pored jedne šljive, koju su dvojica prije njega prošli s lijeve strane, on je htio pro?i s desne. U tom se trenutku jedan okrenuo i viknuo mu da stane.

- Stanem i gledam dolje, gdje je nagazna ili nešto sli?no, ali ništa ne vidim. Kaže mi da pogledam u visini glave i imamo što vidjeti - na šljivi vezana potezna! Naravno da je ne bih vidio, potegnuo bih je i svi bismo otišli k vragu - kaže.

Javili su suborcima iza njih što se doga?a, no dobili su zapovijed da idu naprijed. Išli su ku?u po ku?u, gledali, nije bilo nigdje nikoga, pa ?ak ni u ku?i gdje su bili ?etnici, više nije bilo nikoga.

- To je zna?ilo da su nas vidjeli. U toj njihovoj ku?i našli smo karton mlijeka jednog našeg proizvo?a?a. Ostali smo iznena?eni, jer ga mi nismo imali. Ve? se u ono vrijeme, dakle, trgovalo naveliko - isti?e.

Kako su išli ku?u po ku?u, tak su dublje ulazili u selo, ali pod srpskom okupacijom, a oni su ih samo puštali.

- U jednom trenutku jedan od nas je htio javiti gdje smo. Imao je motorolu u ruci, ja sam se naslonio na zid, I onda samo najednom vidiš kako motorola leti.. Motorola leti, kao neki slow motion. Odjednom, letim i ja i na?emo se sva trojica u nekom kanalu. I znam samo da me ruka užasno pekla. Odjednom “gruvanje”, spojilo se nebo i zemlja, ništa ne vidiš, oko tebe sve puca, a nas trojica ležimo u tom kanalu i urlamo od bolova.

Pogo?eni su dum-dum municijom koja ih je gadno rasturila, kaže Pupi. Sre?a što se sve zaprašilo, pa su mogli sko?iti van i oti?i iza ku?e, gdje su bili ostali de?ki.

- Odletio mi je i snajper koji sam držao u ruci, ali sam na le?ima imao i puškomitraljez, pa sam ga skinuo i ga?ao s jednom rukom, jer s drugom nisam mogao ništa. Suborac do mene bio je pogo?en u prsa i jako je krvario. Krv mu je tekla i na usta. Bilo je strašno gledati ga takvog. Tada me molio da pucam u njega jer je mislio da ?e umrijeti pa me molio da mu skratim muke.Naravno da na to nisam ni pomislio. I dan danas se vi?amo i dobri smo prijatelji.

Od te ku?e ostao je samo dio zida gdje su bili, a kako su ostali živi, to je pravo ?udo, sje?a se Pupi. ?ovjek koji je bio iza kukuružnjaka, samo što je digao glavu, snajper ga je pogodio. Od šest boraca, pet ih je bilo ranjenih u par minuta. Nije tada znao da je, osim u ruku, ranjen i u prsa, jer nije ništa osje?ao. Tr?ao je onako ranjen po pomo? a na sve se strane pucalo, iz svih vrsta naoružanja.

Kad je stigao do neke garaže, netko ga je povukao unutra. Bio je to zapovjednik desetine. Rekao mu je da su naletjeli na zasjedu i da su svi ranjeni. Tada nije znao je li netko mrtav. Zapovjednik je tada zvao ostale, koji su onda krenuli prema njima. Nastavio je tr?ati po pomo?, kada je naletio na svoju desetinu, gdje su mu pružili prvu pomo?.

- Na jakni mi se vidio samo mali zarez, no kad su je oni izrezali, to je bilo mljeveno meso. Vidjeli su da imam još jednu rupicu na prsima, a kad su maknuli odje?u, kad sam ja to vidio, to je bila cijela jama. Me?utim, nije bilo vremena za “sentiše” - zamotaj me i idemo dalje - pri?a.

Kretao se dalje prema štabu i došao je ponovo do onog šljivika, no nije znao je li sada razminiran.

- Tamo me baš ulovila frka i tamo sam valjda prvi put pukao. ?u?nuo sam, nisam znao kamo bih. A htio sam ?im prije do?i do štaba, ne znam zašto, jednostavno me vuklo tamo. Dignuo sam se i potr?ao kroz šljivik ne obaziru?i se više na mine u njemu. Tada nisam znao da je šljivik ve? razminiran. Kad sam nekako došao do štaba, bio je prazan, nigdje nikoga. Vidio sam krevet, u ušima mi je stalno šumjelo, legao sam u krevet da se malo odmorim. No, kako sam legao, tako sam pao u nesvijest, jer sam cijelo vrijeme gubio krv. Najednom sam samo ?uo da je netko ušao unutra i po?eli su me šamarati. Došao sam k sebi, ali sam bio totalno omamljen - sje?a se.

Otpremili su ga u Kutinu u bolnicu, gdje je odmah išao na operaciju. Nakon operacije, njega i ostale ranjene i operirane Varaždince prebacili su Varaždin u bolnicu. Želio se odmah javiti svojima, no kad mu se majka javila na telefon, jednostavno ga je steglo u grlu, nije mogao ništa re?i. Medicinska sestra shvatila je što se doga?a, pa mu je uzela slušalicu i rekla majci da je ranjen i da je u Varaždinu u bolnici.

- Nikad do danas nisam saznao tko mi je tada u štabu spasio život da mu barem zahvalim - kaže Popija?.

Prisjetio se i telefoniranja iz Kozarica, iz jedne prihvatne stanice, kamo su išli na tuširanje. Kaže, i smije se, kako su de?ki izbjegavali i?i s njim, jer svaki put kad je išao na telefon, prihvatna stanica bila je raketirana. Sje?a se i da su jednom prilikom njegovima doma, zbog pogrešnog slova u prezimenu, kazali da je ili poginuo ili je zarobljen. On to nije znao. ve? je suborca, koji se javio ženi, žena pitala da li je stvarno Pupi poginuo ili zarobljen.

- Ovaj se smije, veli: ” Pa tu je sa mnom”. Zvao sam doma tada, tata mi se javio, pa mi nije vjerovao da sam to ja. Morao sam ga uvjeravati - kaže.

Nakon odlaska iz varaždinske bolnice, gotovo je dva mjeseca išao na rehabilitaciju u Varaždinske Toplice. Nakon toga je odmah išao natrag u vojarnu, iako nije trebao, a iz vojarne, na vlastitu je odgovornost otišao opet na teren.

- Otišao sam zato jer sam jednostavno osje?ao da moram biti sa svojim de?kima. Desetina u kojoj sam bio zvala se Lete?i medvjedi?i ili kra?e Medvjedi. Bili smo u to vrijeme najpoznatija desetina V. bojne. Svi su znali za nas i izuzetno su nas cijenili jer smo bili pravi. Svake sekunde smo riskirali svoje živote i bili smo toga svjesni. Da mogu birati opet bih birao lete?e medvjedi?e. Dobio sam odlikovanje za junaštvo i s jedne strane mi je to drago, a s druge baš i ne jer mi je žao što svi Medvjedi nisu dobili orden za junaštvo a zaslužili su.

Jednom je išao na pregovore s neprijateljem. Bilo je to prvi put nakon ranjavanja i još se nije oporavio. Došavši do njih vidio je da su svi imali otko?ene pištolje, a iz obližnjih ku?a virile su cijevi pušaka uperene u njih.

- Svi su se rukovali me?usobno a ja nisam želio pružiti ruku nikome. Pitao me jedan ?etnik zašto ne želim pružiti ruku na što sam mu ja rekao da ne želim a i ne mogu jer sam ranjen prije kratkog vremena. Na to su ostali zate?eni,?udili su se jer sam tako brzo opet tu. Naravno na pregovorima se nismo ništa dogovorili, jer se s njima nije moglo dogovarati. Ma bilo je tu još  svega i sva?ega ali o tome ?ete saznati kad završim knjigu koju pišem. Biti ?e u toj knjizi puno zanimljivih situacija - najavljuje Popija?.

Dražen Popija? Pupi nakon ranjavanja vratio se natrag u rov

Još je nekoliko puta nakon toga bio na terenu, no ve? su mu se onda po?ele doga?ati “nenormalne” stvari, no?ne more i sli?no. Shvatio je da nešto nije u redu, pa je otišao psihijatru. Sre?om su, kaže, psihijatri ve? tada ?uli i ?itali o posttraumatskom stresnom poreme?aju (PTSP). Psihijatar ga nije želio više pustiti na teren, iako je on to forsirao. Rekao mu je da se malo odmori malo, da pokuša zaboraviti, ali nije išlo.

- Bio sam doma, ali sam cijelo vrijeme bio tamo, nisam si nikako mogao pomo?i. Prijatelji s kojima sam se družio prije, koji su ostali doma, postali su mi stranci. Nisam imao o ?emu s njima razgovarati - oni su bili u svojoj pri?i, ja u svojoj. Nemaš više komunkaciju kako treba. Nekako... kao da sam ostao tamo i kao da se više nikad nisam vratio na pravi na?in. To je trajalo neko vrijeme. Ustvari to traje cijelo vrijeme, samo što tada nisam znao što se doga?a. Danas, 20 godina kasnije shva?am sve. Shva?am da je to što nam se doga?a neminovno, jer nitko od nas nije do tada bio profesionalni vojnik. Nitko od nas prije nije vidio raskomadana tijela, ranjene, mrtve, nitko od nas nije nikad pucao po ljudima, nitko od nas nije doživio da se puca po njemu. Nikad nisi bio u situaciji da netko u tebe uperi oružje. Nikad nisam trebao bombu držati u ruci - onda sam ju bacao. Sve to ostane u glavi - kaže Popija?.

Psihijatru je otišao me?u prvima, no nikome nije pri?ao o tome, jer nije htio da ga netko “etiketira” da je druga?iji. Godinama je to skrivao, znala je samo uža obitelj.

- Nisam htio da ljudi znaju, trudio sam se ponašati “normalno”. Kako u onoj svojoj pjesmi velim - “glumim sebe otprije”. Me?utim, do?e dan kad to više ne možeš skrivati u sebi, jer što više skrivaš, to se više nakuplja. Postao sam nervozan, nisam mogao spavati, sva?ao bih se, živcirao za svaku sitnicu. Razmišljanja o samoubojstvu samo su dolazila, iako to nisam htio. Razgovarao sam i s de?kima kasnije, ve?ina mi je govorila da se sli?ne stvari i njima doga?aju. Ne bi smjelo biti tako. Mi smo, na kraju krajeva, pobjedni?ka vojska i zašto bi sad radili suicide. Svaki dan je borba, mislim da to nikad ne?e prestati. Mislim da smo mi za cijeli život obilježeni na taj na?in iznutra. Svakome od nas svaki je dan, možda i svaki sat, borba za život.

Kaže, doga?a se i to da nakon svih ovih godina, ne samo nas oboljele od PTSP-a, nego op?enito branitelje, ljudi gledaju kao da su nešto pogrešno radili, a neki ih ?ak i preziru. Pita se ?ime su to zaslužili, što su pogrešno napravili. To što su branili nešto gdje svi možemo skupa živjeti?

- Vele mi da smo se mi borili za ovakvu Hrvatsku, govore o tome kakvo je stanje danas kod nas. Zna?i mi smo krivi što je danas takvo stanje? Onda moram objašnjavati da se ja nisam borio za takvu Hrvatsku, da sam se borio za Hrvatsku gdje sam mislio da ?e nam svima biti dobro. To što ona nije uspjela, nisam ja kriv. Krivi su politi?ari koji su imali sve na dlanu ali su nesposobni voditi ovu državu i oni su nas doveli na prosja?ki štap svojim lopovlukom, izdajom i lažima. Nakon svega sad se mi branitelji moramo opet skupljati i povesti ovaj narod u bolje sutra. No ovaj puta to moramo kroz politiku. Druge nam nema,jer nas svi svojataju samo prije izbora a kasnije nas više ne trebaju. Sre?om pa je nastala stranka gdje su okosnica branitelji a snaga domoljubi i narod, pa ?emo se sad mi,svi zajedno uhvatiti u koštac s problemima.

Nakon odlaska iz vojske, glazba je odigrala veliku ulogu u njegovu životu i pomogla mu da prebrodi neke najteže trenutke. Prije rata bio je konobar, pa je, kad se skinuo”, otvorio kafi?, jer mu je to bila želja. Otvorio je i disco bar, po?eli su mu dolaziti pjeva?i, pa se i sprijateljio s nekima od njih. Pjesme je pisao i prije i nakon rata.

- Ve?inom su mi pjesme bile tužne, no nije imalo veze, bar sam se nalazio u svemu tome. To me okupiralo, nisam imao vremena razmišljati o glupostima - kaže.

No sve te pjesme sam radio sebi za gušt. Malo ozbiljnije je krenulo kad je prije desetak godina napravio odgovor Thompsonu na njegovu pjesmu Prijatelji.

- ?uo sam je, no ostala mi je nedore?ena, kao da nije izgovorio sve što je trebalo, Mislio sam, idem napisati odgovor kao da je on napisao pismo, pa mu ja sad vra?am. Napisao sam, poslao sam pjesmu njemu u Split i bio je oduševljen. Za tu smo pjesmu snimili i spot u Vukovaru, grad naših najve?ih patnji. Taj je spot samo na Youtube-u pogledan blizu 200.000 puta, što je za pjeva?a koji nije razvikan, dosta veliki broj.

Bio je i gost Thompsonu u ?avoglavama gdje je pjevao pred 150 tisu?a ljudi. To mu je dalo nekakvu snagu i volju za naprijed, pa je po?eo obra?ivati neke teme.

- Mislio sam, zašto skrivati neke ratne stvari. Tako je i nastala pjesma “Ne dam se”, koja govori o PTSP-u. I za nju smo snimili spot, tu su mi de?ki iz Udruge branitelja lije?enih od PTSP-a iz Varaždina mnogo pomogli. Pjesmu su ?uli i psihijatri, ne samo u Varaždinu. U njoj su prepoznali nešto i po?eli je stavljati na grupne terapije braniteljima. Pri?ali su mi, polovica njih ostane sjediti, a pola njih se digne, jer je u prvi tren ne mogu slušati. Pjesma u svakome probudi nekakvu reakciju i to je psihijatrima vrlo bitno. Poslije prve reakcije razgovaraju, svaki od njih se nalazi u jednom dijelu pjesme ili u cijeloj pjesmi. Pjesma opisuje loše trenutke, samo jedan dio govori o pozitivi koja nas treba voditi. Svi shvate da ta jedna re?enica vodi pjesmu i svi se na?u u njoj. Dobivam mailove i zovu me ljudi kako im je ta pjesma promijenila pogled na sve. Kažu da im je promijenila na?in života, da su opstali zahvaljuju?i toj pjesmi, da su ostali živi. To je meni izuzetno drago, jer znam kako je tim ljudima, znam kako se oni osje?aju.

Kaže, sretan je da je bar nekome pomogao, da ljudi vide da moraju i?i naprijed, kako god im je teško.

- Govorim da moramo i?i naprijed iz jednog razloga - pa nismo ‘91. i ‘92. bili u rovovima i borili se tamo o?ajni?ki za život, da bi ga sad sami sebi oduzeli. Tog trenutka kad sam sebi nešto napraviš, pa nisi ti sam sebi napravio, tebe je zapravo stigla ona tamo njihova ruka. Zato nemojte dopustiti da uživaju u tome, ne dajte se, govorim im.Treba živjeti u inat svima. Onda se malo probude - isti?e Pupi.

Napravio je obradu pjesme Svetinje od Miroslava Škore, koji mu je to dopustio. Uvod je sam napisao, a govori ga glumac Marinko Prga. U pjesmi mu je gost i vl?. Sudac. Napravio je i pjesmu Banda lopovska, koja je, kaže, njegov bunt protiv današnje situacije, i koja govori upravo o tome kako su nas pokrali i izdali.  Pjevao je i na skupovima potpore za Purdu, Mari?a, protiv presuda generalima, bio je gost na Škorinom koncertu a sura?uje sa mnogim poznatim glazbenim imenima.

Snimio je 12 pjesama za album, za kojeg sad traži izdava?a,a na albumu vrvi sve od poznatih imena: Thompson, Neno Belan, Nano Prša, Marko Tomasovi?, Damir Lipošek-Keks, Vedran Ostoji?, Aleksandar Valen?i?, Dean Parmak, Faringaši, Dunavski tamburaši...

Za pjesmu "Ne dam" planira napraviti verziju na engleskom jeziku jer je ta pjesma izuzetno dojmila ameri?ke ratne veterane oboljele od PTSP-a koji su je imali prilike ?uti na danu veterana u Phoenixu u Arizoni, tvrdi.

- ?ak tri tisu?e ljudi je poslje mise plakalo slušaju?i pjesmu i prijevod na engleski. Te rije?i toliko su ih dirnule i pogodile da su bili kao u transu. Skidali su sa svojih uniforma ordenje i davali su ga našim braniteljima koji su tamo bili u posjeti i koji su donijeli - kaže.

Sad vježba s svojim bendom jer ga sve više ljudi želi vidjeti na koncertima, kaže. Ima puno poziva za nastup ali želi to odraditi profesionalno, pa s bendom ne izlazi van tako dugo dok ne?e sve zvu?ati savršeno.

- Ovim tempom bit ?e to jako brzo. Mislim da je došlo vrijeme da se predstavim i široj publici jer smatram da mi je mjesto u vrhu Hrvatske estrade, što ?u i svojim pjesmama i nastupima dokazati. Pjesme se emitiraju ne samo u Hrvatskoj, BIH, ve? i od Australije do Kanade i svuda gdje ima naših ljudi, što mi je izuzetno drago, jer ljudi prepoznaju istinu u mojim pjesmama.. No nekima ta istina ne odgovara pa pokušavaju na sve na?ine da se moje pjesme ne vrte, niti moji spotovi ne emitiraju. Ne shva?aju da istinu ne mogu sakriti i da ?e moje pjesme uvijek na?i put do ljudskih duša i srca - zaklju?io je Dražen Popija? Pupi.