S. Glogoški: Najljepše su bile noći pod zvjezdanim nebom

Svatko od nas barem je jednom poželio pokupiti svoje stvari i otići negdje daleko od svih, od posla, od vijesti, od šefa i roditelja i jednostavno biti sam sa sobom, na svojem putu.

Siniša Glogoški ovo je ljeto proveo u avanturi o kakvoj mnogi sanjaju, ali rijetki se zaista i odvaže.

Uz Dunav kroz Srbiju do Crnog mora, od Crnog mora do Mramornog mora, od Istanbula preko središnje Anatolije do Kapadokije, od Kapadokije do Sredozemnog mora, Siniša je u dva mjeseca biciklom prošao više od 4000 kilometara.

Kako je Siniša i student fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, svoje je putovanje zabilježio i fotografijama koje možete vidjeti u našoj galeriji.

Siniša će svoje doživljaje predstaviti i varaždinskoj publici u putopisnom predavanju uz prezentaciju slika i videa koje je nazvao "Od Zagreba do Damaska". Predavanje će se održati u petak 14. siječnja u 19 sati u varaždinskoj Prvoj gimnaziji. Osim toga, već je počeo planirati novu ekspediciju i to u rusku regiju Sakha gdje se nalazi najhladnije trajno naseljeno mjesto na zemlji – selo Oymyakon.

Kako bi mogao posjetiti najhladnije mjesto na zemlji Siniši su potrebni sponzori kako bi pribavio adekvatnu zimsku opremu, odjeću i obuću. Svi koji mu u tome žele pomoći mogu ga kontaktirati na [email protected], jer ako ništa drugo dat će nam još materijala za maštanje o tome kako bi bilo lijepo jednom zaista negdje otići...

Pogledajte i video koji je Siniša snimio na svojem putovanju.

>>VIDEO: S. Glogoški prikazao film s putovanja do Damaska>>

Pročitajte što je za arhiva.evarazdin.hr Siniša ispričao o svojem putovanju, zgodama i nezgodama, kulturnim razlikama na koje je naišao, o teškim trenucima, ali i onima zbog kojih osjeća da je počeo ostvarivati svoje snove...

Koji je bio motiv da se odlučiš na takvo putovanje i da li ti je to bilo prvo takvo putovanje biciklom?

Počelo je prije dvije godine kada sam s par prijatelja krenuo od Zagreba do Zadra. Već drugi dan doživjeli smo ugodno iznenađenje. Naišli smo na srušen most na Kupi i razočarano krenuli drugim, dužim putem, kad nas je zaustavio lokalni veterinar i svojim čamcem u tri ture prebacio preko rijeke. Zbog takvih stvari čovjek jednostavno hoće ići dalje...

Kako si se pripremao za put?

Nije bilo posebne pripreme, otišao sam dva puta biciklom na more i to je to. Više energije iziskuje psihološka priprema, uvjeriti sebe i druge da ideš na to putovanje potpuno sam, da se ništa neće desiti i da ćeš se sretno vratiti. "Roditelji su tu da se brinu"- govorili bi mi moji i unatoč početnom neodobravanju bili su mi iznimno velika podrška tijekom putovanja.

Što ti se posebno urezalo u pamćenje?

U malom selu u središnjoj Anatoliji upoznao sam stogodišnju ženu. Ležala je nepomično na podu male sobice i smirenim pogledom pozdravljala posjetitelje koji su se taj dan izmjenjivali. Njezin sin rekao mi je da umire i raširenih ruku pokazao prema nebu. Nije bilo tuge i očaja na njihovim licima. Svi su bili nasmijani, ponosni na život jedne žene koju su silno voljeli..

Da li je bilo i teških trenutaka i situacija kad si pomislio - što je meni sve to trebalo...?

Bilo je kratkih trenutaka kad apsolutno ništa nije bilo u redu, čak i misao o odustajanju nije bila strana, no bitno je izdržati, a svako jutro donosi novi val neočekivane volje i snage. Uspio sam se prepustiti, cijeniti dobre trenutke i u njima potpuno uživati.

Koje su neke najveće kulturne različitosti na koje si naišao u putovanju...

Bilo mi je simpatično u Bugarskoj kada su mi na pitanje smijem li određenim putem ići potvrdno klimali glavom, a govorili da ne smijem. Naime, kod njih je klimanje glavom obrnuto od našeg kao i u Turskoj i Siriji. S vremenom sam se navikao, a po povratku je prilagodba također trajala par dana.

Kakvi su planovi za budućnost?

U veljači idem na jednomjesečnu ekspediciju u najhladniji predio Rusije u regiju Sakha, grad Yakutsk i najhladnije trajno naseljeno mjesto na zemlji-selo Oymyakon. Tamo je 1933. godine izmjerena najniža temperatura od -72 stupnja. U veljači je prosjek -40. Prije dolaska u Yakutsk biti ću na zaleđenom Bajkalskom jezeru, fizički se pripremati i aklimatizirati za oštri Sibir. Cilj ekspedicije je pokušati doživjeti te ekstremne uvjete života i istražiti tradicionalne načine preživljavanja. Većinu ću vremena provoditi s lokalcima, loveći ribe kroz led, pomažući pri uzgoju sobova i istražujući zanimljivosti njihove kulture.

I za kraj... zbog čega misliš da se sve to isplatilo i što te tjera da ideš dalje...?

Najljepše su bile mirne noći pod otvorenim nebom. Zvijezde nisam pokušavao prebrojati, ali sam kao opčinjen dugo gledao crno, zvjezdano nebo. Sjećam se noćenja na krovu hodžine kuće uz Eufrat, na vrhu samostana Mar Musa nedaleko Damaska, na stijenama turske Kapadokije... Isplatilo se jer je to jedna stvar koju sam zaista doveo do kraja. Vlastite sam granice pomaknuo, koliko fizičke toliko i emocionalne. Mislim da sam ostao isti u većini stvari, samo sam si potvrdio da se snovi zaista mogu ostvariti, potrebno je samo odlučiti.