DOZNAJEMO Kakvi se sve problemi javljaju na terenu, a treba ih riješiti prije provođenja strukovne reforme

Proteklih dana sve se više govori o revolucionarnoj reformi strukovnog obrazovanja koje zbog svoje zastarjelosti i neprivlačnosti vapi za modernizacijom i promjenama. Između ostalog, reforma najavljuje i svojevrsnu promjenu statusa učenika koji bi trebao postati učenik-radnik s plaćom i stažom. To lijepo zvuči no prije toga očito treba dobro pripremiti teren na kojem ima dosta problema. Što o tome kaže ravnatelj Strojarske i prometne škole Milan Žunar te Povjerenik POS-a Zvonimir Lončar?

Prema riječima Vlade Prskala, pomoćnika ministrice Divjak, reforma bi učeniku strukovne škole pružala mogućnost da nakon škole ima posao i da svojim znanjem konkurira u svijetu tržišta rada. Također, ovom reformom učenici će u školama odjenuti radno odijelo i naučiti sve o strukovnom zanimanju koje su odabrali što mogu samo uz zadovoljavajuću opremljenost škola. Dakle, učenici će morati raditi na stvarnim proizvodima i u stvarnim uvjetima pa je zato ključno paralelno učenje na radnom mjestu, unutar škole, ali i u centru kompetencija.

Učenik je u 1. godini za poslodavca najskuplji...

Ravnatelj Žunar ističe da kako bi takav model funkcionirao bitno je da učenik u 1. godini ima kompletnu nastavu u školi i to prijeko potrebnu teoriju, u 2. godini da ima dio nastave u školi, a dio kod poslodavca dok 3. treba u cijelosti imati kod poslodavca u obliku stručne nastave.

Važno je istaknuti da je učenik u 1. godini najskuplji za poslodavca budući da još nije upoznati s poslom pa poslodvaca treba puno sredstava uložiti u njega, dok je najisplativiji u 3. godini kada već ima dovoljno znanja pa se zato tada cjelokupna praktična nastava odvija kod poslodavca.

Poslodavci biraju najbolje, a što je s onima drugima?

Također, mogućnosti i prilike za rad kod poslodavca nisu iste za sve jer poslodavci uzimaju učenike na praksu no između svih njih biraju samo nekolicinu najboljih dok one s posebni potrebama ne žele pa takvi učenici ostaju u školi, a to jedan od razloga zašto i škole moraju imati dobro opremljene radionice kako bi i takvi učenici dobili kvalitetnu stručnu i praktičnu naobrazbu.

Postoji još jedan problem, a to je gospodarska kriza, koja se reflektira i na školu, uslijed koje se brojni obrti zatvaraju pa učenici teško mogu naći mjesto za praksu pa i to generira potrebu za kvalitetnim školskim radionicama gdje će učenici moći obavljati praktičnu nastavu. Osim toga, u kvalitetnim školskim radionicama učenik dobiva sva potrebna znanja, a ne samo specijalizirana znanja kakva dobiva kod poslodavca.

Rad na terenu i iskorištavanje 'učenika-radnika'...

Problem se javlja i kada se radi o zanimanjima koja se velikim djelom izvode na terenu gdje je teško uskladiti terensku praktičnu nastavu sa zakonom jer učenik koji je mlađi od 15 godina ne može kod poslodavca raditi više od 4 sata dnevno što znači da bi se prije trebao vratiti s terena, a to je vrlo nepraktično za izvođenje.

Što se tiče plaće koje se u ovom slučaju zove učenička nagrada, ona postoji i sada, a utvrđuje se Ugovorom o naukovanju za strukovne kvalifikacije koji određuje da  spomenuta nagrada mora u 1. godini biti 10% od prosječne hrvatske plaće, u 2. godini 20% dok je u 3. godini to iznos od 25% od prosječne plaće.

Kako kaže Žunar, neki poslodavci isplaćuju i više od toga no ima i onih koji uopće ne isplaćuju pod tvrdnjom da naučniku pružaju neke druge koristi kao što je gablec i slično.

Na kraju ćemo istaknuti još jedan problem koji iskače u ovoj cijeloj priči, a to je moguća zloupotreba učenika od strane poslodavca u obliku iskorištavanja radne snage na što upozorava Zvonimir Lončar koji tvrdi da učenik prije svega mora ostati učenik, a kako bi se moguće iskorištavanje spriječilo, ravnatelj Žunar kaže da trebaju postojati dobri mehanizmi kontrole.