eTV - Dragutin iz Varaždina o borbi za Vukovar: 'Neprijatelji su nas prisluškivali, ali nisu razumjeli naš zagorski govor'

Danas se obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje u znak sjećanja na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara, kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad stanovništvom te kada su svoje junaštvo iskazali branitelji Saborskoga, Slunja, Cetingrada i Rakovice.

Slomu obrane grada Vukovara prethodili su tragični događaji s fatalnim posljedicama: u borbama u gradu i na širem području Vukovara poginulo je oko 1.600 branitelja, a njih oko 600 ubijeno je nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima. Poginulo je i oko 1.000 civila, a ranjeno je više od 2.500 osoba. Uz to je u srpske koncentracijske logore odvedeno oko 7.000 zarobljenih branitelja i civila, dok je iz grada prognano oko 22 tisuće njegovih stanovnika. Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata još je nekoliko stotina osoba s vukovarskog područja.

Na današnji dan prisjećamo se i pokolja 43 hrvatska civila u Škabrnji koji su istoga dana 1991. godine počinili pripadnici JNA, srpske paravojne snage SAO Krajine i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Po okončanju napada, Škabrnja je spaljena i u potpunosti uništena, a katolička crkva do temelja srušena. Nakon što je selo opustošeno, cijeli je kraj miniran. Oni civili koji su bili pošteđeni kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima te kasnije razmijenjeni.

"Odmah mi je bilo jasno da neće proći bez krvi"

Povodom obilježavanja obljetnice ovih tragičnih događaja, razgovarali smo s varaždinskim braniteljem Dragutinom Špacom, članom Zasebne postrojbe Policijske uprave varaždinske koji je branio Vukovar do samog kraja, a potom je proveo 269 dana u srbijanskim logorima prije nego što je u razmjeni izišao na slobodu. Sve je počelo 1990. godine: tada se prijavio u policiju, zaposlio se u PP Ivanec, a bio je dio prve grupe Varaždinaca i Međimuraca koja je u lipnju 1991. otišla u ispomoć Vukovarsko-srijemskoj županiji.

- Osjećao sam unutrašnji poriv da će se nešto dogoditi i nisam to htio propustiti. U policiju sam otišao raditi za jednu trećinu plaće koju sam inače imao na svom prethodnom radnom mjestu. Prvi pravi teren mi je bio u lipnju u Vukovaru i meni je odmah bilo jasno da to ne može proći bez krvi, ali nisam očekivao da će neprijatelj biti baš tako okrutan. Ulaskom 11.9. natrag u Vukovar preuzeo sam zapovjedništvo nad minobacačkom bitnicom. Bili smo dosta učinkoviti, bili smo jedni od onih koji su spriječili veći prodor - navodi Špac.

"Govorili smo 'po domači', nisu nas mogli razumijeti"

Špac ističe kako stanje na terenu poprilično različito od onoga što je naučio tijekom vojnog roka u bivšoj državi - upravo zbog toga vrlo su često on i njegovi suborci morali biti inovativni i kreativni:

- Bilo nas je iz okoline Bednje, Jesenja, Mihovljana i onda smo se mi "po zagorski spominali", to je bilo učinkovito što se tiče strategije i borbe jer nas neprijatelji nisu mogli razumijeti iako su sve prisluškivali. Kad su nastupila ta krizna vremena i kad je trebalo odlučiti što dalje, rekao sam kolegi Piskaču da tko misli ići u proboj neka ide, policajci će ostati ovdje. Bilo je dobrih i loših trenutaka. Preko dana se pucalo, tijekom noći smo znali svirati, čak smo hodali svirati i drugima, recimo ako je netko imao rođendan. To nam je bio ispušni ventil - kaže.

"Nakon toliko borbe, najteži trenutak bila je predaja"

Prisjećajući se najtežih dana obrane i trenutaka koji su obilježili njegove suborce i njega osobno, Špac se posebno osvrnuo na onaj koji mu je, kako kaže, najdublje ostao urezan u sjećanje:

- Osobno, najteži mi je trenutak bila predaja. Nakon svih onih borbi, nakon svega što ste vi i kolege učinili, nekako ne možete to pojmiti. A, moraš se predati. To mi je bila katastrofa. Jedno od vrijednosti ovog rata je, osim stvaranja hrvatske domovine, ratno prijateljstvo. To ne možete doživjeti nigdje osim u ratu. Kad se grle i ljube, to zajedništvo, to je emocija koju je teško dočarati nekome tko to nije iskusio. Moja poruka mladima bi bila "učite jer znanjem jedino možete proći preko takve nebuloze, da ne dođe do ponovnog rata" - zaključuje Špac.