Danas se navršilo godinu dana od smrti Mladena Košćaka – Dene, naširoko poznatoga novomarofskog ugostitelja koji je, u posljednjih 15 godina, sve do svoje nenadane smrti, bio sinonim za izletište Lužec u Oštricama.
Pokojni Dena, kako su ga zvali i stari i mladi, svoju profesionalnu i osobnu reputaciju izgradio je tijekom 1980-ih, kada je otvorio i gotovo 10 godina vodio gostionicu nazvanu „Potkova“ (prema staroj kovačnici na istome mjestu).
„Nikada neću zaboraviti scenu kada je, jednom prilikom, u 'Potkovu' ušao mladić u vidno veselom stanju; prišao jednome od stolova te počeo razbijati čaše. Znao sam da su to bile posebne čaše koje je Dena tek nedavno kupio, no Dena je u tom trenutku reagirao onako kako ne bi nitko drugi: mladića je isprva šutke promatrao, da bi potom prišao stolu, donio još čaša, pa počeo razbijati zajedno s njime“.
Denin prijatelj otkrio nam je i smisao iza ove anegdote, kakvih je inače bilo bezbroj:
„Prošlo je određeno vrijeme i na vratima 'Potkove' ponovno se pojavio onaj isti mladić. Ovaj put, mladić je bio potpuno trijezan, te je u rukama je držao paket čaša, istih onakvih kakve je ranije razbijao. Dena je primio paket, odložio ga sa strane i započeo razgovor kao da se nikad ništa nije dogodilo. On je bio psiholog. Ljude je osvojio.“
No, kako to obično biva, neprospavane noći i intenzivan ugostiteljski život, počeli su uzimati danak, činiti svoje... Nadomak 40-im godinama života, Dena donosi najtežu odluku u svojem životu: odlučuje zatvoriti gostionu i „Potkovu“ pretvoriti u dućan.
Uspješan je i u tome.
U zemlji bukti rat, propadaju poduzeća ili zapadaju u probleme, ali ljudi u kraju mogu se pouzdati da će „Dena pričekati“ – do plaće ili penzije. Tako se živjelo, tako su prošle 1990-e, te se nakratno vratio optimizam nalik onome iz vremena Denine gostionice. On polako napušta trgovinu i pronalazi se u projektu izletišta Lužec. Naziva ga najvećim gradilištem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj „bez love“ i povlači stare veze.
Kamioni i kamioni građevinskog materijala pristižu na mjesto gdje će uskoro niknuti jedno od najvećih izletišta u županiji, a prekaljeni ugostitelj pronalazi svoj nadomjestak te nekoć zadimljenu gostionu mijenja vedrim nebom i žuborom izvorske vode: toči, peče, kuha, ponovno ugošćuje ljude… Uskoro, međutim, opet dolaze neka bremenita vremena, pa i razvoj izletišta teče nešto sporije, ali ono ostaje i opstaje...
I tako, kao u hipu, prolazi još jedno cijelo desetljeće i jedan uzbudljiv i ispunjen život ugostitelja. A onima koji su ga poznavali, kao neka njegova dobra šala, ostaje dilema i vječno pitanje: da je Dena trebao birati između trenutne smrti kakvu je imao i, "kada dođe vrijeme", priželjkivao – ili sprovod s tisuću ljudi kakvog bi imao da nije bilo covida, što bi Dena izbarao?