eTV i Foto - Kristina Kovačić: 'Nakon 33 godine na ovom placu, čini se da sam jedna od posljednjih kumica'

Na varaždinskom placu Kristina Kovačić provela je 33 godine, a tijekom prosinca proglašena je Najkumicom 2025. godine. Možda je, kako sama kaže, jedna od posljednjih „kumica“ , jer osim nekolicine žena koje desetljećima izlažu vlastite proizvode na Gradskoj tržnici, novih uzgajivača - nema. Nekadašnja radnica Varteksa postala je poljoprivrednica, a u našem razgovoru ispričala nam je kako se odigrala njezina životna priča.

Svoj život nije zamislila u poljoprivredi. 

-Udala sam se u poljoprivredni kraj. Suprug se bavio poljoprivredom, a bila su tu polja i morala sam se priključiti u pomoći. Najprije sam radila u Varteksu, onda su došla djeca i tako sam ja krenula raditi na placu. Bilo je to još 1993. godine – prisjeća se Kristina, dodajući kako su tadašnje varteksove smjene bile gotovo nespojive s obiteljskim životom.

‘Zbog hladnoće zimi radim samo dva dana’

Na ovom mjestu, pokazuje nam svoj štand, provela je godine. Danas joj ovdje uglavnom dolaze stariji kupci, s kojima su se odnosi gradili godinama i ne svode se samo na prodaju.

-Mi se dogovorimo za nešto, pa ja donesem. Takvi se kontakti ovdje stvaraju. Kad vam sad dođu na proljeće presadnice, pa onda povrće, paprike i ostalo, tada znam ovdje biti cijeli tjedan – govori Kristina, koju smo posjetili tijekom jednog od dva dana u tjednu koliko zimi provodi za štandom.

-Znate, sad po zimi je to teško jer nema mi ljudi, nema kupaca. Onda se tu smrzneš i roba ti se smrzava i tako sam odredila da su moji dani četvrtak u subota. Ja mislim da to sve ide u lošem smjeru, jer samo se otvaraju veliki centri i mladi većinom tamo i kupuju nakon posla – kaže pomireno. 

‘Možda sam jedna od posljednjih varaždinskih kumica’

Razgovor je potom skrenuo na situaciju na tržnici i njezin dugogodišnji radni put, ali i planove da mirovinu dočeka na placu.

-Gledajte, nema ni tu novih prodavača. Ovo sve tu je moja generacija, poslije nikad nije nitko mlađi uopće došao. Ne znam kad je tako krenulo – rekla nam je prisjetivši se dana kada su  štandovi placa bili puni.

-Već sam puno put rekla da je to zadnje i da odustajem, ali onda opet se nekako godina okrene i opet ti misliš a što sad? Je kako je i pokušat ću izdržati do kraja. Neke godine su rodnije, neke lošije, pa onda neke stvari prodaš lakše, neke teže, ali koji je izbor? Recimo, ove godine je bilo teško prodati zelje. Nekaj je bolje rodi, nekaj moraš bolje prodati, neke stvari nemreš. Evo kako je ova godina bila, jako teško se zelje prodati – rekla nam je za kraj dodavši da joj unatoč svemu, ništa ne nedostaje, osim nekoliko novih, mlađih kolegica na štandu.