eTV - Branko je krenuo kao varaždinski policajac: 'Ranjenog sam nosio u šatorskom krilu, osjećao se miris baruta...'

Povodom današnjeg Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, podružnice Varaždinske županije, Branko Družinić ispričao nam je svoj ratni put - od prvih dana borbe, preko najtežih trenutaka, do onih ispunjenih ponosom i srećom.

Družinić se u obranu domovine uključio 11. ožujka 1991. godine, kao pripadnik Policijske uprave varaždinske. Imao je tada samo 29 godina i, kako sam ističe, “veliko srce”. Kasnije se pridružio Drugoj gardijskoj brigadi, a za naš eTV prilog prisjetio se svojih prvih terena u Lici, prvog stradavanja te, nažalost, najtežih dana rata:

- Najteži su ti trenuci kada pogine tvoj prijatelj, ostaneš iznenađen, pitaš se je li to istina, je li to moguće. Najgore je kada smo mi, koji smo bili bližnji s tim prijateljem, trebali prema zapovijedi otići o tome obavijestiti njegovu obitelj. Tkogod je to prošao, zna kako je, jako teško. Moje prvo ranjavanje je bilo 6. srpnja, na taj datum sam posebno osjećajan. Tada sm se čudio kako sam uopće ostao živ. S druge strane, u Maslenici sam nosio teško ranjenog prijatelja u šatorskom krilu. Samo sat vremena prije toga smo normalno razgovarali. Misliš si "ostat će živ". Nažalost, povreda je bila toliko teška da je nakon par dana opreminuo u bolnici.

'Posebno sam osjećajan tog datuma'

Snagu i motivaciju za nastavak borbe davali su mu, kaže, obitelj i djeca. Rat je, dodaje, specifična situacija u kojoj neprestano razmišljaš o sebi i svojoj budućnosti, a vrlo teško je ostati "hladne glave".

- Tijekom početka same operacije Oluja bilo je jako puno pozitivne energije, pozitivnog naboja, sjećam se da su mi krenule i suze kad smo ušli u naš grad, u našu Petrinju. Nažalost, bila je strašno razrušena, osjećao se i miris rata i baruta. Kad smo pak došli u Kostajnicu, ona je bila prazna. Osim branitelja, nije bilo stanoništva, a od Kostanjice uz Unu pa prema dvoru na Uni je sve gorjelo. Jako sretni i ponosni smo došli na granicu naše države. Motivacija je bila ispuniti neostvareni san naših djedova da imamo vlastitu državu. Prošlo je do toga i puno godina, a nažalost bilo je i puno žrtava, jako tragično.

'Radi se na tome da budemo vojno moćni'

Govoreći o današnjici, Družinić naglašava kako se s vremenom mijenja način na koji doživljavamo prošlost, ali i kako su sjećanja na Domovinski rat i dalje svježa među onima koji su ga proživjeli. Ističe da je važno da nove generacije razumiju koliku su cijenu platili hrvatski branitelji i koliko je značajno čuvati uspomenu na to razdoblje. 

- Važna su ovakva obilježavanja poput ove jubilarne 30. obljetnice operacije Oluja. Također, neki dan smo bili i na mimohodu u Zagrebu gdje smo vidjeli koliko Vlada Republike Hrvatske i država radi na tome da budemo vojno moćni, da možemo biti spremni za nekakve, ne daj Bože, havarije ili da bi se nekome dogodilo kao što se je dogodilo te davne '95. - ističe Družinić.